U Kini i danas ne može izaći na ulicu a da je istog trenutka ne okruže ljudi tražeći autogram

Nitko u povijesti našeg pingića, ne među ženama, nije igrao, "plesao" oko stola, bolje od nje. Ona je daleko najbolja hrvatska stolnotenisačica, ali i jedna od najboljih u europskoj povijesti. Jedna od rijetkih koje se bojala velika Kina, a gdje je i danas gledaju s maksimalnim uvažavanjem. Nama u Hrvatskoj je možda teško pojmiti, ali Tamara Boroš može se prošetati ulicama bilo kojeg našega grada a da se nitko ne osvrne za njom, ne prepoznaju je.

U Kini... dan-danas, ne može izaći na ulicu a da je istog trenutka ne okruže ljudi tražeći autogram. Svi je znaju, iako u njezino igračko doba, u Kinu joj je bio doslovno... zabranjen ulazak! Osim ako je neko službeno natjecanje u pitanju, ali pripreme, treninzi, ni govora. Kinezi su se bojali da ih jedina žena koja im se približila ne "snimi" do kraja.

Ono jedinstveno, što Tamaru Boroš čini unikatom, svakako je njezina bronca na SP-u u Parizu 2003., pojedinačno. Kako bismo malo zornije iskazali koliko je to grandiozan i raritetan uspjeh, navest ćemo samo ovo. Od 1993. na ovamo Tami je jedina neazijska igračica koja je u singlu osvojila medalju na SP-u. U 32 godine! Dapače, Tamara je i posljednja Europljanka, posljednja neazijska igračica sa svjetskom medaljom.

Možemo i još malo "jače"! Od 1973. ili u zadnje 52 godine, samo su tri stolnotenisačice koje nisu Azijke osvajale pojedinačne medalje na SP-ima (Čehinja Alice Grofova, srebro 1973. u Sarajevu, Rumunjka Otilia Badescu, bronca 1993. u Göteborgu i naša Tami, brončana u Parizu 2003.).

HRVATSKI ŠPORTSKI MUZEJ

Cura iz Sente, iz mađarske obitelji (sama za sebe veli da je "prava Hrvatica"), godine 1991. je s obitelji izbjegla iz Vojvodine pred zulumom tadašnjeg srbijanskog režima, pa preko Švedske došla do Zagreba, Mladosti i Nevena Cegnara. Sve ostalo je povijest. Djevojka kojoj su čak sugerirali da promijeni sport jer "nije stolni tenis za nju, spora je", osvojila je 12 medalja na EP-ima; godine 2002. bila je 2. igračica svijeta na službenoj rang-listi; odvela je hrvatsku žensku reprezentaciju u ekipnom natjecanju do dva srebra i tri bronce na europskim prvenstvima. Godine 2006. zadobila je upalu živca unutarnjeg uha što joj je trajno usporilo i poremetilo karijeru koju je onda i zaključila u 35. godini, 2012.

Danas je uspješna trenerica, štoviše njemačka izbornica i s tom reprezentacijom dvostruka prvakinja Europe.