Mago je opet u svom Borku. Trogodišnji mezimac obitelji Pešić vratio se kući. Rane su još vidljive, ne prolazi se kroz pakao tek tako, ali života mu – poglavito kad vidimo s kolikom je ljubavlju okružen – ne bi trebalo manjkati.
Godi mu pažnja. Gleda nas svojim velikim tamnim očima i ne mrda dok čitava priča ne bude ispričana. Od početka do kraja. Od one crne kolovoške noći, kada ga je umalo progutao plamen, do ovog predivnog, vedrog rujanskog dana, kad je ponovno ugledao svoje ljude. Svoje Pešiće. Koji nisu imali mira dok se nisu opet svi okupili.
– Iskreno, nisam bila baš optimistična – kaže nam Ljubica Erceg.
Veterinarka. Ona je Magu ispratila iz Sinja nakon liječenja dugog pet tjedana.
– Bio je stvarno u groznom stanju. Sav opečen i otečen. I kopita su mu bila stradala. I njuška, oko, donji dio trbuha, testisi, sve je to bilo u tako ružnom stanju da to još nikad nisam vidjela – govori Ljubica.
Malac iz Krkovića
Kad je vatra zahvatila Borak, naselje skriveno visoko gore podno Dinare kojemu nije prvi put da je zadnja crta omiške obrane, svatko se spašavao kako je znao i umio. Mago, sav prepadnut i nenavikao na zla svijeta puno većeg od njegove livade prekrivene sočnom travom, iz Pešića se dao u trk prema Baučićima. Odmah tamo ispod Fortice. Ondje su ga sutradan i našli. I jedva prepoznali.
– Bio je cijeli u ranama. Bježao je, jadan, od vatre, a ona ga je lizala gdje god je mogla – vraća se Ivo Pešić u najgore jutro mnogih Borčana.
Čim je na sigurno smjestio suprugu Milicu i djecu, veliku i malu, Kristijana, Karla, Noru i Juru, dao se u potragu za Magom. Doveli su ga prije tri godine iz Krkovića, iz skradinskog zaleđa, i odmah su se svi u njega zaljubili. A kako i ne bi, pored ovakve glave ne možeš ostati ravnodušan.
– Imao je jedva tri mjeseca kad je došao. Beba. Uzeo sam ga onako, da mi, kad naraste, pomogne u maslinama i vinogradu, ali još na njega nisam samar stavio. Ne mogu. Eno ga tamo, stoji bez veze – kaže Ivo.
Mago im je, shvatili ste, postao puno više od magarca. Kućni ljubimac. I zato nisu mogli gledati skrštenih ruku kako plače. Okrenuli su i nebo i zemlju da pronađu stručnjaka koji mu može pomoći.
– Suze su mu tekle bez prestanka, da samo znate kako, a on ni glasa nije ispuštao – mazi ga Ivo po glavi, a Mago se namješta, da Ivi koje mjesto ne bi promaknulo.
Tolerancija na bol
Veterinarka Ljubica, svi je znaju kao Ljubu, objašnjava kako su magarci baš posebne životinje. I kako im je prag tolerancije na bol iznimno visok. Možda se i ne bi reklo, ali junaci su to.
– Što magarac može istrpjeti, to malo tko može – veli Ljubica.
Ono što ljudi u neznanju nazivaju tvrdoglavošću nije ništa nego karakter. I hrabrost. Je li tako, Mago?
Ne reagira. Briga ga. Život je opet lijep. Stigao je svojoj kući.
Malena Nora nosi mu lozinu. Slađe poslastice za njega nema. Žvače glumac i pozira. Još manji Jure bi ga jahao. Otac ga miče. Rane Magi još nisu zacijeljele.
– Ovo je sad mila majka kakav je bio nakon požara, vjerujte mi da mi se srce slamalo – i sad je Ivi muka kad se sjeti.
Magi ne smeta što ga cijelog pregledavamo. I što se krstimo. Kako je uopće mogao ovo preživjeti.
– To se svi pitamo – Ivo ga ne prestaje milovati.
Obrazi su mu suhi. Bol je prošlost. Iako, rane su i dalje vidljive. I bit će još dugo.
– Kad je tek došao kod nas u Sinj, nije želio ni jesti pa smo se bili prepali, no, srećom, unutarnji organi i dišni putevi nisu mu stradali u požaru, što nam je dalo nadu da ga možemo spasiti – prisjeća se veterinarka.
Stavila ga je pod snažne antibiotike, dvaput dnevno ga obilazila, mazala mu rane, a onda, nakon deset dana, panika.
– Puno ga je svrbjelo pa je sam sebe počeo gristi i rane su se opet otvorile. Bilo je baš grozno. A uz sve to, i kruna kopita bila mu je oštećena, pa smo strahovali da se ne odvoji, jer to više ne bismo uspjeli spasiti – ističe Ljubica.
Ljudina Nediljko Galić
Ipak, upornost se isplatila. Dan po dan i Magi je bilo sve bolje. Od Bože, sačuvaj, došlo se do Bože, hvala ti.
– Ponavljam, ovakav slučaj još nisam imala i stvarno prognoze nisu bile dobre. Naravno, nije on još sasvim izliječen, još će ga neko vrijeme trebati mazati i paziti, no ono najgore je prošlo – tvrdi veterinarka.
Kopitari su joj strast, a Magu će teško zaboraviti. I njoj se uvukao pod kožu. Takvu dobricu rijetko se sreće.
Ivo zahvaljuje dobrim ljudima koji su se o Magi pet tjedana besplatno brinuli. Ljubičina "Vetti Grupa" podmirit će sve troškove liječenja – baš kao i za sve ostale životinje stradale u omiškom požaru – a ljudina Nediljko Galić pružio je Magi gratis i smještaj i hranu.
– Da nije bilo njega, ne znam kako bismo uspjeli – iskreno će Ljubica.
Mjesec dana trajala je bitka za Magin život u Sinju. Trideset dana brižne njege i strepnje hoće li to malo, ponosno magareće srce izdržati. I izdržalo je.
Grle ga djeca. Pletu se male ruke oko Magina vrata. Svečan je ovo dan u Pešićevih. Preživjeli su požar, obranili su kuću, a sad je napokon i zadnji ukućanin s njima.
Rane će zarasti, kraste otpasti, a dlaka, mekana poput pliša, narasti. I Magina livada opet će se zazelenjeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....