MOJA ZABAVA S HUGHOM HEFNEROM 'Bio je živa legenda, a pastuha i cirkusanta je glumio jer je svijet želio osloboditi od lažnog morala'

Hugha Hefnera upoznao sam u lipnju 2006. na redovnoj godišnjoj konferenciji međunarodnih izdanja Playboya, koja se te godine održavala u Barceloni.

On se u pravilu nije pojavljivao na tim konferencijama iako se, koliko se sjećam, na svakoj od njih šuškalo da bi gazda mogao navratiti. No te je godine bio na svojoj rođendanskoj turneji - 9. travnja bio je navršio 80 godina i išao je s partyja na party u društvu Holly, Bridget i Kendre, platinastih družica iz reality showa “The Girls Next Door”, s kojima je u to vrijeme cirkusirao naokolo, pokušavajući svojim prisustvom uvjeriti svijet kako je njegov Playboy živ i živahan baš poput njega samoga. Pa je tako, s tim svojim malim putujućim cirkusom, navratio i do nas u Barcelonu u vrijeme konferencije.

Rođendanska zabava, na kojoj smo bili i mi, urednici hrvatskog Playboya - uz mene kao glavnog urednika još i izvršna urednica Playboya Željka Klemenčić i art direktor Igor Vranješ - održana je na uglednoj adresi 43 Passeig di Gracia, u Cassi Batllo, fantastičnom zdanju velikog arhitekta Antonija Gaudija. Hef je tamo proveo nekoliko sati u društvu svojih triju atraktivnih blondina u koktel-haljinicama koje su više otkrivale nego skrivale, okružen fotoaparatima, mikrofonima i kamerama, igrajući svoju rolu vječitog pastuha, poslovično odjevenog u svileni, tamnocrveni kućni ogrtač.

Vitalni starčić

Party je bio vrhunski pa se ta groteskna slika dobro očuvanog, ali ipak dosta vremešnog gospodina okruženog seksepilom prenapucanim plavušama nekako dala podnijeti, ili potisnuti. Jer, ruku na srce, kao ni cijeli svijet, ni mi kamaradi Playboyeve internacionale, osim možda Japanaca, nismo više mogli popušiti priču koju je taj vitalni starčić prodavao svijetu. S jedne smo strane uživali u ostacima slavnog carstva, povlasticama koje je nosio taj “najbolji posao na svijetu”, no s druge smo itekako zbijali šale na račun našeg pustopašnog gazde koji je, eto, zagazio i deveto desetljeće života i ne kani posustati.

Kako rekoh, party je bio vrhunski pa smo se na jutarnjoj “misi” koju je vodio sam Hef pojavili prilično zgaženi, što se dobro vidi i na jedinoj slici koja nam je ostala za uspomenu. No red je red i pojavili smo se svi do jednoga, nas pedesetak. Sve kao po onoj Ćopićevoj: “Poći ću i ja jer volim šalu…”

I onda se dogodilo nešto neobično: svi mi koji smo s figom u džepu svijetom pronosili Playboyevu slavu odjednom smo slušali gazdu, živahnog i dobro raspoloženog, koji je stojeći za katedrom, orniji od bilo koga od nas, glatko tresao svoju priču o prošlosti i budućnosti brenda, o svojim počecima, o planovima, o konkurenciji, o internetu, o pojedinostima iz svojeg prebogatog života. Srdačan i vedar, spomenuo je čak i svoju majku Grace, koja je tada još bila živa, nedugo prije toga baš je bila proslavila 105. rođendan…

Pad naklade

Daleko od bilo kakve karikature kakvom ga je tada već prikazivao svijet, a i sad će, nakon njegove smrti, mnogi pikzibneri strvinariti nad starim kostima, pred nama je stajao čovjek hitra uma i brzih reakcija, bistar i elokventan, živa legenda američkog novinarstva i pravi teškaš koji je cijeli svoj život itekako dobro znao što radi, a najvažnije stvari radio je prvi u povijesti. Osvrnuo sam se oko sebe: urednik izvrsnog poljskog Playboya Marcin Meller, urednik nizozemskog Jan Heemskerk, Španjolci, Rusi, Grci, Brazilci, Česi, Mađari… svi smo sinoć propisno zaglavili, ali nitko da bi sad zijevnuo, nitko ništa čak ni nažvrljao u notes, svi smo pomno i - doista - očarano slušali što nam on ima reći. A imao je, itekako. I reći nam i naučiti nas.

Možda je njegov brend, koji je upravo on, a ne nekakva PR mašinerija učinio jednim od nekoliko najprepoznatljivijih na svijetu, trenutačno bio u problemima, borio se s padom naklade, potresima tržišta, navalom internetskih portala u uvjetima novog konzervativizma i lako dostupne pornografije, ali tog jutra u konferencijskoj dvorani našeg barcelonskog hotela, s takvim kapetanom za zapovjednim mostom, ništa nije izgledalo kao nesavladiv ili nerješiv problem.

Nisam to osjetio samo ja. Dok smo nakon Hefova jednosatnog izlaganja čekali svoj red da se slikamo s legendom, svi su iznosili slične dojmove.

Veliki intervjui

Čovjek koji je zauvijek promijenio novinsko izdavaštvo, presudno utjecao na liberalizaciju konzervativne Amerike i odgojio milijune čitatelja svojim magazinom koji je, osim seksualnih, zagovarao i političke i kulturne slobode, i za koji su pisali tekstove i davali intervjue najistaknutiji ljudi svoga vremena, poput JFK-a, Muhammada Alija, Fidela Castra usred kubanske krize ili Johna Lennona nekoliko sati prije ubojstva, nije bio nikakav krpeni lutak, nego istinski, punokrvni vizionar kakvih na svijetu nema mnogo.

Po čemu ga pamtim

I dok si još jutros, zadojen medijskom zlobom i predrasudama, i sam bacao otrovne fore na gazdin račun, odjednom se osjetiš stvarno počašćenim kad ti on, onakav malen i vižljast, čvrsto i iskreno stisne ruku gledajući te u oči i pokušavajući ponoviti tvoje teško izgovorljivo ime. I već u glavi smišljaš kako da sljedeći broj Playboya napraviš najbolje što možeš, da ne iznevjeriš tu staromodnu, ali veliku ideju.

Tako ja pamtim Hefa.