Iza nje je nevjerojatna i iznimno bogata karijera filmske, televizijske i kazališne glumice, ali i pjevačice narodne glazbe. Otkako je kao studentica četvrte godine Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu izabrana za glavnu ulogu u predstavi "Koštana", koju je potom utjelovila i na televiziji te pritom oduševila i gledatelje i kritiku, srpska umjetnica Snežana Savić izgradila je karijeru na kojoj bi joj mnogi kolege mogli pozavidjeti. Pogotovo zato što se ostvarila i kao glumica, što joj je bila primarna profesija, ali i kao pjevačica koja je objavila 12 albuma, četiri singlice i dvije kompilacije. Popis njezinih glumačkih uloga u kazalištu, na televiziji i filmu posebno je dojmljiv i upečatljiv. Snežana Savić rođena je 6. ožujka 1953. godine u Velikoj Plani, ali se s obitelji nakon završetka prvog razreda osnovne škole preselila u Beograd, gdje i danas živi. Tamo je završila VI. gimnaziju, nakon koje je upisala Fakultet dramskih umjetnosti, što se njezinim roditeljima nije svidjelo, ali joj nisu ni otežavali život zbog toga. Danas je očito da se to pokazalo kao najbolji mogući izbor, ali vjerojatno ni ona sama nije slutila da će je vrlo brzo nakon završetka fakulteta i samo nekoliko odrađenih uloga u kazalištu i na filmu profesionalni put iz glume odvesti u pjevačke vode.
Studentica generacije
Osobito stoga što je, kako se navodi na stranici biografija.org, proglašena i studenticom generacije u klasi profesorice Ognjenke Milićević, u kojoj su osim nje bili i Ljiljana Stjepanović, Lazar Ristovski, Zlata Petković, Radoš Bajić, Bogdan Diklić i drugi. Neosporni talent donio joj je još kao studentici naslovnu ulogu u predstavi "Koštana", prema drami srpskog književnika Borisava Stankovića, jednom od najčešće igranih i gledanih komada u kazalištima u Srbiji. Snežana je u toj ulozi toliko oduševila struku, gledatelje i kritičare da je ubrzo nakon toga dobila priliku Koštanu igrati i u istoimenom filmu u režiji Slavoljuba Stefanovića Ravasija. Koštana je, inače, romska pjevačica i plesačica, pa su s tom ulogom do punog izražaja došle Snežanine pjevačke kvalitete i glas kojeg je tada upoznala i šira javnost, a sve je rezultiralo i objavom ploče s pjesmama iz filma. Bilo je to 1976. godine, nakon čega je 1979. godine s Orkestrom Romalen i grupom pjevača Kulturno-umjetničkog društva Abrašević iz Pančeva snimila ploču s romskim pjesmama "Andem Tuće Kale Jaka" i "Ćingara". Iako su joj se ulogom Koštane otvorila vrata svijeta glazbe, pa je, između ostalog, dobila ponudu da se natječe na Euroviziji, što ipak nije prihvatila smatrajući da u toj dobi to ne bi mogla dobro iznijeti, u tom razdoblju fokus joj je više bio na glumi, pa je praktički svake godine snimala neki novi film. Među njima se tako izdvaja uloga Krasne u ratnoj drami "Pad Italije" u režiji Lordana Zafranovića.
"To je bila mala uloga, ali značajna i jedno veliko iskustvo s velikim redateljem kao što je Lordan Zafranović, kao i s velikom glumicom kao što je Ena Begović. Moj jedini uvjet tu je bio da se ne skidam i onda me dublirala jedna djevojka čiji mi se izgled nije sviđao jer je bila malo jača od mene. No, pristala sam na to jer sam uvijek imala otpor prema eksplicitnoj golotinji", prisjetila se Savić te uloge u intervjuu koji je prije dvije godine dala za televiziju K1.
No, od 1983. godine fokusira se na estradu. Te godine u izdanju Jugotona izlazi njezin prvi studijski album "O, kakva noć", na kojem su se, osim naslovne pjesme, našle i "Pijmo, pijmo", "Luduju oči moje", "San", "Dođi kradom"... Zaključno s 1990. godinom, Snežana Savić objavila je čak sedam studijskih albuma, a u tom razdoblju glumački se ispunjavala povremenim ulogama u filmovima i serijama, pri čemu se izdvajaju uloge Lepe Šojić, supruge kultnog lika Srećka Šojića (glumac Milan Gutović) u filmu "Tesna koža 2" te majke Vuka Karadžića u istoimenoj seriji.
Poljubac s Draganom Bjelogrlićem
No, iz tog vremena, a riječ je o drugoj polovici 80-ih godina, najviše se pamti jedna od njezinih najpoznatijih uloga - ona fatalne Nine Andrejević u megapopularnoj seriji "Bolji život". Nina je u toj seriji pjevačica u koju se zaljubi tada mlada glumačka nada Dragan Bjelogrlić u ulozi Slobodana Bobe Popadića. Kada su je prije nekoliko godina upitali tko se od kolega najbolje ljubi, Savić se osvrnula i na poznatu scenu iz te serije i poljubac s Bjelogrlićem.
"Puno tražite od mene. Ovisi dokle ideš i je li poljubac pravi. S Bjelom sam se zapravo ljubila. Nije bio dogovor, otme se kontroli. On je takav čovjek, voli glumiti iskreno, valjda... Ne znam", rekla je tada Snežana Savić.
Kao što smo već spomenuli, glazbena karijera donijela joj je 12 studijskih albuma, a neke od njezinih poznatih pjesama su "Dođi u snove moje", "Volim te, sunce moje", "Idi, mili, glavu ne okreći", "Sanjaj, sanjaj", "Tri poljupca za sreću", "Sve je bilo zabluda", "Zašto te nema", "Šarene oči"...
Na festivalu MESAM 1988. godine, navodi biografija.org, otpjevala je pjesmu "Nova ljubav" s kojom je osvojila drugo mjesto, a poslije se ispostavilo da je pjesma "Ne dolazi" Bobana Zdravkovića, koja je dobila prvu nagradu, bila plagijat jedne bugarske pjesme. I nakon toga je neumorno nastavila snimati nove albume i pjesme poput "Jednom se živi", "Kad bi se vratilo vrijeme", "Koštana", "Zašto te toliko volim", "Tugo moja, željo moja", "Zlatna kočija", "Da sam ruža"... No, mnogi će reći da je njezina najpopularnija pjesma "Topolska 18" koju su napisali Ljiljana Pavić, Goran Ratković i Zoran Milenković, a koja je obilježila seriju "Sretni ljudi", gdje je Snežana igrala zanosnu pjevačicu Malinu Vojvodić.
"‘Topolska‘ je balada, pjesma emocije, ljudi je baš vole, čak me zovu i na svadbe, mladenke žele s njom iznenaditi mladoženju i onda ja tamo negdje izlazim iz mraka", otkrila je na K1 televiziji.
Inače, i na toj je seriji, kao i u slučaju "Boljeg života", surađivala je s bračnim parom Ljiljanom i Sinišom Pavić, kao što je bio slučaj i s njihovim sljedećim uspješnim projektom, serijom "Porodično blago". Sve se to događalo sredinom i u drugoj polovici 90-ih godina.
Ostala vjerna pravoj narodnoj glazbi
Bilo je to vrijeme kada je još uvijek paralelno gradila obje karijere - pjevačku i glumačku, a svoj posljednji album "Riječi su suvišne" objavila je 2009. godine. Na estradi je bila i ostala prepoznatljiva po tome što je uvijek prednost davala kvaliteti pjesama, a ne trendovima. Stoga je bila i ostala prava pjevačica narodne glazbe, ne dopustivši si da ode u "cajke".
Iako je i poslije 2009. godine znala zapjevati na manjim, intimnijim koncertima u malim prostorima, Savić se od tada posvetila isključivo glumi, pri čemu je prednost dala svojoj prvoj ljubavi - kazalištu. U već spomenutom intervjuu za televiziju K1, a bilo je to u vrijeme dok je u legendarnom beogradskom kazalištu Atelje 212 radila na predstavi "Nitko nije zaboravljen i ništa nije zaboravljeno", koja je još uvijek na repertoaru kazališta, priznala je da se osjeća nostalgično.
"Kada sam ušla u Atelje, obuzela me sjeta i nostalgija, jer sam na zidovima vidjela fotografije brojnih ljudi s kojima sam radila. Predstava ‘Petrijin vijenac‘ bila je moj početak u Ateljeu. Igrala sam tamo četiri godine, a onda me pjesma odvukla na druge staze", rekla je tada Savić.
"Glazba mi je donijela puno dobroga, ali mi je stvorila i neke prepreke, prije svega u kazalištu, jer nije bilo vremena za glumu i sigurno ostaje žal za nekim ulogama koje sam kao mlada glumica priželjkivala, a nisam ih odigrala. Iskreno, uvijek sam najviše voljela kazalište, posebno klasiku. Htjela sam igrati Shakespearea, Tennesseeja Williamsa, Eugena O‘Neilla, Čehova, domaće klasike Nušića, Steriju... A s druge strane dogodila se i ova karijera koja je uključivala film i TV, pa je najmanje vremena bilo za kazalište. Nešto sam morala žrtvovati. Za neke uloge sada je kasno", sjetno je zaključila. Osvrnula se tada i na svoj bogati glazbeni opus.
Pjevanje je bilo bolje plaćeno od glume
"Ja sam po vokaciji i obrazovanju prije svega glumica, no onda mi se dogodila pjesma, narod me tražio i ja sam išla za tim. Bilo je i dobro plaćeno, zašto ne reći i to, ne trebamo si lagati. Meni je to u tom trenutku značilo, pogotovo kad je gluma bila u smislu vrednovanja ispod svih mogućih kriterija. Kada uspoređujem vremena, danas je glumcima daleko bolje nego tada. Sad je za njih najbolje, sada rade najviše. Tada je bilo nekoliko njih koji su imali status zvijezda, puno radili, išli iz filma u film, a danas ih je puno više koji to mogu, radi se kao nikada, puno se snima. Čini mi se i da su bolje plaćeni nego prije", izjavila je za K1 televiziju i dodala da danas ne nastupa mnogo, nego bira kada će i gdje to učiniti. Za mnoge je bila i ostala i simbol elegancije i pomno odabranog stila, na što se također osvrnula u tom razgovoru.
"Kako je do toga došlo? Otkud znam... Nekako sam hodajući po svijetu razvijala svoj ukus. Sjećam se kako sam s jednom kolegicom ušla u preskup Chanelov dućan, a ona me pitala što ćemo mi tu. Odgovorila sam joj: ‘Ne brini se, nećemo ništa kupiti, ali možemo odgajati ukus‘. I onda gledaš, vidiš kako to neki majstori i umjetnici u tom poslu rade, pa se tako razvijaš", odgovorila je pa se osvrnula i na sam pojam ljepote.
"Kad sam bila baš mlada, vladala je estetika ružnog i uvijek je bila neka sumnja na prisutnost nečeg drugog - talenta, pameti, obrazovanja... Danas živimo u vremenu apsolutnog terora mladosti i ljepote, čak i nametanja nekih ideala. Sada su sve nekako jako slične i to mi se ne sviđa jer se gubi individualnost, a po meni je ljepota u posebnosti. Svatko bi trebao iznijeti sebe s onim što je dobio rođenjem, po onome što ima i nosi, a ne da želi biti sličan nekome tko u tom trenutku vrijedi kao nekakav ideal ljepote. To su trendovi", istaknula je prije dvije godine, a taj je stav ponovila i nedavno rekavši da je veliki protivnik estetske kirurgije.
"Je li normalno da danas toliko djevojaka ima nos kao Michael Jackson? To je groteskno", rekla je u intervjuu za Blic početkom ove godine.
Uloga Jovanke kao kruna karijere
U skladu s takvim stavovima i životnom filozofijom, ne čudi što svojom najvažnijom i najvećom ulogom smatra onu Jovanke Broz u igrano-dokumentarnoj seriji "Jovanka Broz i tajne službe" iz 2021. godine, kada je, prema mišljenju mnogih, perfektno utjelovila suprugu Josipa Broza Tita, nekadašnju prvu damu Jugoslavije, kojoj je čak i fizički prilično slična.
"Bio je to važan i zahtjevan glumački zadatak. U odnosu na sve što sam radila, rekla bih da je to najbolje što sam u karijeri radila i da je to kruna moje glumačke karijere. Uvijek sam je željela igrati i to mi se ostvarilo. Da, postoji i ta neka vizualna sličnost. Nisam je upoznala osobno, ali sam se ozbiljno pripremala za njezin lik, pa sam nastojala skinuti i njezin glas, koji je na kraju bio prilično uvjerljiv, pri čemu sam morala paziti da to ne završi karikaturalno", rekla je o toj ulozi, a onda se i osvrnula na samu Jovanku.
"Ona je za mene antička, tragična figura. Ženu koja je dosegnula vrh, došla do titule prve dame, mnogi su osuđivali za raskoš i glamur u kojem su ona i Tito živjeli, ali oboje su to dobro nosili, a ona je plijenila svojom prirodnom ljepotom. Mislim da je ta ljubav nasilno prekinuta i puštena niz vodu. Javio mi se sin njezine sestre Zore kako bi mi čestitao na ulozi, bio je oduševljen", ispričala je Snežana Savić, koja je tijekom cijele karijere uvelike uspjela štititi svoju privatnost, a skandali se uz nju nikada nisu vezali. U braku je bila dva puta. Prvi put kratko za vrijeme studija, a drugi put kada se udala za redatelja i scenarista Dragoslava Lazića s kojim je dobila kćer Anitu. Ni taj brak nije potrajao i Snežana se nakon toga više nije udavala, a sve svoje partnere uspješno je držala podalje od očiju javnosti. Anita je završila novinarstvo, neko se vrijeme bavila i glumom, ali nikada nisu igrale zajedno.
