Otkako se igra mlađeseniorski EP, a ima tome već okruglih 30 godina, Hrvatska je devet puta završila među osam najboljih, uključujući recentni nastup na 23. natjecanju u kategoriji U-20. Do Podgorice smo i četiri puta igrali polufinale, a samo jednom se dokopali do postolja, 2018. godine u Njemačkoj, kada je vrsta koju je vodio Damir Rajković, jaka na bekovskim pozicijama (Barnjak, Kalajžić, Perković, Uljarević, Drežnjak, Jordano) igrala finale koje je izgubila od Izraela i osvojila srebro.
Čak smo dva puta ispadali iz A divizije, bilo je to 2011. i 2015. godine, a prvi puta nam je trebala jedna sezona da e vratimo u elitni rang, u drugom navratu dvije sezone.
Otprilike, svaki puta kad smo u ovoj selekciji - a tu je već riječ o seniorskim igračima i ovakva natjecanja imaju malo veze s onim što se zbiva u kategorijama U-18 ili U-16, kategorijama u kojima je hrvatska košarka, temeljem sirovog talenta bila bolja nego u U-20 - imali problema s otkazima, nismo prolazili najbolje. Imali smo elitne generacije, a recimo, baš ta generacija igrača rođenih 1998. i mlađih, koja se okitila srebrom, bila je kud i manje raskošnija od one prethodne (Bender, Zubac, Žižić, Mazalin, Slavica, Badžim...), koja je ostala bez pravog rezultata, jer smo igrali u B diviziji. Mogli smo doduše i u A diviziji da su se s 19 godina svi skupili...
Različiti razlozi
Stoga je rezultat koji je u Podgorici kreirala selekcija koju je složio Ivan Tomas vrijedan za istaći. Jer, ovdje, razlozi su različiti - od statusa A reprezentativca, otkaza, ozljeda - nema Roka Prkačina, Ivana Perasovića, Borisa Tišme, Tomislava Ivišića, Zvonimira Ivišića, Duje Brale, Lukše Buljevića i Filipa Paponje, a moglo se tu naći još koje ime da nije bilo ozljeda (Bjelanović, Skorić...). I usprkos toga, dohvatio se osnovni cilj, a bilo je to zadržati status u A diviziji i to ne preko gole borbe za život u okršajima od 9. do 16. mjesta (tri posljednja ispadaju), nego kroz komotniju i ugodniju bitku za prvih osam pozicija.
Pri tome je zanimljivo podvući neke činjenice o ovoj selekciji. Oni su rođeni 2002. godine, a korona u kojoj se svijet zatekao 2020. godine neke od ovih igrača, ne samo u Hrvatskoj, naravno, odvojio je od košarke bar na neko vrijeme u posljednje dvije godine.
Uostalom, posljednji službeni EP za ovaj uzrast igrao se u ljeto 2019. (Hrvatska je bila sedma, a nije za nju nije tada igrao Mateo Drežnjak, već A reprezentativac), posljednje dvije godine igrali su se ljetni turniri, ne i pravi EP.
Već za vrijeme lockdowna pisalo se o tome kako će u njemu profitirati oni igrači koji će vrijeme posvetiti individualnom radu, ispravljanju nedostatka u uvjetima kakvi će im biti dostupni. I možda je najbolja priča ove Hrvatske ono što trenutačno radi Vito Kučić.
Njemu je 20 godina, kad je njegova generacija postajala europski kadetski prvak, dakle s njegovih 16, taj se Riječanin nije nalazio u probranom reprezentativnom društvu. I malo se uopće o njemu znalo, dok proteklog ljeta Cedevitu Junior nije preuzeo Damir Mulaomerović, koji je odmah uočio tankog, ali vižljastog beka, dobrog na lopti, mirnog u odlukama i preciznog šuta. Kratko je Kučić boravio na posudbi u Hermes Analitici, brzo je prebačen u Cedevitu Junior, u kojoj je do konca sezone eksplodirao, a sjećate se vjerojatno njegovih odličnih igara na završnici Kupa Krešimira Ćosića u Rijeci.
Sve naplatio
I sada je Kučić sve to naplatio u reprezentativnom dresu. On je na lopti, on je naš play, on je lider ove momčadi, on probija, on šutira, igra pick, on je stanju unijeti se u lice talijanskoj gromadi od 214 cm, Leonardu Okekeu, nakon što ovaj grubo faulira Lea Menala, on daje smisao igre ovoj Hrvatskoj.
Vito Kučić je igrač koji je od Hrvata najviše napredovao u vrijeme korone. Ima ih u ovoj selekciji, međutim, još nekoliko. Svakako tu treba podvući borbenost i energiju Tomislava Buljana, recimo, svestranost Lea Menala, mirnoću Mateja Bošnjaka ili Ante Perkušića, a Jure Pleadin je zanimljiv bek za budućnost...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....