Njemačka je u nedjelju po prvi put u povijesti postala svjetski prvak u košarci. Na odličnom Mundobasketu Nijemci su pobrali vrhnje za sve ulaganje koje su napravili u ovaj sport, a mnogima je njihov uspjeh bio iznenađenje. No, ne i za one koji su dobro upućeni u sve ono što godinama rade.
- Od samog početka Njemačka je bila jedna vrsta pritajenog favorita. Amerikanci i neke druge nacije koje su u košarci povijesno puno jače uvijek pretendiraju na zlato, no Nijemci su sa svojim rosterom i ulaganjima koje imaju sve ove godine su vjerovali u uspjeh i na kraju su došli do njega - rekao je u novom izdanju Sportcasta nekadašnji hrvatski reprezentativac i aktualni košarkaški menadžer Matej Mamić. On je i sam igrao u berlinskoj Albi jednu sezonu te počeo drugu u kojoj je doživio tešku ozljedu zbog koje je morao prekinuti igračku karijeru.
Uspon njemačke košarke često se veže s Dirkom Nowitzkim čiji je uspon tamošnji savez znao dobro iskoristiti.
- Igrala je Njemačka dobro i prije pojave Dirka Nowitzkog, ali on je definitivno popularizirao košarku u Njemačkoj. Tamošnji Savez je iskoristio njegovo ime i njegovu kvalitetu te sve ono što Nowitzki znači za djecu i omladinu i jednostavno su nastavili njegov put. Njemački Savez ulaže u klubove, infrastrukturu, organizaciju, u sve ono što prati jednu utakmicu ili jednu ligu. Oni su napravili desetogodišnji plan kako će izgledati njihova košarka i siguran sam da će većinu toga iz plana ostvariti.
Koliko je Njemačka bila na dobrom putu u prije 20-ak godina, Mamić je najbolje objasnio na svojem primjeru:
- Cibona je od 2000. do 2004. je bila odličan klub, igrala je Top 16 Eurolige, na rosteru je uvijek bilo 6-7 reprezentativaca, a stranci su bili izrazito kvalitetni. U tim trenucima Cibona je na papiru bila dosta bolji klub od Albe kada gledamo košarkaški. Ali kad sam stigao u Berlin, to je bila nebo i zemlja u odnosu na Cibonu. Organizacija, infrastruktura, ulaganje u marketing, pristup gledateljima, ali i sponzorima da se osjećaju kao dio kluba. To je jednostavno bilo tada neusporedivo, a o sadašnjoj situaciji ne treba ni pričati. To je nešto što naši klubovi trebaju učiti, trebaju pogledati i otvoriti se, otići u Njemačku, Španjolsku ili Francusku i vidjeti kako te stvari funkcioniraju i dovesti ih u Hrvatsku.
Pogledajte cijeli Sportcast s Matejom Mamićem:
Nijemci su to napravili. Shvatili su da nemaju dovoljno znanja pa su ga uvezli iz drugih sredina. Tako u Njemačkoj radi veliki broj trenera iz Španjolske, Litve ili s Balkana. U tom društvu je i Hrvat Ilija Omrčen koji trenutno radi u Ulmu.
- Meni je drago da je jedan naš mladi trener otišao u Ulm koji je pravi košarkaški centar u koji je uložen veliki novac. On je uključen u rad prve momčadi, vodi drugu i treću kao i onu U16 selekciju. Zanimljivo je kako je on uopće dobio priliku. Thorsten Leibenath je bio dugogodišnji trener Ulma te je prije nekog vremena postao sportski direktor. On voli mlade trener i voli im davati šansu, Ilija je bio na jednom seminaru prije dvije godine i oni su ga nakon toga pozvali i dali mu priliku za rad. To je dokaz kako se Nijemci se ne libe ulagati, ne libe se dati šansu stranim stručnjacima.
Sustav su Nijemci izgradili van parketa, ali i na njemu na kojem smo Dennisa Schrödera na ovom prvenstvu gledali u prilično drukčijem izdanju od onoga što je igrao u ranijoj fazi karijere. Nije bio sebičan, radio je za momčad kad je trebalo, ali i preuzeo odgovornost kada se to od njega očekivalo
- Njemačkoj je Schröder nešto dobro što se dogodilo. Znači, imamo zvijezdu, imamo najboljeg igrača, ali igrača koji je svjestan da se mora podrediti momčadi jer nikako drukčije ne može doći do rezultata do kojeg je došao. To je putokaz i za nas. I mi smo imali dugo godina kvalitetne igrače, možda i zvijezde, ali te naše zvijezde kao da su mislile da sami trebaju riješiti utakmicu. Ne ide to tako. Sustav je taj koji će njih uvijek izbaciti jer ako si najkvalitetniji igrač na terenu onda je i nemoguće da mimo tebe prođe utakmica. Svi drugi trebaju dati svoje da bi se došlo do određenog cilja. Tako je Njemačka dobila od svih igrača ono što je trebala.
Mamić se odmah okrenuo usporedbi s Hrvatskom i onim što smo vidjeli od naše reprezentacije na pretkvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre.
- Nije u reprezentaciji nije lagano napraviti sustav jer su ograničeni treninzi NBA igrača i zna se koliko točno dana oni mogu sudjelovati u pojedinoj akciji. Nisu to više pripreme kao što su u bivšoj Jugoslaviji bile po 3-4 mjeseca. Sada je to kratko, a koliko god kvalitetan trener jesi, moraš biti i menadžer. Sesar je u Turskoj napravio dobru situaciju u kojoj je fenomenalno uklopio četiri glavna igrača - na već postavljenu ekipu Šariću, Hezonju, Zupcu i Smithu ih je samo nadodao na pozicije kakve treba i dao im uloge kakve oni i trebaju imati. Dao nam je nadu da smo napokon dobili taj sustav i da ćemo ga uspjeti dalje izgraditi ga. S druge strane, malo me je strah svih tih prozora u kojima ne igraju svi najbolji igrači.
S obzirom na to kako je Dario Šarić izgledao na ovoj akciji s loptom u rukama u ulozi glavnog kreatora, postavlja se pitanje je li to trebalo napraviti i ranije.
- Kad gledamo iz perspektive ovog ljeta svi ćemo reći da je to trebalo napraviti, ali ja uzimam malu zadršku jer ne vjerujem da izbornici prije Sesara nisu gledali Šarića na ovakav način. Bojan je naš najbolji igrač, to nije upitno i zna se kako on najbolje funkcionira - onako kako igra u NBA ligi. Sve drugo možda nije to - to. On u određenim trenucima može donijeti s kreacijom super stvari, ali to nije onaj Bojan koji je potpisao ugovor od 100 milijuna dolara u NBA ligi. Ako dobijemo onakvog Bojana kakav igra u NBA-u, to je top, ali isto tako nam treba Šarić kakav je bio u Ciboni i kakav je bio sada u Turskoj. To je nešto za što možemo reći da je sustav - dobiješ od igrača točno ono u čemu je najbolje. Zubac je dobar primjer - usporedba njegove igre prošle godine na Europskom prvenstvu i ovoga sada je nebo i zemlja. Tu je Sesar uspio, napravio super stvari jer mu je svaki igrač napravio svoj maksimum. To je sustav.
Treba li u taj sustav vraćati Bogdanovića?
- Volio bih ga vidjeti u reprezentaciji. To je prekaljeni šuter, pravi igrač i može biti samo dodatna vrijednost našoj reprezentaciji, da i dalje bude vođa, ali da dobije suigrače onakve kakve treba dobiti.
Vratimo se još malo Svjetskom prvenstvu i reprezentaciji Srbije koja je došla do finala iako je bila bez nekolicine odličnih igrača, prije svih Nikole Jokića i Vasilija Micića.
- Srbija treba biti prezadovoljna sa svojim rezultatom. Odigrali su odlično u finalu, bila je to prava poslastica u kojoj je Njemačka bila bolja. Jedini realni pad kod Srbije je bila utakmica protiv Italije, ali kao da su se nakon te utakmice probudili. Ali kad pričamo o Srbiji, onda možemo usporediti s nama po pitanju što nama nedostaje. Nije samo sustav, ali nama nedostaju i dva euroligaška kluba, klubovi koji igraju Eurokup, koji igraju FIBA-inu Ligu prvaka. Sve to nama nedostaje i na tome moramo raditi. Mladi igrač se ne može razvijati koliko treba samo na utakmicama hrvatske i ABA lige. To nama nedostaje, a Srbija ima i od tuda oni povlače za reprezentaciju. Imali su i izbornika koji je prekaljen, koji zna kako pripremiti momčad, i fizički i psihički, a dobio je i strašne minute od praktično svih igrača. To je prava momčad.
Dosta toga nama nedostaje, a od ovoga spomenutog mogli smo imati euroligašku momčad da su se Cibona i Cedevita onomad ujedinili.
- Sudjelovao sam u tim razgovorima i žao mi je što se to nije dogodilo. Sigurno sam bio jedan od onih koji su najviše navijali za takvu opciju. Imali bi pravi euroligaški klub, u to sam uvjeren zato što je Cedevita imala fenomenalnu organizaciju. Može netko reći ovo ili ono, ali Cedevita je napravila odlične stvar u tom kratkom razdoblju. No, da je imala Ciboninu povijest, Cibonine navijače jer Zagrepčani jesu Cibonaši, to bi dalo sinergiju da bi klub bio pravi. Možda ne bismo doživjeli da se ulaže koliko trenutno ulažu Partizan i Zvezda s obzirom na Zakon o sportu i porezne osnovice u dvije države, ali bi imali pravi klub. Siguran sam da bi se taj klub svake godine borio za Top 8 u Europi. Šteta što se to nije dogodilo, a na kraju smo ostali i bez Cedevite koja je otišla u Ljubljanu.
Mamić u tom trenutku više nije bio u Cedeviti, ali odlazak kluba u Ljubljanu je i njega zabolio.
- S obzirom na to kako se Grad u to vrijeme odnosio prema Cedeviti, bila je i ranije ideja odlaska u Varaždin. Grad nije htio prepoznati kao zdrav klub, kao zdrav projekt. Ni tada ni bilo kada nitko nije bio protiv Cibone, ali vidjelo se da Cibona više nema resurse i ne može pratiti korak s najboljim klubovima - zaključio je Mamić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....