Sad plačemo kao u Beču protiv Turske. Opet se dogodilo. Opet...
Imali smo sve, a na kraju smo sve izgubili. Nakon Albanije, opet smo primili gol u zadnjoj minuti sudačke nadoknade. Fortuna nam je skroz okrenula leđa, ako je to bila sreća. Sad više i ne znamo u trenucima kad je sve palo u vodu, kad nismo uspjeli.
Zapravo, dok pišemo ovaj tekst i dalje ne možemo vjerovati da nam se ovo dogodilo. Ili je to neka Božja kazna, za sve ono što nam je Svevišnji davao sve ove godine, one pobjede na jedanaesterce, tko će ga znati. Tragedija, jednostavno tragedija se dogodila Vatrenima. Dva puta u zadnjoj minuti. Teško za shvatiti, teško za prihvatiti.
A kakva je to priča mogla biti... Jedna od najljepših u povijesti hrvatskog nogometa. Naš kapetan, nakon što je promašio jedanaesterac, zabio je pogodak koji je trebao značiti naš prolazak u nokaut fazu. Luka Modrić, naš oldtimer, mogao je biti igrač odluke, mogao je staviti "točku na i" svoje veličanstvene karijere. Nažalost, nije. Zadnja akcija Talijana, koji su već bili na konopcima, ta prokleta zadnja akcija, donijela je tugu našoj nogometnoj naciji.
Jedan "lucky punch" Talijanima je donio radost, a nama tešku tugu koja se nikad neće zaboraviti. Baš je sve sad depresivno, strašno depresivno. Već smo se spremali napisati da smo opet bili najbolji kad smo trebali biti najbolji. I bili smo do te 90+8. minute. Bili smo ponosni na naše jer igrali su hrabro, imali su pobjedu na dlanu. No, na kraju je ispalo kako je ispalo.
Jedna velika generacija, koja nam je donijela toliko radosti i veselja, završila je svoj opus na tragičan način. Opet nismo izgubili od Talijana, nikad nas nisu dobili, niti jučer. Ali što nam sad sve to vrijedi, Azzurrima je neodlučeno bilo kao pobjeda.
Bit će sad raznih analiza, možda mnogima neće biti jasno kako je strijelac izjednačujućeg pogotka za Talijane ostao sam, kako je tako naivno izvisila naša obrana. Ne prvi put na ovom Euru...
Dok, eto, tugujemo u ovim trenucima, dok nam samo crne misli lelujaju glavom, nekako nam se čini da je završilo možda i onako kako se naslućivalo. Nismo bili dobri na ovom prvenstvu, nije to bila Hrvatska iz Rusije i Katara, posljednje Lige nacija. I možda nas je na kraju sve to kaznilo. Možda jednostavno nismo zaslužili. Možda...
Sjetili smo se one:
"Na mostu dobiješ, na ćupriji izgubiš".
Nogomet je takav, na jednoj strani daje, na drugoj uzima, kao i život. Koliko je uzbrdica, toliko je i nizbrdica. Ovo prvenstvo ostat će nam u ružnoj uspomeni. I još nam baš nije jasno. Zašto, zašto, zašto? Zašto smo ovo doživjeli, zašto nismo mogli izdržati još nekoliko sekundi. Ili možda znamo? Sad više i nije bitno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....