CIBONA KONAČNO DOBILA TRENERA KOJEG JE GANJALA POSLJEDNJIH DESET GODINA 'Želim Cibonu vratiti gdje je bila, mene ne zanima prosječnost'

Uglavnom smo posljednjih dana komunicirali porukama. Onda je u petak navečer, negdje blizu ponoći sletjela jedna kratka. Na zaslonu je stajalo Piksi, a unutra jedna riječ. “Potpisano!”

I tako je Cibona dobila trenera kojega je željela više puta u posljednjih deset godina, a Slobodan Piksi Subotić, danas 60-godišnji trener, s tim da mu te godine nitko ne bi dao, ima poleta i entuzijazma koliko treba. I ugovor s Cibonom na dvije sezone. Ugovor koji znači, zbog svega što sa sobom nosi ime Piksija Subotića, da klub uz Savske neće više biti puki siromah, da momčad neće biti razvojna i siromašna, nego će Cibona, na radost navijača, opet gledati prema natjecanjima u kojima bude igrala s namjerom da se u njima bori za trofeje, isto ono što je radila u završnici sezone. Ali sada i u ABA ligi.

No, krenimo redom. U subotu ujutro novi je Cibonin trener počeo objašnjavati što se događalo između njega i Cibone u posljednjih pet dana. No, prije od svega, koji je to puta bilo da se Piksi Subotić našao na meti Cibone?

- Dva puta je do sada bilo spominjano moje ime, ali što se tiče pregovora, to je bilo kad je u klubu bio moj veliki prijatelj Andro Knego, kad je tu bio bio Mihovil Nakić. Došao sam tada u Zagreb na sastanak, bio je tu i tadašnji predsjednik kluba, popričali smo, ali tada nije došlo do realizacije. E, sad, da se spominjalo moje ime, a nikakvih kontakata nije bilo, to je sigurno bilo u nekoliko navrata.

Nenad Dugi / Hanza Media / Hanza Media

Cibona trenutačno nema baš bogatu momčad. Pod ugovorom su Bošnjak i Ćorić, Marinelli ima opciju, tu su i mlađi igrači poput Popića, Uljarevića, Ljubičića...

- Imam takav dogovor, a i nakon tog razgovora sa Žižićem, premda ugovor nisam potpisao, ja sam već malo gledao tržište. Ionako sam unutra, vratio sam se u prosincu iz Bejruta i posljednjih pola godine sam pozorno sve pratio. Ima dosta dobrih igrača, koji su u regiji, ili u inozemstvu, pa bi se mogla napraviti sasvim solidna momčad. Uvijek u sastavljanju momčadi težim imati bazu domaćih igrača. Model Panathinaikosa koji je sve osvojio upravo je građen na tom modelu, jer su glavni igrači bili domaći. Domaći igrač će ti dati onu dodatnu vrijednost kad bude trebalo, neće gledati samo svoju statistiku, skupljat će svlačionicu...

Takva dva igrača su ona kojima su istekli ugovori na koncu sezone i Cibonina ih želi zadržati. Marin Rozić je kapetan, tu je već 13 godina, a Luka Žorić je završio sezonu kao prvi igrač momčadi.

- Oni su sigurno prve opcije s kojima će se razgovarati, jer ih želimo produžiti. Luka Žorić je za mene najbolji centar, a kapetan Marin Rozić je pravi kapetan, drži svlačionicu, ugođaj, nije onaj igrač koji će gledati ispod oka ako ne igra punu minutažu. Prioriteti su da se njih dvojica zadrže.

Cedevita i Cibona su dva velika rivala, a na klupu Cedevite je sjeo Jure Zdovc. Treba li uopće govoriti o tome da je Subotić jako blizak i sa Zdovcem...

- U odličnim smo odnosima. Čak je Jure dolazio kod mene kad je kretao u trenerski život, davao sam mu neke savjete. Inače, prvi puta smo se sreli dok sam igrao posljednju sezonu u Olimpiji, a Jure je stigao iz Slovenskih Konjica kao mlad igrač. Bio sam mu trener dvije godine u Iraklisu, a onda i jednu u Panioniosu, a bio sam i pomoćni trener Slovenije na Eurobasketu 1995, na kojemu je Jure igrao za Sloveniju.

Znači, čeka nas zanimljiv okršaj.

- Mi smo bili i ostat ćemo prijatelji, ali kad krene utakmica, da je brat na suprotnoj strani, htio bi ga dobiti. Napravit ću sve da dobijem, on isto tako. Nakon utakmice sve može, večera, priče, ali za vrijeme utakmice ne poznaješ nikoga.

Može li se Cibona potući s Cedevitom sljedeće sezone, proračun na Velesajmu opet će biti veći nego Cibonin?

- Pokazala je Cibona već ove sezone da je to u stanju, i na tome treba čestitati Mulaomeroviću i njegovim igračima jer su pokazali zube, bili su na pragu senzacije. Cedevita je, ipak, imala više iskusnih igrača, imala dulju klupu i zasluženo slavila. No, ja se kao trener nikada nisam zadovoljio prosjekom i neću se zadovoljiti sasvim sigurno niti sada, niti dok budem radio ovaj posao. Ne volim ništa obećavati, ali svoje snove i želje imam, to je u meni i to ne mogu zanemariti. To ću pokušati prenijeti na igrače, na sve u klubu, na navijače i radit ćemo u tom smjeru.

OPŠIRNIJE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-A