Toga sam proljeća uoči dolaska u Pariz osvojila veliki turnir u Hamburgu, sjećam se da sam pobijedila Mary Pierce u četvrtfinalu i Ruxandru Dragomir Ilie u finalu, tako da sam bila vrlo zadovoljna formom. Čini mi se da sam u Roland Garrosu bila postavljena kao 9. nositeljica. Taj mi je turnir kao i većini zemljašica bio najdraži Grand Slam i uvijek sam kao mala sanjala da ću ga jednog dana osvojiti.

Turnir je počeo turbulentno, imala sam jako težak meč protiv Sandre Kleinove, pa iako sam dobila u dva seta, osjećala sam kao da sam skoro izgubila. Ta prva dva-tri kola sam se kao provlačila, zeznuto je bilo i protiv Ann Wunderlich u 3. kolu, ali sam osjećala da igra ide prema bolje. U osmini finala naišla sam na Lindsay Davenport, bio je to ključni meč, okrenula sam već izgubljeno, mislim 5:7, 0:4, kod 2:4 bilo je 15:40 na mom servisu.

Dolazak Prpića pun pogodak

Još prije toga donijeli smo odluku da za drugi tjedan turnira pozovemo Gorana Prpića kako bi bio uz moga brata Dadu. Tata Stanko, koji je uvijek sa mnom putovao, ovaj je put u dogovoru s bratom ostao u Zagrebu. Odluka da Prpa dođe pokazala se odličnom, unio je osvježenje u ekipu i donio pozitivnu energiju.

U četvrtfinalu je Amanda Coetzer šokirala Steffi Graf i tada sam postala svjesna da imam priliku napraviti veliki rezultat. Prethodne četiri godine bila sam dvaput u osmini finala i dvaput u četvrtfinalu, a Steffi je bila jedina od prvih deset igračica koju nikad nisam pobijedila i čija mi igra nikada nije odgovarala. Bilo je to rasterećenje, ali ujedno i opterećenje.

Polufinale protiv Amande sigurno nije bio najljepši meč za gledanje, jer smo obje osjećale veliki pritisak i šansu za ulazak u finale. Na kraju sam slavila sa 7:5 u trećem setu! Nekako sam ipak uspjela izvući taj meč i našla sam se u finalu nečega što sam cijeli život sanjala.

Za nevolju, nakon meča s Amandom sam se razboljela, sljedeća dva dana provela sam boreći se s temperaturom. Vjerujem da znate da mi je Martina Hingis bila protivnica u finalu, igračica koje te godine nije izgubila niti jedan meč, imala je savršenih 37-0 uoči našeg susreta. Većina je mislila da ću ja biti samo još jedna recka u njenom nizu.

Ja nisam imala ništa za izgubiti, makar sam u zagrijavanju bila toliko nervozna da sam svaku drugu loptu udarila okvirom reketa. Mislila sam si u sebi “samo da takav ne bude i meč, jer će brzo biti 0:6, 0:6”. Ali kad je počeo meč, sva je moja nervoza, pa i strah, sve je to nestalo u trenu. Nekako sam se uspjela fokusirati i odigrati daleko najbolji meč u karijeri. Kako drugačije objasniti 6:4, 6:2 protiv prve tenisačice svijeta, koja je dobila svih 37 mečeva u 1997. godini? Mislim da nikome na stadionu ništa nije bilo jasno. Netko ti jednostavno paše, ja sam uvijek voljela igrati protiv Martine, imala sam dobar omjer protiv nje.

Ista salata i pizza svaki dan

Smiješno je kad se sjetim kako sam svaki dan dok je turnir trajao jela salatu Caprese i pizzu Margaritu, pa tako kad je završio turnir i kad smo otišli na proslavu u jedan talijanski restoran, prva stvar što sam naručila bila je salata Caprese i pizza Margarita. Stvorila sam naviku, ali onda sam brzo promijenila meni.

- Iva, više ne moraš jesti to, sve je gotovo, ti si pobjednica Roland Garrosa. Uživaj!

Za kraj, treba imati snove i biti vrijedan, jer puno je nas primjer da se kroz veliki rad i trud snovi ostvare.