Sve je počelo davne 1974. kada sam imao 12 godina. U Petrinji smo imali raznolik izbor sportova kojima su se djeca mogla baviti, a mene su privukli nogomet i hrvanje. Neko vrijeme sam trčao s jednoga treninga na drugi, ali onda je hrvanje ipak prevagnulo.

Uvijek sam imao puno energije i nije mi bilo teško trenirati. Iz današnje perspektive i sam se čudim toj ustrajnosti, koja me nije napustila.

Bio sam nezaustavljiv

Dan za danom provodio sam u hrvačkoj dvorani, lako usvajao sve trenerove upute pri čemu sam pokazao izuzetan talent za primjenu naučene tehnike te brzo napredovao. Prva odličja počeo sam dobivati već u tadašnjoj pionirskoj konkurenciji. Slijedili su kadeti, juniori, gdje sam se već paralelno počeo natjecati i kao senior. U svim uzrastima sam ostvarivao zapažene rezultate, prvi put sam postao seniorski prvak države u kategoriji do 68 kg s 18 godina, a počeo sam se dokazivati i na međunarodnoj hrvačkoj sceni (1980. - treći na Svjetskom prvenstvu U-18, 1981. - treći na Svjetskom prvenstvu U-20 g, 1982.. treći na Svjetskom prvenstvu za seniore).

Vlado Lisjak, snimio: Radiša Mladenović

S odrastanjem sve je postajalo ozbiljnije i zaredale su godine treninga, skidanja kilograma, natjecanja, pa ponovo trening... Takvim tempom, u izuzetno jakoj konkurenciji bivše države, plasirao sam se na OI u Los Angelesu 1984. Samo to mi je dalo krila, ja na Olimpijskim igrama! Kad se dodao adrenalin izazvan startom, na strunjači sam bio nezaustavljiv.

Posljednja borba za zlatnu medalju, protivnik mi je tadašnji svjetski prvak Tapio Sipilä. Tuširao sam ga u 57. sekundi. Neopisivo! Pomiješani osjećaji radosti, uzbuđenja, sreće, ponosa. Neponovljivo! Takav miks emocija doživio sam ponovo kada su mi se rađala djeca. To je valjda ono kada znaš da se dogodilo nešto zaista važno, nešto što se ne doživljava često i što je kruna tvoga života.

Zaredale se ozljede

Ubrzo nakon OI otišao sam na prvu operaciju koljena, malo rehabilitacije i opet u onaj redovni radni ritam treninga i natjecanja, ali nekako su se zaredale ozljede ramena, koljena i malo po malo uvidio sam da mi je red stati na loptu.

Međutim, od hrvanja se nisam mogao odmaknuti. Bio sam trener hrvatskih hrvačkih reprezentacija punih 16 godina i tu bi sada opet moglo biti puno priča o proživljavanju svega, ali s druge, trenerske, strane koja je još i kompleksnija jer je proživljavaš dvostruko, kroz sebe i svoje učenike. Sve je to bio dugi niz stresnih godina i događaja.

Ali, u svemu je bilo i puno veselja, druženja na pripremama i natjecanjima, putovanja i ljepote upoznavanja drugih krajeva, ljudi i kultura. Nisu to bili samo krv, znoj i suze. Hrvanje je ono o čemu najviše znam i obilježilo je cijeli moj život.