U svijetu sporta, gdje su rezultati, pobjede i brojke često jedino što se broji, mentalno zdravlje sportaša još je uvijek tabu tema. Upravo zato panel posvećen mentalnom zdravlju, koji je organizirao Košarkaški klub Cedevita Junior, predstavlja važan korak u podizanju svijesti o ovoj temi. Panelom je moderirala bivša odbojkašica, a danas uspješna mentalna trenerica Jurja Bačeković, dok gosti bili proslavljeni košarkaš i dugogodišnji NBA skaut, Danko Cvjetičanin, novopečeni sportski direktor HKS-a, Krunoslav Simon te Petar Babić pomoćni trener Cedevite Junior. Trebao je tu biti još i Aleksandar Petrović, no on je otkazao otišavši u Brazil.
"Glava je mjesto gdje se najčešće odvijaju najteže utakmice", bila je početna misao i uvod u temu Jurje Bačeković.
Vrlo brzo razgovor se raspleo, a u raspravu su se uključili Simon i Babić – bivši suigrači i veliki prijatelji – složivši se kako su vremena znatno drukčija nego prije. Djeca više ne provode sate na betonskim igralištima, tehnologija ih je "zarobila", a sport više nije prirodan dio odrastanja. Prije su se, uz trening, igrali razni sportovi, od nogometa, rukometa, tenisa, a na taj način glava i tijelo drugačije razmišljaju.
"Po povratku u Hrvatsku, točno sam na pojedinim igračima mogao zaključiti tko je "dijete betona", a tko je tu samo da odradi trening", rekao je Simon. Naravno, odmah se povukao i problem ambicioznih roditelja, koji svoje neuspjehe pokušavaju ostvariti preko djece. Već u ranoj fazi uzimaju se individualni treneri, posebni programi, što djeci onemogućuje eksperimentiranje, improviziranje i ono najvažnije – uživanje u sportu. Zato sport nije uvijek pravedan. Često se nailazi na kojekakva guranja i veze, zbog kojih netko tko je talentiran ili živi košarku ne upada u momčad te se na posljetku razočara i možda tako ostavi košarke. Postoji, naravno i druga krajnost. Roditelji koji uopće ne mare za svoju djecu. Sjajnu sredinu svega toga i pravi put za svako dijete ispričao je Simon, kojem roditelji nisu stvarali nikakav pritisak, već su mu bili najveća podrška.
"Ja sam bio opušten, i previše. Ako ne uspiješ imaš školu i faks. Nisam osjećao pritisak i od početka do kraja karijere sam uživao. Ipak, kad sam malo iskoračio, s 27 godina shvatio sam da kad sam već došao do tu da se moram uozbiljiti. Jer nakon odlaska iz Zagreba u Španjolsku, na prvom treningu sam shvatio da sa stavom iz Zagreba ovdje neću izdržati niti dva tjedna i tako sam dao sve od sebe".
Na to se ubacio i Cvjetičanin koji je pohvalio Simona istaknuvši upravo njegovu mentalnu snagu, kojom je napravio "boom" i postao mentalno jedan od najjačih igrača te generacije.
Zato nije važan samo talent, već radna etika koja se igračima mora usaditi još od najranije dobi.
Trojac se složio kako su treneri u mlađim kategorijama bitniji od seniorskih jer oni stvaraju temelje te moraju balansirati između rada i opuštenosti. Problem kod jako talentiranih igrača zna biti to što oni misle da ne trebaju trenirati, već da će sve nadomjestiti talentom.
Na pitanje priča li se u muškim svlačionicama o problemima, Simon je rekao da se u takvoj nikad u karijeri nije našao.
"Mi bismo to rješavali ruganjem i dobrim duhom", rekao je Babić, koji također smatra kako je prije bilo više druženja što na koncu i jest poanta sporta.
Pomalo i žalosnu konstataciju rekao je Simon: "Društvo nas uči da je slabost, ako pričamo o slabostima". Tu vjerojatno i čuči velika većina problematike vezane uz mentalno zdravlje.
Svakako, sama mentalna snaga igrača može se prepoznati i na samom terenu. Cvjetičanin je rekao kako se to možda može istrenirati, ali kako velika većina toga pripada genima, odnosno karakteru.
"Kad je egal, točno se može prepoznati tko traži loptu kako bi bio protagonista, a tko od nje bježi".
Baš zato je najbitnija stvar u trenerskom poslu sastaviti kompatibilnu ekipu, odnosno pronaći spoj sjajnih igrača, ali i karaktera. Ego je teško održiv u svlačionici.
"Uvijek ima onih koji žele biti glavni i onda ima svađa. Mi smo u Ciboni imali mirnog Dražena, koji je na terenu dirigirao, ali ne i u svlačionici. Ostali su shvatili da trebamo oko njega biti dobra škvadra. To je funkcioniralo, dok se kasnije nismo poskliznuli 1986. u finalu doigravanja sa Zadrom. Tu smo puknuli", rekao je Cvjetičanin i dodao kako je teže je podnijeti poraz nego ponoviti uspjeh. Upravo se na to nadovezao Simon koji je otišao iz Efesa na vrhuncu, nakon dvije osvojene Eurolige. Nakon toga Efes su pogodili brojni odlasci, što je klub dovelo do rasula.
"Nakon prve titule smo letjeli po terenu. Gubimo od Reala 22 razlike u drugoj četvrtini, a mirni smo jer znamo da ćemo dobit, ne znamo kako ali dobivamo. Fantastičan spoj karaktera, ali kad to pukne onda nastaje frustracija".
Postoje nažalost i oni teži načini kako bi se mentalno ojačalo. Malo tko zna s kakvim se problemom susreo Petar Babić u počecima svoje karijere. S 24 godine dijagnosticiran mu je tumor štitnjače te je njegov košarkaški put prisilno zaustavljen. Iako ga nije doživljavao ozbiljnim, na kraju se ispostavilo da se radi o zloćudnom tumoru, koji se već proširio po vratu i ključnoj kosti.
"Potonuo sam, ali kad sam vidio svoju majku našao sam snagu. Kad vidiš ženu koja te odgojila da se trese, taj mentalni sklop u glavi se jednostavno dogodi i samo zbog nje nisam htio da ta borba pređe na drugu stranu, što mi je god došlo ja sam razmišljao pozitivno", započeo je Babić o tom teškom periodu.
"Osim mame, vukao me poriv da ja idem za suigračima. Mi smo u Zgrebu bili ekipa kao jedna obitelj. Ubucio sam se, došao na "finu" kilažu, čak su me iz kluba htjeli maknuti, no Damir Mulaomerović, Denis Bajramović i Simon su stali iza mene. Bilo je tu nekih ruganja – bucko i dan danas me tako zovu, ali kad je bilo najgore, oni su bili tu". Za "One" koje je Babić spomenuo, Simon je dodao kako to nije bilo realno, takva kemija u ekipi i zato je rekao kako mu osvajanje Eurolige nije najdraži trofej.
"U Kupu 2008. smo toliko uživali da ga ne bih dao za šest Euroliga." I to je nekakva nit vodilja timskog sporta, prijateljstvo, zabava, emocije. Ostalo sve dođe i prođe, ali neki trenuci ostaju zauvijek. Kao što je Babić u teškim trenucima mentalnu snagu vukao iz suigrača, jer postoji ono više od sporta – život.
Takve ekipe nažalost su rijetkost i tu bi na snagu trebali stupiti mentalni treneri. Nažalost, društvo smo puno stereotipa i to je najbolje opisao Simon: "Treba mu mentalni trener – on je lud. Problem je okoline, mi smo zatvoreni, svi se trebamo educirati, trebaju nam nove i svježe ideje". Za razliku od Amerike, Europa od još uvijek nije prihvatila potrebu za mentalnim trenerima. Njihova uloga mnogo bi pomogla i u onom što očekuje igrače nakon završetka karijera. Većina ih ne zna što će od sebe, upadnu u depresiju. Jer više ne rade ono jedino što su znali, što su cijeli život učili, o tome nitko unaprijed ne prča. S 35+ godina započinju jedan novi život.
Treba se nadati da će se kroz godine i to promijeniti. Da se traženje pomoći neće okarakterizirati kao "slabost". Vremena su takva. Sve je dostupno, a dosta toga nažalost zatvara onu stranu kreativnosti i razigranosti, koja bi trebala krasiti sport.
Tekst o ovoj jako bitnoj temi zaključit ćemo sjajnom rečenicom koju je rekao Babić: "U životu treba uživati, sport ti da i uzme, ali ti ipak stvori navike s kojima se kasnije lakše prilagodiš na sve u životu".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....