Bit ćemo bolji u veljači. Ništa još nije izgubljeno. S dvije pobjede nad Švedskom u veljači vraćamo se u igru. Imat ćemo tada na raspolaganju i neke iskusnije igrače, a sadašnji će biti bolji.

Sve to je nudio kao nadu, a pri tome nije sigurno je li uvjeravao u to sam sebe, čelnike Saveza, igrače ili navijače, Veljko Mršić nakon što nas je Finska, otprilike na identičan način na koji je to učinila tri dana ranije Slovenija, postavila na dno skupine C.

Hrvatska je na 0-2 nakon otvarajuće dvije utakmice kvalifikacija za SP, posljednja je u skupini i trenutačno joj je plasman u drugu rundu barem pobjedu daleko nego je to svima ostalima. Tri najbolja idu dalje, mi već kaskamo. I ako ne sredimo dva puta Švedsku, ako onda ne dobijemo barem Finsku u lipnju, a ako želimo ugledati SP, a ne se samo plasirati u drugu fazu, trebali bismo i Sloveniju u Ljubljani, piše nam se crno.

Ne, nismo na dnu. Zaronili smo i malo ispod dna.

Guranje priče o tome kako je reprezentacija mlada i obnovljena nije i nikada neće biti alibi. Utakmice se moraju pobjeđivati, a ta obnovljena reprezentacija nije ništa drugo u perspektivi od onoga što smo već imali unazad nekoliko godina. Osim potencijala Roka Prkačina, Lovre Gnjidića, Danka Brankovića i Mateja Rudana sve ostalo što je pozvao Veljko Mršić, a ruku na srce i nije imao Bog zna što drugo, samo će nastaviti onu priču koju otvorio kapetan ove vrste, Pavle Marčinković, priču o razlici između prosječnih i vrhunskih igrača.

Ova četiri nabrojana klinca mogu biti vrhunski, preostali momci će s iskustvom biti bolji, a ako netko od njih ikada dođe do razine Eurokupa, ne Eurolige, bit će to karijera na koju će moći biti ponosni.

Veliki problem

Na žalost, to je hrvatska realnost i posljedica sustavnog razaranja baze, nepoštivanja logičnih zakonitosti sporta, umiranja u čuvanju ideje najboljih klubova kako moraju vegetirati u ABA ligi i pri tome od iste te lige ne imati nikakve koristi.

Gotovo cijela Finska igra u domaćoj ligi, gotovo cijela Hrvatska igra ili je igrala ABA ligu. Finska nas je dobila, isto kao što je Belgija s igračima iz belgijske lige sredila Srbiju s igračima iz ABA lige.

Da nije bilo Filipa Bundovića, debitanta u 27. godini, ova reprezentacija ne bi u niti u jednoj od dvije odigrane utakmice proteklog tjedna bila blizu svojim protivnicima, izgubili bismo oba sraza uvjerljivo, takoreći bez ispaljenog metka. I ako to nije dovoljan podatak da svi skupa stanemo, da razmislimo gdje smo i što nam je činiti dalje, onda je to veliki problem. Puno veći od dva poraza na startu.

Hrvatskoj nasušno treba igrač u vanjskoj liniji, igrač koji će smiriti tijesne završnice poput ovih sa Slovenijom ili Finskom, Hrvatskoj treba “Bundović” i u vanjskoj liniji. Nemamo ga. U niti jednom hrvatskom klubu takav ne postoji. Da je Filip Krušlin mogao igrati ovaj “prozor” imali bismo neku sigurnost na šutu, ali niti on nije igrač koji će stati na loptu, smiriti, pročitati utakmicu i trasirati je na naš mlin.

Roko Ukić se oprostio, a on nam je pomogao u proteklim kvalifikacijama, recimo u pobjedi nad Nizozemskom, a to je bila utakmica nalik ovima protiv Slovenije i Finske. I to je lanjski snijeg.

Opet se povela priča o strancu, ne na poziciji playa, jer se tu razvija i razvit će se do kraja Lovro Gnjidić, pa njemu ne treba zatvarati poziciju, ali igrač jak na lopti bi nam jako dobro došao. Stranac? Zašto ne, iako o tome imaju stanovito mišljenje i u Savezu, a evo čitamo i Andrej Plenković osobno. Smatra premijer kako bi uzimanje stranca bilo “stanovito švercanje”.

OK, ako se ne želimo švercati - iako je sport čista pragmatika na koncu dana, treba doći do pobjede, a sad kako, to se poslije lako zaboravi - onda moramo zagrabiti u bazen onoga što naoko nije dostupno, ali vrijedi pokušati. Sve, baš sve što je u našoj moći.

Neki su euroligaški igrači bili na dispoziciji svojim reprezentacijama za prve utakmice u četvrtak i petak, više ih je bilo tu u nedjelju i ponedjeljak. Naš niti jedan nije zaigrao, čak je Dino Rađa nespretno kazao da niti sam ne zna koliko bi nam Mario Hezonja, i da mu klub nije spustio rampu, pomogao kad bi stigao u Finsku na dan utakmice, kao padobranac, bez da zna akcije koje igramo...

Zaboravili na Žižića

Kao da je to atomska fizika, jednadžba s nekoliko nepoznanica koje su morali usvojiti reprezentativci u samo tri, četiri zajednička dana. I kao da smo mi to imali tko zna kakve akcije. Pomogao bi Hezonja, kako da ne bi, svaka kvaliteta bi nam i te kako dobro došla.

CROPIX Cropix

Veljko Mršić nije s njim razgovarao, čak niti, ako sam dobro shvatio, niti s Velimirom Perasovićem, nego je ta korespondencija ostala u rukama Dina Rađe. Perasović je bio spreman pustiti Hezonju, ali klub je kazao ne. Krunu Simona i Antu Žižića nije se zvalo, tek je Mršić kazao na temu Simona (a da nam je on bio na terenu i kontra Slovenaca i kontra Finaca danas bismo vjerojatno imali dvije pobjede na kontu) kako je imao ozljedu, pa je Efes loše krenuo u sezonu, pa mu nisu željeli stvarati probleme kao u prethodnim kvalifikacijama, gdje je mogao igrati, pa ipak nije. Iako smo tada u skupini bili s Turcima, pa i turskom klubu nije bilo stalo da protiv njihove reprezentacije igra Simon, što sada nije slučaj.

Konačno, tu je i Ante Žižić, o kojemu se nije niti razmišljalo, razgovaralo, a i on bi i te kako pomogao, premda s visokom linijom nismo, niti ćemo ikada imati problema. Uvijek je tu dovoljno vrijednosti. Fale bekovi.

Kako god bilo već sada svi u Savezu, od izbornika do predsjednika Stručnog savjeta trebaju se uključiti u akciju da se na sve moguće načine za veljaču osigura dolazak Krune Simona, Marija Hezonje i Ante Žižića. Treba uključiti u tu akciju i sve raspoložive resurse, one koje postoje u Savezu, ali i one izvan njega.

U Uniksu je Velimir Perasović, tamo je i Mile Karakaš, već sada treba stvarati okvir u kojemu Hezonja može odigrati obje utakmice sa Švedskom u veljači. A stigne ih odigrati obje. Također, već sada treba pritisnuti Efes, podsjetiti kako smo bili fer kad nismo inzistirali na Simonu u kvalifikacijama za Eurobasket, no sada nam je Simon nužan. I tu postoji link, Nikša Prkačin je, podsjetimo, jedini stranac u povijesti Efesa koji je bio kapetan tog kluba, tamo se ima s kim pričati. A Efes je pustio, eto, sada Petruševa Srbiji. Može se...

Konačno, sportski direktor Maccabija je Nikola Vujčić i tu treba napasti odmah kako bi se osigurao dolazak Ante Žižića.

S ta tri igrača u rosteru, uz četiri klinca (Prkačin, Gnjidić, Branković, Rudan), uz povratak Krušlina, pa uz Bundovića i još neke iz ove selekcije mi možemo dobiti dva puta Švedsku. Samo tako. Sve ostalo je gatanje. Jer, Švedska je bolja od one koju smo dva puta sredili u kvalifikacijama za Eurobasket, dobila je ona Finsku, držala je Sloveniju na konopcima. Jesmo li mi bolji, s obzirom na dvije odigrane utakmice, od onoga što smo igrali na kvalifikacijama za Eurobasket? Tko u to može biti siguran...

Pauza do 24. veljače

Ima još nešto, prvu utakmicu u ciklusu u veljači igramo 25. veljače, a tog dana su slobodni i Hezonja, i Simon i Žižić. Naime, sva trojica imaju euroligaške obveze 24. veljače, a pri tome tog dana u Istanbulu igraju međusobno Simon i Žižić, odnosno Efes i Maccabi. Put iz Istanbula je vrlo lagan. Tog 24. veljače u pogonu će biti i Mario Hezonja, jer Uniks tada gostuje u Vitoriji kod Spahijine Baskonije. Dakle, sva trojica mogla bi biti na terenu već 25. veljače u Zagrebu, a samim time i u momčadi koja će tri dana kasnije igrati u Švedskoj.

Jer, bez obje pobjede u veljači mi nemamo što tražiti u lipnju. Tamo nam dolaze NBA igrači, tamo će i svi euroligaški igrači bez natezanja biti slobodni za igru. Ali, doći će i cijela Slovenija, s Lukom Dončićem nasuprot nas, a u goste će nam doći i Finska. Ova Finska plus Lauri Markkanen.

S druge strane, opet, ma ne moramo mi ništa. Jer, imati u momčadi klasu, znači i obvezu, odgovornost. Možemo nastaviti mediokritetski vjerovati kako će se dogoditi čudo, pa će ova selekcija postati zrela u samo tri mjeseca i biti u stanju dobiti dvije utakmice protiv protivnika koji je, eto, glatko sredio Finsku prije samo četiri dana. Možete misliti.

Taj izbor, međutim, vodi nas, a to je predvidljivije u mogućnost da zaigramo pretkvalifikacije za Eurobasket 2025, već od kolovoza. Tamo nas čekaju Austrijanci, Rumunji, valjda i Albanci, Danci, Švicarci...

Dno? Malo ispod.

Ovo je jednostavan sport

Konačno, treba štogod napisati i o budućnosti Veljka Mršića na klupi. Preživio je splitske kvalifikacije, dobio je povjerenje za nastavak na osnovu plasmana na Eurobasket, koji će se igrati u rujnu. Međutim, ako Mršić ne uspije osigurati drugu rundu kvalifikacija za SP, odnosno do konca lipnja proći u tri najbolja u skupini, pa čak i imati neke razumne šanse za plasirati se kroz drugu fazu i na sami SP, dani na klupi će mu biti odbrojani, jer takav kiks ne bi preživio i nije preživio niti jedan hrvatski izbornik.

Nije realno, pak, da se po tom pitanju išta dogodi do veljače. Stoga, svi, Savez, Mršić, cijela hrvatska košarka mora raditi da u te dvije utakmice pronađemo put do pobjede. S igračima iz Eurolige, sa strancem pa bilo to i švercanje, kako god.

Na kraju dana to će biti nevažno. Ako dobijemo dva puta Švedsku, ako ugrabimo drugu fazu SP-a. I odemo mirni na Eurobasket. Još uvijek nije sve izgubljeno i sve držimo u svojim rukama. Sljedeći problem bit će onaj kad nećemo ovisiti sami o sebi.

A i to će dogoditi. Ako se ne uozbiljimo. I shvatimo da Mario Hezonja igra Euroligu jer vrijedi Eurolige, a netko ne može igrati niti Eurokup, jer naprosto tog Eurokupa nije vrijedan.

Košarka je vrlo jednostavan sport. Dok se ne krene u filozofiranje. A to obično vodi prema dnu. Pa i nešto ispod njega.