Gotovo je sve, ispisana su 32 imena reprezentacija koje će zaigrati od 25. kolovoza do 10. rujna na Svjetskom prvenstvu, koje će se održati u Japanu, Filipinima i Indoneziji. I dok su Japan i Filipini automatski organizacijom dobili i mjesto na završnom turniru, FIBA je ušla u prvi, teško objašnjiv problem, kad isto to nije omogućila i trećem organizatoru, a to je Indonezija. Jer je slaba. Pa Indonezija nije kroz kvalifikacije stigla do SP-a kojega organizira.

Da FIBA tu ima raznolika pravila potvrđuje i slučaj Cipra, jednog od organizatora Eurobasketa 2025., koji je jednako slab kao i Indonezija, no zaigrat će kao organizator na europskoj smotri za dvije godine.

Divne priče, ali...

I da je to jedini problem FIBA-e, lako bi se s time izašlo na kraj. Vjerojatno ste posljednjih dana uhvatili pitke priče o tome kako je siromašni Južni Sudan stigao do premijere na SP-u, kako će tamo biti i Zelenortski otoci, još jedan debitant, ali i najmanja ikada država na SP-u (570.000 stanovnika), pa kako je bez plasmana na SP ostala jedna Argentina, aktualni svjetski doprvak i sveamerički prvak. Ili, kako je Island imao loptu na čistom šutu Einara Fridrikssona, svojeg najboljeg igrača, za promociju na SP, s čime bi Island postao najmanja država (350.000 stanovnika) ikada na SP. Međutim, Fridriksson nije stavio najvažniji šut u svojoj karijeri i Gruzija je stigla do premijernog nastupa na SP.

I sve su to divne priče. Osim što se, da je FIBA ozbiljna organizacija, nikada ne bi dogodile.

Naime, od 12 kvalifikacijskih utakmica koje je morala odigrati svaka od reprezentacija za otići do SP-a, u njih samo četiri, dvije krajem lipnja i početkom srpnja, te dvije u kolovozu 2022. mogli su igrati svi igrači. Znači samo u trećini utakmica.

I da tome nije bilo tako, da je Argentina mogla zaigrati sve utakmice u kvalifikacijama sa svim najboljim igračima, da su isto mogli Nigerija ili Senegal, dvije najbolje afričke reprezentacije koje su promašile nastup na SP-u, da je to bila u stanju odigrati Turska ili Hrvatska, onda bi se drugačije krojio put na svjetsku smotru.

Da postoji netko - a ne treba to očekivati od nacionalnih Saveza, jer bi tako ušli u veliki sukob s FIBA-om - tko bio na međunarodni sportski sud u Lausannei uputio tužbu prema FIBA-i, jer kvalifikacije po ovom modelu nisu regularne, vjerojatno bi FIBA taj spor izgubila. Nitko na svijetu ne bi mogao dokazati kako je fer natjecanje ono u kojem možete samo na četiri od 12 utakmica koristiti sve najbolje igrače, za razliku od nekih, eto, sada kvalificiranih, koji su zbog toga što nemaju igrače u NBA ligi nagrađeni. Pa mogu do SP-a jer u svih 12 utakmica igraju s istim igračima.

I tu dobiju standardizaciju momčadi, nemaju problem poput Srbije, recimo, čije je izbornik Svetislav Pešić tijekom ovog ciklusu imao što na terenu, što na pripremama gotovo 40 igrača. Srbija se kvalificirala, na račun velike krađe koja se dogodila Belgiji u sudaru s Grčkom, ali nikada ne bi stigla u problem da je mogla igrati sa svim potencijalima baš svaku utakmicu.

Na kraju dana, iako je bilo naznaka kako će u ovim kvalifikacijama moći zaigrati, kad već ne mogu NBA igrači, oni iz Eurolige, i tu smo bili svjedoci vrlo različitih oblika ponašanja određenih klubova, pa posljedično i Saveza. Neki su igrali, neki nisu, a svaki puta kad bi kvalifikacijsko kolo preklapalo s utakmicama Eurolige, ukoliko biste pogledali jednu, pa drugu utakmicu, shvatili biste da je kud i kamo kvalitetnija ona u Euroligi, od bilo koje reprezentativne. Bio je to kompletni cirkus, kompletni kaos. I to drugi puta uzastopno.

Duboka brazda prijepora

FIBA će izvlačiti statistiku po kojoj će ustvrditi da su utakmice kvalifikacije bile silno posjećene, posebno nakon što su ukinuta ograničenja vezana za Covid. Činjenicu da su svi najbolji mogli igrati četiri od 12 utakmice bacit će u drugi plan PR pričom u kojoj će gurati spektakularni okršaj od prošloga ljeta, kad je Srbija sredila Grčku, a bio je to direktni okršaj dva MVP-a NBA lige, Nikole Jokića i Giannisa Antetokounmpa. Ali, sve to neće otkriti istinu. O košmaru koji traje.

I nema naznake da će biti nešto drugačije. Košmaru kojega je u svoju baštinu ostavio pokojni prvi čovjek svjetske košarke Patrick Baumann, koji je otvorio rat s Euroligom, uveo kvalifikacije, okrenuo košarku naglavačke i - preminuo.

Da je Baumann još uvijek živ i na čelu košarke, pitanje je kako bi sve ovo izgledalo, jer iako je bio revolucionaran, imao je i moć, posebno u svojoj snazi u Međunarodnom olimpijskom odboru. Naslijedio ga je Andreas Zagklis, koji je pokušao smiriti tenzije s Euroligom, no brazda prijepora koju je otvorio Baumann prevelika je za bilo kakvu sanaciju. Barem za sada. A ne bi li prodali u Europi stražnjicu NBA ligi, odustalo se od Eurobasketa svake dvije godine te su ga prebacili na svake četiri. Iako je i posljednji Eurobasket u Berlinu pokazao da europska košarka nikada, baš nikada u svojoj povijesti nije bila konkurentnija, a ako želite i nikada nije imala tri od pet najboljih igrača svijeta, kao što su to sada Luka Dončić, Nikola Jokić i Giannis Antetokounmpo.

I tu smo gdje jesmo. Igrat će se SP, a svih najboljih neće biti. Uostalom, u odnosu na prethodno SP u Kini, sada se među 32 najbolja nisu kvalificirala čak tri od pet ondašnjih četvrtfinalista. Neće na SP-u biti Argentine, Češke i Poljske. Kažete da je Italija europski prvak u nogometu, pa je nije bilo na SP u Kataru. OK, u Kataru u četvrtfinalu nije bilo dva od osam četvrtfinalista za prethodnog SP-a. Nije bilo Švedske, nije bio Rusije, ali ona je ionako pod sankcijama.

I premda se ništa slično ne može dogoditi u niti jednom od ostalih sportova, kaos u kojemu je košarka sve više ovaj sport udaljava od pozicije koja je teško stjecana. Prve iza nogometa i prve nakon nogometa.

I da netko cijeli ovaj slučaj preda na sportsku arbitražu, pitanje je kako bi sve to završilo...