TUGA U SPLITU Skandalozna rođendanska proslava nekadašnjeg europskog diva

Proslava 70. obljetnice košarkaškog kluba Split alias Jugoplastike pretvorila se u slučaj, točnije dobila je skandalozne razmjere. Kad je grupa entuzijasta predvođena legendarnim likom splitske košarke Ratom Tvrdićem krenula u projekt te proslave znalo se da će prije ili kasnije doći do polemika, nezadovoljstva, pa i podmetanja, ali nikome nije bilo ni na kraj pameti da jedna tako plemenita ideja može skončati u konfrotacijama, koji kompromitiraju proslavu.

Radi se ponajprije o sukobu rukovodstva udruge Veterana košarke s jedne strane te čelnika kluba i grada, koji je većinski vlasnik Žutih. Naime, već duže vrijeme traje rasprava o tome tko je slavni klub odveo u propast, zapravo do ruba bankrota, zatim kako je i zašto pretvorba Žutih trajala nekolikom godina, pa se sve svelo na međusobna optuživanja, prijetnje DORH-om i Uskokom. Vodstvo grada se još za vrijeme mandata bivšeg gradonačelnika Željka Keruma lomilo što uraditi s košarkaškim klubom, pa se to glavinjanje nastavilo i s aktualnom garniturom. Ipak Gradsko vijeće, zajedno s gradonačelnikom Ivo Baldasarom ipak je sredilo financijsko stanje, postavilo prave temelje za budućnost Žutih.

- Napokon se zna koliki nam je proračun, grad je osigurao minimalno financiranje, više nemamo dugova jer je proveden stečajni postupak – rekao je Dino Rađa, jedan od plejade slavnih, koji je čak sedam godina (2003. do 2010.) bio predsjednik kluba, pa je vjerojatno i osobno kao lider silom prilika sudjelovao u gomilanju dugova. Rađa je priznao da se prevario kad je preuzeo ulogu predsjednika, jer je brzo shvatio da nije sposoban za taj posao. No, nitko se nije želio prihvatiti uloge prvog čovjeka kluba premda je Rađa u više navrata javno tumačio kako želi odstupiti.

Kad je grupa veterana košarke (pazite: u vrijeme kad je budućnost kluba bila totalno neizvjesna, dapače činilo se da je njegova smrt neizbježna) krenula u projekt proslava zanosili su se idejom da upozore splitsku i hrvatsku javnost kako se nestanak kluba ne smije dogoditi. Rato Tvrdić je tada, podržan od svojih drugova, krenuo u akciju spašavanja trofeja, to da se ne dogodi da neki vjerovnik preuzme i odnese dragocjene pokale i druge artefakte. Tako su popisani svi trofeji i gradonačelnik je zamoljen za zaštitu vrijedne baštine, to jest da ona dobije svoje mjesto u Muzeju sporta Splita, koji čitavo desetljeće čeka da se pokrene s mrtve točke.

Gradonačelnik, pa i ljudi iz kluba su u početku shvatili da se proslava jubileja 70 godina postojanja zapravo izvodi u nekoj privatnoj režiji, u slavu bivših igrača, što je objektivno bila totalna glupost. Veterani su stalno ponavljali kako se sve radi za slavu kluba, pa kad je sređena situacija sa stečajnim postupkom naglašeno je da se sve zamišljene akcije izvode kako bi se probudila javnost i najavilo nove početke.

I zaista, priređen je turnir kadeta (oko 300 sudionika), dvije izložbe – fotografija i onda raznih artefakata, izdana je edicija „Legende o splitskoj košarci (238 autora), zamišljena je kao kulminacija u Spaladium areni završna svečanost uz prikazivanje spektakularnog dokumentarnog filma „Odiseja u žutom“ u produkciji HTV-a (scenarij Mladen Čapin, režija Tomislav Mršić) i nastup kantautora Olivera Dragojevića i Petra Graše. Naravno i uz okupljanje svih živućih košarkaša koji su nosili žuti dres, kao i brojnih gostiju.

Onda su iznenada nastala razmirice, predbacivanja, prave svađe o trivijalnom pitanjima kao što su tko se pojavljuje u prvom planu, tko je na fotografijama, zašto je netko zaboravljen do problema, koji je vjerojatno ipak ključan, a to je mizerna prodaja ulaznica za predstavu u golemoj Spaladium areni. Zato je završna proslava prebačena u dvoranu Časničkog doma u Lori (kapacitet 430 mjesta) uz burne medijske polemike i prozivanja tko je kriv za fijasko. Vjerojatno su se organizatori iz korpusa veterana zaletjeli kad su povjerovali da su u stanju za takvu ipak glamuroznu predstavu izazvati zanimanje navijača kluba. No, nije se moglo očekivati niti to da će se grad ograditi izjavom kako „su sva davanja iz gradske blagajne usmjerena prema klubu za njegovu budućnost“.

Faktički, pokazalo se još jednom da se u ovom gradu najbolje držati one maksime „dolce far niente“, najslađe je ništa ne raditi.