Izbornik koji je mlade košarkaše vratio u europsku elitu: ‘To je kao kulinarstvo, a recept smo pronašli...‘

Nekako su se dovukli iz Erevana do Budimpešte, a onda su autobusom krenuli za Hrvatsku. Malo je letova iz Armenije i tražio se najbezbolniji način za povratak. No, vraćati se bilo je lako, jer je U-20 reprezentacija u protekla dva tjedna u Erevanu ostvarila cilj. Upisala je šest startnih pobjeda, osigurala povratak u A diviziju, a onda je tek u finalu protiv Latvije ostala bez goriva.

Ponos je bio velik. I u Petru Babiću, treneru ove vrste, koji je sjajno obavio posao.

- Definitivno je cilj ispunjen. No, malo mi je žao tog finala protiv Latvije, posebno jer je taj poraz pogodio dečke. Opet, ja im ne mogu ništa zamjeriti. Kad smo u polufinalu sredili Turke, moralo je doći i do emotivnog pražnjenja, jer smo se tom pobjedom kvalificirali. Ipak, čim smo se vratili u hotel, dečki su odmah u fokus stavili finale. Možda su i malo izgorjeli u želji, što se vidjelo na početku utakmice, pa je bilo teško pronaći ritam. A dogodio nam se i loš šuterski dan. Opet, mi smo imali puno teže polufinale nego Latvija, koja je lakoćom sredila Švicarce, dok je Turska za nas bila puno veći izazov. I tri igrača su finale odigrala pod temperaturom: Mirčeta, Pavković i Tomašević...

Petar Babić od samog početka gradio je karakter ove momčadi. Postavio je postulate kojih su se momci držali i sve je to došlo do izražaja u Erevanu.

- Odmah na prvom sastanku kazao sam dečkima da ego moraju ostaviti sa strane, tražio sam od njih da u vremenu dok su zajedno žive i treniraju kao profesionalci, da mentalno budu sto posto unutra. I oni su sve to prihvatili, a kako je vrijeme išlo, osjetili su i da takav pristup daje rezultate. Gledao sam snimke kako smo igrali na pokusnom turniru u Istanbulu i uspoređivao to s našim igrama u Erevanu i to je razlika kao nebo i zemlja. Doduše, u Istanbulu je i bio cilj ne pripremati se za protivnike, bio je cilj dizati uigranost, a tek smo kasnije još izbrusili taktiku do kraja. Kad se sve poklopilo, tada smo krenuli u Erevan. Moram tu dodati kako je razina košarke na ovom U-20 prvenstvu, iako je to B divizija, bila visoka. Uzmite samo da su Irci imali dva igrača iz Amerike i stožer iz Kentuckyja, Britanci su također bili s američkim stožerom i s tri, četiri igrača iz NCAA. Turci i Latvijci sa svim oružjima, Turci s kompletnim vodstvom Saveza...

Što se tiče igrača, bilo je jasno da će Niko Šare, čovjek s najviše seniorskog iskustva iz prošle sezone, biti naš nositelj, ali neki su iskočili...

U20 košarka, Hrvatska - Latvija

FIBA

- Cijelo vrijeme sam im govorio da ih je 12, 12 najboljih, i u jednoj će utakmici iskočiti jedan, u drugoj netko drugi. Shvatili su i da nema drame ako netko ne odigra dobro, kao što neću nekome koga ide razbijati ritam. Kod mene nije postojalo ime i prezime. Subašić je, recimo, igrao na početku malo, pa nešto tako-tako, a onda je u polufinalu s Turcima bio u petorci. Balansirali smo s obzirom na potrebe u odnosu na protivnike.

I što je posebno važno, čak pola reprezentacije bit će dostupno i sljedeće ljeto, kad se A divizija U-20 igra u susjednoj Sloveniji. I tada će moći igrati Toni Torbarina, Andro Mirčeta, Dino Subašić, Josip Pavković i Marat Kos.

- Sada je važno da svi nastave kontinuitet dobrog rada, ali i da imaju u svojim klubovima minute u kojima će igrati. Dolaze iz dobrog režima rada, s puno utakmica u nogama i važno je da sada tako nastave, a ne da igraju svaku četvrtu utakmicu sljedeće sezone. Ovisit će to dosta i o njima samima, o tome kako će se postaviti.

Iako ih je većina lani igrala Prvu ligu, drugi rang natjecanja u nas, čini se da su te stepenice preskočili...

- Nikada nije loše kad igraš, samo da osim minutaže postoji i jasan sustav. Mi smo im sada pokazali recept koji prolazi, ali to je poput kulinarstva. Imaš dobar recept, ali svakog dana, u svakom novom kuhanju, nešto poboljšaš, pa to ispadne još malo bolje.

I za kraj, Pero Babić i Kruno Simon privatno su jako dobri, pa je Babić imao i dodatnu odgovornost u svom poslu. Da se ne bi reklo, znate već kako to ide...

- Meni je ova pozicija ponuđena od strane Saveza i prije nego što je Kruno prihvatio svoju poziciju. Kad je on stigao, zajedno smo prolazili igrače i kretali od ideje tko je od njih projekt da bi ga se moglo profilirati za nešto više. Želio sam nešto napraviti, ostaviti neki trag. I stoga je ovo bio pošten posao. Postavili smo se kako treba od prvog dana i kad je to tako, onda stigne i nagrada. Nismo mogli utjecati na izostanke, ali smo vrijedno radili. I toga je svaki igrač jako svjestan, stoga i one emocije na kraju. Svaki od ovih momaka dobio je iskustvo igranja za reprezentaciju koje će mu biti samo pozitivno. Kad bude dobio sljedeći poziv, pitat će samo: "Koja je lokacija okupljanja?"...

A ne kako opravdati eventualni izostanak. I to je bila pobjeda. Velika pobjeda.