Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća nestvarno je izgledalo da danas o hrvatskoj reprezentaciji govorimo kao momčadi koja ima jednu srebrnu i dvije brončane medalje sa svjetskih prvenstava. U strašnoj konkurenciji, pored svih svjetskih nogometnih giganata, postolja su čak tri puta zasjala u bojama male Hrvatske.
Sve je počelo francuskog ljeta 1998. kada se hrvatski nogomet premijerno predstavio na svjetskoj sceni. Osvojena je bronca, a detalji, kao vrlo često u sportu, odlučili su da Vatreni ne odu korak ili dva dalje. No, treba biti iskren i reći da su detalji odlučivali o tome hoće li Hrvatska uopće igrati na SP-u. I da nije bilo danskog vratara Petera Schmeichela i njegovih čudesnih obrana protiv Grka ostala bi Hrvatska treća u kvalifikacijskoj skupini i bez SP-a, bronce i početka slavnog puta...
Schmeichel je odškrinuo vrata, a hrvatski nogometaši su ih potpuno otvorili s ukupnih 3:1 protiv Ukrajine u dodatnim kvalifikacijama. Sve je bilo spremno da legendarna generacija ispunjena nogometnom genijalnošću, ali i krajnje potrebnim sportskim bezobrazlukom, te predvođena trenerom svih trenera Miroslavom Blaževićem, krene put Francuske.
U prvenstvu je bilo nekoliko ključnih točaka na putu prema bronci. Prvi takav trenutak bilo je sparnih 90 minuta u Nantesu protiv Japana. Zabio je Šuker u 82. za 1:0, baš kao što je osvajač Zlatne lopte prvenstva odlučila i dvoboj osmine finala protiv Rumunjske. Dva puta je morao pucati jedanaesterac, ali pogodio je i odveo Hrvatsku u četvrtfinale, na noge Njemačkoj. Bila je to erupcija majstorstva generacije, pobjeda 3:0 i uzvrat za pretrpljeni poraz na Euru dvije godine ranije.
Priča o detaljima koji odlučuju u sportu isplivala je na površinu u polufinalu, u porazu od domaćina Francuske 1:2, iako je Hrvatska vodila. Dvostruki francuski strijelac Thuram, koji je od 1996. do 2008. u Parmi, Juventusu i Barceloni ukupno zabio dva ligaška pogotka, spustio je Vatrenima rampu na putu prema finalu. Premda je tuga bila sveprisutna, uspjeli su se hrvatski nogometaši uzdignuti iznad svega i golovima Prosinečkog i Šukera slaviti 2:1 protiv Nizozemske u borbi za broncu.
Tako je zatvoren pobjednički krug reprezentacije koja je pucala od nogometne genijalnosti Bobana i Prosinečkog, koja je letjela zbog golova Davora Šukera, tadašnjeg napadača Reala, i bila ispunjena potrebnim bezobrazlukom Bilića i Štimca. Bila je to momčad koja je imala ponajboljeg vratara prvenstva Ladića, sveprisutnog Stanića, neumornog Jarnija, džokera iz sjene Vlaovića, momčad u kojoj je svaki član obavljao svoj dio posla. I ne zaboravimo Alena Bokšića koji je zbog ozljede propustio SP, premda je bio autor gola kod Ukrajine, u ogledu s početka cijele brončane priče.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....