Concrete jungle where dreams are made of

There‘s nothing you can‘t do

Now you‘re in New York...

(Betonska džungla gdje se snovi stvaraju // Ne postoji nemoguće // Sada si u New Yorku...)

Rezultat je 6:3, 6:3, 5:2. Sjedio sam na promjeni strana, prilično koncentriran na ono što slijedi i u tom trenutku je krenula pjesma od Jay Z-a & Alicie Keys Empire State of Mind koja kao da me dodatno inspirirala i učinila taj posljednji dio dugotrajnog i mukotrpnog puta na vrh teniskog svijeta još posebnijim. Ne moram vam reći da kada je sada čujem bilo gdje na svijetu, vidim pred očima onu završnu bekhend dijagonalu i cijeli stadion koji oduševljeno plješće.

JULIAN FINNEY Afp

Lekcija koja mi je otvorila oči

No, vratimo se godinu unatrag za koju vjerujem da je u meni ostavila duboki trag i koja je, blago rečeno, bila iznimno teška. Možda ste primijetili da o 2013. ne volim pričati, s jedne strane jer ne želim da se moje ime pojavljuje u istoj rečenici s riječju doping. Ta riječ je zaista miljama daleko od mene, a s druge strane, kada bih počeo pričati, možda bih rekao i previše. Bilo kako bilo, ne želim nikome nevinom da vodi borbu s antidopinškom organizacijom, jer iako stvorena da svijet sporta napravi boljim, čišćim i poštenijim, u mom slučaju je bila sve samo ne poštena. Na kraju svega, iako se dokaže nevinost kao u mom slučaju, nikakvu ispriku za horor koji ste doživjeli nećete dobiti. Kako sam prolazio kroz to stresno razdoblje od četiri mjeseca imao sam veliku potporu svojih najbližih – žene, obitelji, prijatelja, većine kolega tenisača i svog tima. Cijeli taj period koliko god bio težak, neizvjestan, jako stresan, period gdje su mi neki bliski ljudi okrenuli leđa kada su mi bili potrebni, gdje su ljudi iz hrvatskog sporta, oni prvi koji vam šalju čestitke i slikaju se kada se dogodi uspjeh, sada potpuno nestali, gdje sam bio prevaren u procesu s antidopinškom organizacijom, naučio me novim životnim lekcijama s kojima se prije nisam susretao i zbog kojih sam još više sazrio.

Dobio sam novu snagu, želju, borbenost i motiv da još više i bolje treniram. Ne zbog onih koji će opet čekati prvi u redu da se slikaju, već zbog sebe i zbog ljudi koji su od početka vjerovali u mene, a najviše od svega, taj period mi je otvorio oči da spoznam kako uistinu volim ovaj sport kojim se bavim otkad znam za sebe i koliko se zbilja želim dati da postignem ono što oduvijek želim – biti najbolji što mogu biti.

ESMIR SABIC Anadolu Agency Via Afp

Promjena servisa u 10 minuta

Odsutnost s terena mi je dala puno više slobodnog vremena koje sam proveo trenirajući, na kondiciji s mojim dugogodišnjim trenerom Slavenom i s Goranom, s kojim sam počeo raditi u ljeto 2013. S Goranom sam radio na promjeni tehnike servisa, koji mi je tijekom karijere uvijek oscilirao i nije bio pravo oružje u mojoj igri. To sam prihvatio i tehnička promjena koja nekima zna potrajati mjesecima, kod mene je trajala doslovno 10 minuta, a ostatak vremena smo samo popunjavali brojem ponavljanja. Većina ljudi Gorana povezuje s opuštenošću i vjerojatno malo ljudi zna kako je on bio nevjerojatan radnik, fizički jedan od najspremnijih na Touru u svoje vrijeme. Sebe nije štedio, a bome ni nikoga oko sebe. To mi je jako odgovaralo jer sam i sâm obožavao trenirati, a pogotovo u tom periodu gdje sam imao dodatan impuls želje i velikog motiva. Sve je to rezultiralo odličnom pripremom za novu sezonu.

Početkom 2014. godine, četvrti put u karijeri osvojio sam Zagreb Indoors, što mi je donijelo potrebno samopouzdanje za ostatak sezone. Nakon Zagreba, pobjedama protiv Murraya i Tsonge izborio sam finale Rotterdama, a potom i osvojio turnir u Delray Beachu na Floridi. Te godine sam imao tri teška meča sa Đokovićem – u Indian Wellsu, Roland Garrosu i Wimbledonu, u kojima sam mu pružio sjajan otpor i pokazivao odličnu formu. A u Torontu, dva i pol tjedna prije US Opena sam imao još jedan neizvjestan meč s Federerom koji sam na kraju izgubio 7:6, 6:7, 6:4 i koji će se malo kasnije ispostaviti kao sjajna priprema za US Open.

JEWEL SAMAD Afp

Međugorski pilić je bio u pravu

Kao i uvijek, tjedan prije Grand Slamova nisam igrao nikakve turnire tako da smo u New York stigli sedam dana prije početka. Prvi trening smo imali na stadionu Arthur Ashe u večernjim satima, trenirao sam s Goranom i kako sam se osjećao fenomenalno na terenu, rekao sam Goranu, Slavenu i Robiju (Pruscu, mom dugogodišnjem fizioterapeutu):

– Na ovakvom terenu je nemoguće ne igrati dobro!

Na to su se oni lijepo nasmijali i dobro me isprdali, a Goran je u svom stilu rekao:

– Ajde vidit ćemo te na turniru, međugorski piliću!

Mislim da sam im pokazao u praksi što sam mislio.

Kada bi sve bilo u dobroj pripremi, vjerujem da bismo imali puno više osvajača Grand Slama. Ima nešto i u sreći i sudbini. Kada smo kod sreće, ne mogu se ne sjetiti scene u američkom CVS-u (američki lanac drogerija). Naime, u New Yorku uvijek izrađujemo kinesku vizu i meni su trebale fotografije. Otišao sam sa svojim menadžerom do CVS-a gdje je radila jedna starija žena s kojom smo počeli pričati, saznali kako dolazi iz Armenije, kako se brine o cijeloj svojoj obitelji i kako voli pomagati ljudima zbog čega i voli posao prodavačice jer je u prilici često pomoći drugima. Znate onaj osjećaj kada na sasvim običnim mjestima sretnete naizgled obične ljude, ali koji tako zrače dobrotom, skromnošću, iskrenošću da vam odmah poprave dan. Upravo je takva bila ta žena. Račun je bio 14.45 dolara. Dao sam ženi 20 dolara i ona je u tom trenutku, kada je shvatila koliko mi treba vratiti, uzbuđeno uskliknula kako mi mora vratiti 5.55 dolara što znači da me čeka neka sreća i da će mi se sigurno nešto lijepo dogoditi. Kako je žena bila preljubazna i draga ostavio sam joj sav ostatak, a na izlasku iz dućana sam prokomentirao u šali s menadžerom:

– Kad osvojim US Open, vratit ćemo se ovdje i kupiti ženi nešto lijepo.

BACKPAGE IMAGES Dppi Via Afp

Četverosatni pakao

Poklon joj je bio uručen dan nakon US Opena i ne znam je li ona sama ili je netko drugi ispričao priču, ali sjećam se da sam dan nakon čitao članak o našoj maloj anegdoti u New York Timesu.

Ako niste bili u New Yorku u periodu US Opena, teško možete pojmiti takvu vrućinu, vlagu i pritisak u zraku. To je neka potpuno nova razina koju u Hrvatskoj nisam ni izbliza doživio. Da ne spominjem kako je cijeli US Open u asfaltu i metalu tako da se sve užari. Ta je godina bila jedna od takvih i to od prvog dana. Prvih nekoliko mečeva sam relativno lako prošao, Marcosa Baghdatisa, Ilju Marčenka i Kevina Andersona. Južnoafrikanca na terenu Grandstand, meni najdražem, na kojem nikada nisam izgubio meč. Drugi tjedan mi je donio sraz sa Gillesom Simonom. On je jedan od onih čiji mi stil igre nije odgovarao i do tada nisam imao nijednu pobjedu protiv njega u pet odigranih mečeva, a svaki put su mečevi bili odlučeni u odlučujućem setu. S guštom sam slavio na kraju te četverosatne borbe na teškoj vrućini.

Da je Goran sklon, kako ih on zove, špurijusima, mogli ste često čuti od njega. Takav je kao i trener. Kava ujutro na istom mjestu. Auto se naručuje u istom vremenskom razmaku od zagrijavanja. U autu svatko sjedi na svom mjestu. Zagrijavamo se prije meča uvijek na istom terenu. I kako turnir sve više odmiče, tih špurijusa ima sve više i naravno da i ostatak ekipe postane ovisan o tome. Inače, na dane odmora između mečeva uvijek idemo na US Open odraditi teniski trening od sat vremena i još dodatnih 45-60 minuta u fitnessu da zadržim formu tijekom turnira. Naravno, uvijek u isto vrijeme i na istom terenu. Da ne falimo nešto. Ali dan nakon Simona, kao što je ekipa rekla, zaslužio sam dan odmora i bome mi je trebao.

Ne sjećam se previše četvrtfinala protiv Tomaša Berdycha, osim da ga nikada jednostavnije nisam dobio. Zato se sjećam da sam ženi, tadašnjoj curi, rekao još prije početka da bi mogla doći u NY kada riješim Berdycha, a ona, koja je klasa pesimist (nadam se da ovo neće čitati, ha-ha) odgovorila mi je nešto u stilu "kako da ne, al‘ dobro, ako prođeš, dolazim". Odmah nakon meča sam je zvao da vidim kad dolazi, a ona je bila na sto muka jer je bila sigurna da ću izgubiti od Federera (ha-ha), rekla je da joj se teško organizirati s poslom i prolaziti tako dalek put zbog jednog meča, ali ipak – obećanje je obećanje.

Negdje u isto vrijeme kada su Kike i moja kuma Nada sletile na JFK, ja sam se trebao zagrijati za polufinalni meč, ali Gorana su stisnula leđa što ne bi bio toliki problem, jer nije on taj koji mora igrati, da me on nije zagrijavao za svaki meč do tada. Na moj prijedlog da nađemo nekoga da me zagrije, samo me pogledao i rekao:

– Taman bija na jednoj nozi, ja te zagrijavan. Nema minjanja špurijusa.

Spavao sam kao beba uoči finala

Polufinale. Iznenađujuće, ušao sam potpuno opušten kao da idem u šetnju, a ne na meč s velikim Rogerom Federerom. Zbilja je impresivno čuti najavu o njemu, uspjesi mu se doslovno nabrajaju dvije minute i nakon toga dolazi ogroman pljesak cijelog stadiona. I da ste potpuno cool, to vas impresionira. Za mene je to bio najbolji meč u karijeri. Gotovo bez ijednog pogrešnog koraka tijekom cijelog susreta, uzevši u obzir veliku potporu više od 20 tisuća gledatelja na Rogerovoj strani i taj pritisak da ne podlegnete u ključnim trenucima, a i zbog činjenice da sam imao 0-5 u mečevima prije toga s njim. Srećom, nakon ovog meča, omjer se poboljšao. Čak mi je i Roger na mreži nakon meča rekao:

– Svaka čast, Marine, jako sam sretan zbog tebe.

Biti prvi put u finalu Grand Slama bio je poseban doživljaj. U cijeloj Hrvatskoj, a pogotovo u mom rodnom Međugorju, meč se pratio s velikim zanimanjem. Veliki videozid postavljen je u prostoru pokraj moje obiteljske kuće, roštiljalo se, navijalo kao za Svjetsko nogometno prvenstvo. Gledao sam kasnije snimke meča i nisam mogao vjerovati koja je erupcija slavlja to bila. I bez obzira što smo bili udaljeni tisućama kilometara, budite sigurni da sam osjećao svu tu pozitivnu energiju i snagu navijanja baš kao da sam u Hrvatskoj, a ne u SAD-u. Ali, čekao me još jedan meč i, iskreno, osjećao sam se odlično.

Bio sam jako svjež s obzirom na to da sam došao u finale, dva prijašnja meča dobio sam bez izgubljenog seta i fokus je bio da ostanem i dalje miran i staložen.

Često sam slušao priče kako sportaši prije velikih mečeva/utakmica ne mogu spavati od uzbuđenja, ali ja općenito s tim nikad nisam imao problema, a i tu noć sam spavao kao beba. Na početku turnira golema je vreva ljudi, više od 400 igrača i igračica u turniru, njihovih timova, menadžera, ljudi iz teniskog svijeta, svi oni dođu na turnir. Ali, za taj posljednji dan turnira nije bilo nikoga. Hodnici i svlačionice puste. Svi tereni prazni. Kao da se nekad davno nešto odvijalo. Ostali smo sami Nishi i ja i naši timovi.

Prije meča Goran mi je dao par kratkih savjeta, rekao mi da guštam jer sam zaslužio biti u finalu i iskreno, to mi je bilo dovoljno. Na početku meča imao sam blagu tremu, ali kad sam napravio break za 4:2, nije bilo zaustavljanja. Najteži gem meča mi je bio na 4:2 u trećem setu, tu je Nishi davao zadnje trzaje otpora i publika je htjela veću dramu, ali nakon toga gema ispustio sam veliki urlik znajući da je to – to. Na strani s koje ću servirati za pobjedu bio je blagi povjetarac u leđa i s te strane me samo Roger uspio jedanput breaknuti u zadnja tri meča, a sve dotad sam suvereno držao servise s te strane. S Nishijem sam s te strane zabio u jednom gemu poker asova, a u drugom tris tako da sam znao da je pehar moj.

I tada se dogodio trenutak o kojem sanja svaki tenisač, da barem jednom podigne trofej pobjednika Grand Slama. I bez obzira koliko puta zamišljao tu scenu i razmišljao kako proslaviti taj trenutak, hoću li skakati, urlikati ili nešto treće, nemoguće je, pod naletom emocija, isplanirati taj događaj. Pogodila me eksplozija osjećaja i samo sam se prepustio i bacio na pod.

Odabrao sam pravu ‘cestu‘

Trenutak koji će mi ostati dugo u sjećanju je pogled prema velikom ekranu gdje je pisalo – Marin Cilic 2014 US Open Champion. Neopisivo. Išao sam do lože moje ekipe, izgrlio se i podijelio taj ogroman uspjeh s njima. Koliko god ovaj sport bio individualan, nijedan veliki uspjeh ne dolazi bez pomoći ekipe. I zato im HVALA još jednom. U tim trenucima vrati se ono s početka priče, teški trenutak u karijeri na koji naiđe gotovo svaki sportaš, kada ne zna treba li odustati ili nastaviti dalje. Tako sam se i ja našao na križanju putova i tada sam dobio najčvršću potvrdu da sam, kada mi je bilo najteže, odabrao pravu "cestu" i osjetio sreću zbog svih ljudi koji su vjerovali u mene sve ove godine.

Bio sam presretan što je Kike uspjela doći i što me bodrila taj vikend, a kad sam se vratio na teren, dok su sve pripremali za završnu ceremoniju, nazvao sam roditelje jer znam da su oni proživljavali svaki moj poen od najmlađih dana do te bekhend dijagonale u finalu. Otac nešto glasnije, majka više u sebi, ali oboje su svaki moj poraz i pobjedu emotivno prihvaćali i zato sam bio presretan da sam im priuštio taj osjećaj nakon milijun prijeđenih kilometara vožnje na treninge, na turnire, nakon stotina neprospavanih noći, nakon svih neizvjesnosti.

Ovaj tekst pišem u svojoj kući u Međugorju gdje su izvješeni pehari iz mojih juniorskih dana, članci u kojima izjavljujem da mi je jedina želja da bar jednom zaigram na Wimbledonu, a sada pišem o osvojenom Grand Slamu. Sve me to čini iznimno ponosnim, ali i iznimno zahvalnim.

Zato se nadam da će ova moja priča inspirirati mlade da se usude sanjati i da u tim snovima ustraju. Jer, mjesto gdje se snovi stvaraju i gdje nemoguće ne postoji nije New York, kako pjeva Alicia, nego je to mjesto u svima nama, samo ga moramo pronaći.