CROPIX
PRIČA O JEDNOM SNU

NEVEN BERTIČEVIĆ O RAĐINOM PUTU 'OD GRIPA DO SPRINGFIELDA' Dino je u Italiji imao bolji ugovor i od legendarnog Diega Maradone

Piše: Neven BertičevićObjavljeno: 08. rujan 2018. 01:20

Gripe su bile njegov dom, s Gripa je krenuo u pohod, u kojem je dostigao sve što jedan sportaš može i kada je s Jugoplastikom pokorio Europu, a s reprezentacijom - jednom i drugom - svijet, stigao je do konačne nagrade, dohvatio je san svakoga sportaša.

Dino Rađa će od petka biti stanovnik košarkaške Kuće slavnih u Springfieldu, u društvu Krešimira Ćosića, Dražena Petrovića i Mirka Novosela. Jedna velika karijera doživjet će vrhunac tamo gdje stanuju samo najbolji. Tamo gdje žive i živjet će za sva vremena sjećanja na Billa Russela, Kareema Abdul-Jabbara, Michaela Jordana, Magica Johnsona, Larryja Birda i svih najvećih kojima smo se godinama divili. Biti u tom društvu je nagrada za cijeli život, nagrada za najveća dostignuća, nagrada za rad, upornost, talent i strast.

Sve je to imao Dino Rađa, koji je u konačnici, ne samo pokorio Europu i svijet, već je ostvario hrvatski san, ostvario ono što su mnogi željeli, ali što su samo najbolji uspjeli.

Stav o svemu

​Na Gripama je postao igrač, igračina. S onom slavnom generacijom Jugoplastike bio je prvak i velik pobjednik, s njim u sastavu dvaput su Splićani stigli do krova Europe, ali je vjerojatno jedan od najvećih naslova koje je osvojio, iako vam on to izravno neće reći, bio naslov prvaka Hrvatske.

Privatni album Dino Rađa

​Njegova je karijera bila neobična, malo je košarkaša prošlo taj put i tu borbu. Kada je želio krenuti u NBA ligu u Boston, Jugoplastika je na sudu upravo u Bostonu dobila parnicu i pravo na Dinu Rađu, veliki Boston morao je čekati. No, ponudila je ta karijera velike stvari, bez obzira na to gdje je igrao, bio je vrh vrhova.

Neki se možda neće sjetiti, ali dok je bio u rimskom Il Messaggeru Dino je imao bolji ugovor i od Diega Maradone, koji je tada bio u Napulju. Priča je to o kojoj nije volio previše govoriti jer je više od svega bio povučen, pa ni činjenicu da je izabran u Kuću slavnih, nije slavio danima. Jednostavno, prihvatio je to kao što je sve u sportu prihvaćao, ali je o svemu imao stav i znao je to biti prilično tvrd stav.

​Kad je napokon uskočio u dres slavnih Boston Celticsa, najtrofejnije momčadi NBA lige svih vremena, bio je to početak jedne velike priče, koja je mogla i bolje završiti. Iako Boston tada nije bio vrh NBA lige, nije to bio Boston iz dana Larryja Birda, a ni ranije Billa Russella, ipak je Dino predvodio tu momčad u poenima i skokovima. Želja mu je bila ostati u Bostonu, ali tada je doživio prvo veliko razočaranje. Košarkaško i životno. I to samo u nekoliko dana kada je u srpnju 1997. za trenera došao Rick Pitino.

- Potražio sam Pitina i pitao ga kakvi su mu planovi i kako ja figuriram u tim njegovim planovima jer sam čuo priču da bi me mogli razmijeniti.

‘Zamrzio’ košarku

​Pitino ga je, kaže Dino, pogledao u oči i uvjerio da ima velike planove s njim.

- ​Ti ćeš biti velik dio napada moje momčadi.

Pet dana nakon toga Boston ga je razmijenio i poslao u Philadelphiju.

- Ne znam je li me lagao ili su se dogodile neke nove okolnosti, ali znam da sam se osjećao prevarenim, nikada gore u karijeri.

No, Rađa nije želio provesti NBA dane u Sixersima, pa je, kako mi je tada rekao, jednostavno pao na liječničkom pregledu i ugovor se nije dogodio. Sixersi su objasnili da su njegovi problemi s koljenom preveliki i da ne bi mogao igrati četiri utakmice u šest dana zbog koljena i hrskavice, koje nije imao, i to je zapravo bila najbolja vijest i za Rađu. Kad već nije bio Boston, onda nije želio u neku drugu momčad. Sve je otišlo toliko daleko da godinama kasnije nije gledao NBA utakmice, pa ni “svoje” u Bostonu.

- Jednostavno, zamrzio sam košarku.

Bila je to preteška riječ, ali odlična za frustriranog Rađu, koji se godinama kasnije vraćao u Boston, ali je više vremena provodio gledajući hokejaše Boston Bruinsa, a pogotovo football momčad New England Patriots.

​Unatoč priči o koljenu, njegovoj karijeri nije bio kraj. I on je zapravo tek u tim trenucima doživio hrvatski san, koji je krenuo na Gripama, a završit će u Springfieldu.

​Grčke dane proveo je igrajući za Panathanaikos, ali i za Olympiacos, voljeli su ga i u jednom i u drugom dijelu grada, iako kažu da je bio bliži Panathanaikosu, volio je i Pirej. A grčke godine bile su samo predigra za ono što je slijedilo - veliki povratak kući i povratak na velika vrata. Malo je košarkaša koji mogu s ponosom reći da su ostvarili hrvatski san, a Dino Rađa učinio je upravo to. Nosio je dres Zadra i Cibone da bi se vratio u Split i pokazao da je njegov inat veći i od novca, iako je, neki će reći, taj hrvatski san znao naplatiti. Zadrani su u to vrijeme stvarali ili pokušavali stvoriti mega-momčad, u Zadru je imao puno prijatelja, ali se nakon svakog treninga vraćao kući u Split.

Cigara za naslov

​No, za mnoge je još i danas neobjašnjiv izazov bila Cibona. Potpisao je za hrvatske prilike velik ugovor, a nije se dugo zadržao pod Tornjem. Tvrdoglav kakav je uvijek bio, kad je prva rata kasnila, Dino se jednostavno pokupio i vratio u Split. Nitko točno ne zna koliko je vrijedila ta rata, negdje između 30 tisuća i 50 tisuća mjesečno nečega, ali ne kuna. I dok mu je direktor Bože Miličević govorio, “bit će sutra”, Dino je jednostavno nestao kad nije legla rata.

​Netko će reći da je osveta bila slatka, ali povratak na Gripe uvijek je bila njegova velika želja. Toliko velika da je, reći će neki, potpisao ugovor za Žute vrijedan samo 1 kunu. Netko će reći da je to napravio da bi se osvetio Ciboni, s kojoj se u konačnici i namirio, ali Dino Rađa nije bio od onih koji se svetio klubovima u kojima je igrao. Stav je imao, često je to znao biti i tvrdi stav, ali kad je zaključio da je vrijeme za odlazak, Dino je jednostavno nestao iz grada. Tako je bilo kada je otišao iz Cibone.

No, pod Toranj se vratio kao vođa Žutih u velikom trijumfu u finalu prvenstva Hrvatske. I danas se oni koji ga vole sjećaju legendarne cigare, koju je zapalio nakon trijumfa u Tornju. Baš kao što je to činio legenda Bostona Red Auerbach nakon svakog velikog trijumfa.

Krešo Ćosić, koji je bio čovjek od kojeg je hrvatska košarka možda i najviše naučila, lansirao je neke mlade košarkaše, koji su prve velike korake upisali u reprezentaciji Jugoslavije. Lansirao je i Dinu i Tonija Kukoča, a hod po reprezentativnoj zvjezdanoj prašini nakon Seoula dogodio se na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine gdje je Hrvatska predvođena Draženom Petrovićem, Tonijem Kukočem i Dinom Rađom odigrala finale s originalnim Dream Teamom, u kojem je glavna zvijezda bio Michael Jordan. Tako je hrvatska košarka zauvijek ušla i upisala se u mapu svijeta, a Dino Rađa drugi je iz te generacije, nadamo se i ne posljednji, koji je izborio svoje mjesto u Kući slavnih.

Springfield će od petka biti njegov novi dom. Dino Rađa će u petak zaokružiti grandioznu karijeru, u kojoj je s Gripa krenuo osvajati Europu i svijet da bi se vratio kući ostvariti hrvatski san i zauvijek ušao u legendu.

Genij nakon čijih je treninga bolila glava, a ne noge

‘Ko je Aca Nikolić? Po meni ključna figura košarke na ovim prostorima. Čovik koji je odgojio plejadu vrhunskih trenera, genij neslućenih razmjera, uporan na detaljima, čovjek nakon čijih treninga boli glava, a ne noge.

Profa je dolazija u Split nekoliko puta godišnje na ispomoć Boži Maljkoviću. Ispričat ću dva detalja da shvatite njegovu genijalnost i viziju.

Prva priča:

Treniramo “5 na 5” na jednom košu. Kaže Profa u jednom trenutku “stop”. Mi po inerciji napravimo poneki korak, a on će nama “ne, ne, ne, ti si bio tu, ti tamo, ti onamo, ti si stajao ovako, a ti onako...” i tako svih 10. U milimetar. I onda, “ovako je trebalo” i pomiče nas k’o šahovske figure. Kut bloka pod 90, a ne 68 stupnjeva i tako dalje do najsitnijeg detalja.

Priča druga:

Famozno finale u Münchenu protiv Maccabija. Negdi pred kraj prvog poluvrimena radim blok na vrhu reketa za Sretu i onaj njihov Amerikanac Simms me nabode lakton u pleksus namjerno. Ni’ko ništa nije vidija, suci najmanje. Meni se odma’ zakrvave oči i tražin ga za vratit’ mu, međutim, svira se kraj. Svlačionica, Božo drži govor, pa Profa svoje i izlazimo na teren. Meni Profa čini prstom da dođen do njega. Kaže, “da ga nisi taka”. Ja njemu, “koga, što”, a on “znaš ti i koga i što”. Ništa njemu nije moglo promaknuti. Profo, počivaj u miru i hvala na svemu.

Linker
30. studeni 2024 05:53