Bilo je to veliko vrijeme. Neko drugo vrijeme, a Dražen je održao govor uoči finala: ‘Možemo dobiti Dream Team!‘

Olimpijske igre bile su neki san, nešto o čemu smo međusobno razgovarali, čemu smo se nadali. Prvi puta kad sam stekao nekakvu opipljiviju vjeru u to da bi Hrvatska doista mogla zaigrati na Olimpijskim igrama u Barceloni bio sam u Bostonu.

Tada su u Boston stigli Bora Stanković i Mirko Novosel, a bio je tu i Dave Gavitt. Postali smo međunarodno priznata država i bilo je jasno da se nešto pokreće u tom smjeru. Nama igračima tada je to bila velika, ogromna stvar. I veliki poticaj, ali u svakom od nas odmah se osjetila i odgovornost, jer smo znali da će očekivanja biti velika. S obzirom na igrače koje smo imali, ali i jednu veliku stvar, jednu mladu državu, za jedan narod koji je trebao dobiti svoju globalnu prepoznatljivost.

Puno smo razgovarali međusobno. Bilo nas je dosta koji smo znali što je to reprezentacija i što su to velika natjecanja, jer smo takva iskustva imali Dražen, Toni, Dino, Peras, Arijan, Danko i ja. No, za sve ostale, znači za većinu te naše reprezentacije, Olimpijske igre su bile jedno sasvim novo iskustvo, jer do sada nisu imali prilike igrati niti na Igrama, niti na svjetskom ili europskom prvenstvu.

Hrvatska Barcelona 1992

Mi koji smo to prošli znali smo koliko je takvo jedno veliko natjecanje zahtjevno, tim više što smo uoči samih Igara trebali proći i žrvanj olimpijskih kvalifikacija. I nije to, moram reći, izgledalo bajno u početku, ali, opet, imali smo veliku podršku u iskustvo onih koji su bili uz nas, mislim tu na Peru (Skansija), Mirka (Novosela) i Acu (Petrovića).

Kasnio sam na pripreme, jer mi je sezona u Bostonu duže trajala, imali smo i onu premijernu utakmicu u Slovenskim Konjicama protiv Slovenije. Pokušavali smo cijelo vrijeme biti što je moguće bolji, jer smo znali da nas čekaju ozbiljne prepreke. Ne treba govoriti o tome kakav su izazov bili Amerikanci sa svojim originalnim Dream Teamom, ali bili su tu i Rusi, Litvaci, neugodna Australija, bilo je tu dosta reprezentacija koje su vrebale svoju šansu.

Ne mogu reći da sam odlazeći u Barcelonu osjećao neki veliki pritisak, ali kad smo stigli u olimpijsko selo, kad smo se smjestili pokraj Gorana Ivaniševića, Gorana Prpića, Škare, naših atletičara, osjetili smo neku drugačiju vrstu pritiska. Odlično smo se družili, bili jedni drugima potpora, bili smo baš dobra ekipa.

U skupini nas je čekao SAD i nitko od nas nije bio nerealan, bili smo svjesni da mi tu nemamo što tražiti. Ali, opet dali smo svoj maksimum. Čak smo se jedno vrijeme držali, ali kvaliteta na drugoj strani, kako je vrijeme odmicalo, napravila je razliku. Ta nam je utakmica, međutim, dala poticaj za sve ono što nas je čekalo. Kroz turnir imali smo problema na poziciji playa, jer smo tu bili "tanki". Dražen je to igrao na početku svoje karijere, čak su i sada tu ulogu znali preuzimati Toni ili on, ali oni po vokaciji ipak nisu bili playmakeri. Dražen je s vremenom, i u Ciboni, i kroz Real, a svakako u NBA, izolirao svoju poziciju beka šutera, čak je u Americi sam sebi dokazao da je u stanju igrati bez lopte. Ipak, kod svih vrhunskih napadača, kakav je Dražen svakako bio, obrana pati, pa je i zbog toga u obranu na playu trebao biti netko drugi.

25.02.1992. košarkaška reprezentacija, Barcelona, Dino Rađa, Žan Tabak, Dražen Petrović snimio: Željko Pajvot

Snimio: Željko Pajvot

Igrali smo protiv Angole, sjećam se, u devet ujutro, trebali smo se probuditi u pet, pet i pol, a tu je bila ideja Pere Skansija da se razigraju svi iz momčadi. Nismo bili pravi, gubili smo na poluvremenu, onda smo morali stisnuti u drugom dijelu, bila je muka.

Stigli smo do polufinala, gdje su nas čekali Rusi, odnosno ZND. Ne znam, sad kad gledam na to, onih minus šest na kraju, bilo je puno, nije izgledalo kao da ćemo se izvući. Moram reći i to da sam u tom periodu kad smo otišli na minus šest bio na klupi, iskreno govoreći zbog kojega razloga, nemam pojma. Onda je Toni pogodio tricu, Dražen je stavio bacanja, Volkov promašivao bacanja, ja blokirao i eto...

Izborili smo finale, ali kroz cijelu tu utakmicu smo se posve ispraznili, zapravo ne samo kroz tu utakmicu, nego kroz cijelo natjecanje. U onom trenutku kad je bilo gotovo bili smo i emotivno i fizički posve prazni. U svlačionicu je ušao predsjednik Tuđman, s njim i članovi Vlade, nešto smo proslavili nakon toga.

Ostalo je finale. Opet Dream Team, kao i na početku. I pripreme za tu utakmicu bile su baš onakve kakve zaslužuje olimpijsko finale. Dražen je tu bio pravi kapetan. Živjeli smo po stanovima u toj zgradi, a Dražen nas je skupio i održao motivacijski govor. Poanta tog njegova govora bila je: "Možemo ih dobiti!"

Doduše, teško je bilo očekivati da bismo mogli pratiti njihov ritam svih 40 minuta, uostalom, Dražen je tijekom turnira imao najveću minutažu, ali to ga nije diralo, da je trebalo odigrati dvije utakmice uzastopno, on bi ih igrao.

Kad danas pogledam na to vrijeme, na tu medalju, onda uvijek ostaje ta spoznaja da te medalja, posebno olimpijska, potvrđuje kao igrača. Svako vrijeme nosi svoje, ali bilo je puno velikih igrača koji nisu imali priliku osvajati medalje. To je ono što te potvrđuje, neka osobna zadovoljština na koncu karijere. I danas ili, eto sada, meni ta medalja ima isti značaj. I kad je god pogledam, vrati mi sjećanja unatrag.

Ono što je zanimljivo u toj našoj priči jest da smo mi tu medalju osvojili jako mladi. Dražen, Peras, Danko i ja smo generacijski bliski, igrali smo po reprezentacijama od prvih okupljanja, ali tada nismo imali niti trideset godina. Dino i Toni bili su još mlađi, pa još mlađi Tabak ili Ari. Uostalom, Aco Petrović je tada bio pomoćni trener, a imao je samo 33 godine.

Bilo je to veliko vrijeme. Neko drugo vrijeme. I uspomene koje će ostati zauvijek.