Od najranijeg djetinjstva uz sport me vežu važna sjećanja. Sjećanja na emocije, na atmosferu u tom trenutku, na mirise i zvukove… Primjerice, kad sam imao pet-šest godina kod neke tetke smo u Borongaju i igramo mali nogomet. Golovi su dvije majice postavljene u razmaku sa svake strane. Mali sam, i to su moji prvi doticaji s loptom, ali imam više snage, volje, želje od drugih za gurati tu loptu. Nevjerojatan je osjećaj ushita - dao sam gol i mi smo pobijedili.
Snažna je želja utisnuta da na takav način ostvarujem životni put. Možda samo godinu dana kasnije, otišao sam na prvi službeni trening u NK Sava na Gredicama. Svi smo u nekim velikim gaćama koje su nam dali od seniora, izgledaju nam kao haljine. Pada kiša i blato je. Prljavi smo kao mali praščići. Ulazimo u svlačionicu koja je ogromna, visoka, i svi se zajedno idemo tuširati. Svi smo goli. Toliko smo mali da ne uspijevamo dosegnuti ručke na tuševima i netko od starijih nam otvara tuševe. Mlatimo svojim pimpačima i sretni smo i slobodni, nema srama i neugodnosti. Razbijen je jedan veliki sram - biti gol pred drugima. Vrištimo, guramo se, hrvamo, skačemo u negrijanoj svlačionici zaparenoj toplim tuševima.
Zatim, prvi nastupi u reprezentaciji bivše države - odlazak AVIONOM u Tunis! Imam šesnaest godina, i letim. Važan sam. Imamo Varteksova odijela, svi ista. Dobili smo i kravate, i par trenirki od Yasse. Količinu ponosa i zadovoljstva je teško opisati. Odlazimo u nepoznatu zemlju u Afriku, prvi puta osjećam temperaturu od +40. Boksamo u tim uvjetima. Boksam s nekim starijim dečkima, i ne znam koliko imaju godina. Imaju lažne putovnice. Boksam meč koji mi je bio najteži u cijeloj karijeri. Ali ne bih popustio, ne bih stao. Mogu me samo iznijeti iz ringa. Miroslav Popović nakon gonga koji označava kraj treće runda diže mi ruku i viče: "Pobijedili smo! Željo, ovo majka nije rodila!"
Samo mjesec dana kasnije, u Varaždinskim Toplicama pripremamo se za juniorsko prvenstvo u boksu. Tamo dolazi Slobodan Ivanović koji mijenja Dragu Marovića u Sportskim novostima. Dajem svoj prvi intervju u životu. Imam sedamnaest godina i mene se nešto pita - tko sam ja, što ja želim, gdje idem... U restoranu smo, jedemo lignje. Nikada prije u mojoj ličkoj kuhinji nije bilo liganja. Za škampe do tada nisam ni čuo.
Godinu kasnije odlazim u Rijeku, odlazim od svoje obitelji. Još nemam punih osamnaest. Živim u trošnom hotelu, u školi sam u Opatiji, treniram dva puta dnevno. Prvi trening počinje u 4 sata ujutro, dok još autobusi nisu zagadili grad. Na spavanje odlazim u 19.30. Nisam pogledao crtić u 19.15, ali kao da jesam. S mog prozora hotela Continental u Rijeci vidi se Korzo, špica. Svi su vani. Ljeto je. Sve što mladi čovjek želi - dolje je, ispod mog prozora. A ja idem spavati u 19.30. U četiri ujutro već trčim po riječkim Pećinama.
Odlazim na liječnički pregled u Rijeci. Doktori pregledavaju svaki dio moga tijela. Osjećam se kao Muhammad Ali. Pričaju mi što bi bilo dobro za mene. Zahvalan sam na tim stvarima i svjestan da to moji drugi vršnjaci nemaju.
Prvo seniorsko Prvenstvo Hrvatske i bivše države - odlazim u tešku kategoriju. Jedva imam 81 kg. Jedva sam poluteškaš, i to lagani i nježni, ali moj prijatelj, poslije i vjenčani kum Asmir Vojnović, već je poluteškaš u klubu. Tu nema mjesta za dvojicu. Primoran sam postati prvak države u teškoj kategoriji. Valjda sam bio najtanji i najnježniji prvak teške kategorije.
Samo pet mjeseci nakon toga već sam na OI u Seoulu ‘88. Cijeli svijet na jednom mjestu. Sad si direktno suočen sa Sovjetskim Savezom i tadašnjim DDR-om. S najvećim sportašima, najboljima na ovom planetu. Vidiš ih uživo. Sjajno životno iskustvo. Imam 19 godina i sport mi je dao krila… Zahvalan sam na tome.
Još sam jednom nastupio na Igrama, u Barceloni ‘92. Prave rezultate u boksu postigao sam tek kao profesionalac. Kao da je profi-boks bio po mojoj mjeri brojem rundi i načinom boksanja. A imao sam i dobru ekipu iza sebe. Sauerland Promotion. U mom timu Henry Maske i Axel Shultz. Odličan tim.
Nastupao sam pod njemačkom licencom. Čini mi se da Njemačka više nikada nije imala takvu ekipu.
Osvojio sam europsku titulu i šest puta je branio. Boksao meč za prvaka svijeta. Osjetio sam vrhunce boksačkog i sportskog svijeta. Puno sjajnih i fantastičnih momenata. I puno teškoća.
Ponosan sam i zadovoljan sa svojim rezultatima. I uvjeren sam da sam mogao i puno više. Danas živim i koristim upravo te sitne detalje sportske i životne karijere, i povlastice vrhunskog svjetskog boksa i sporta.
Veseli i zdravi bili svi koji krenete istim putem.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....