NOVI DOKUMENTARAC

HRVATSKI ZNANSTVENIK SUDJELOVAO JE NA POSLJEDNJEM PROJEKTU SLAVNOG GLUMCA 'Leo i njegov otac su fanatici, a u filmu su i kadrovi iz Hrvatske'

 
Leonardo di Caprio (lijevo) i Staša Puškarić (desno)

- Godinu i pol trajala je moja prepiska s Georgeom DiCaprijem, ocem Leonarda DiCaprija. On je pitao, a ja odgovarao. U konačnici me pitao želim li se pojaviti u filmu – priča nam doktor Staša Puškarić, znanstvenik i profesor kolegija vezanih za okoliš na RIT-u, o tome kako je dospio u film “Ice on Fire”, redateljice Leile Conners i producenta Leonarda DiCaprija, koji je snimljen u produkciji HBO-a.

Film je, inače, već treći projekt vezan za alarmantno stanje okoliša na kojem je radio DiCaprio. - Leonardov otac George mi se javio još u vrijeme kada se snimao “Before the Flood”. Vjerujem da su čuli za mene usmenom predajom, ali ne znam tko im je to rekao. Ma, svijet je mali. Imaju zaista puno kontakata, a iznenadio sam se i koliko znaju o temi.

Prisutan je veliki entuzijazam, pa čak i fanatizam. George dolazi iz Kalifornije, iz vremena hipija, oduvijek je okružen umjetnicima. Pretpostavljam da odatle dolazi taj veliki interes za okoliš. Pohvalno je što ne donose odluke na prečac, nego sve temeljito provjeravaju sa znanstvenicima – govori nam profesor Staša, koji nam se javlja s terenske nastave sa studentima na Mljetu.

Manipulacije bogatih

“Ice on Fire”, koji se već može pogledati na HBO GO, a premijeru na klasičnom HBO-u ima 4. srpnja, film je koji se bavi ciklusom ugljika na Zemlji. Radi se o svima razumljivom filmu, unatoč činjenici da u njemu o temi pričaju sve od reda najvažniji znanstvenici svijeta, među kojima je čak i veliki Michael E. Mann. Za razliku od, recimo, filma “Plastic Ocean”, koji je bio važna karika u osvještavanju o kritičnosti stanja u kojem se nalazi Zemlja, “Ice on Fire” manje je koncentiran na šokantne prizore posljedica okolišnog zagađenja, a više na – njegova potencijalna rješenja.

- Naftni i korporacijski establišment trudi se da se rješenja ne implementiraju. Radi se o manipulaciji. Imate dio ljudi koji govori jedno, dok drugi kažu suprotno. Naš mozak funkcionira tako da, ako smo konfuzni, nećemo učiniti ništa. Tako se održava status quo. A rješenja su mnogostruka. Svi bi ljudi na cijelome svijetu trebali postaviti zajednički cij, staviti sa strane sve podjele, religije i različitosti i shvatiti da nam je posljednji tren da nešto učinimo.

Tehnologiju imamo. Što ne znači da sam optimističan. Nužna nam je promjena paradigme razmišljanja, jer na ovaj način pilimo granu na kojoj sjedimo – priča nam profesor, koji je u filmu i sam predstavio jedno od potencijalnih rješenja za smanjenje ugljika u atmosferi pomoću takozvanog morskog snijega, koji je svojevrsna “biološka pumpa”.

Nema predaje

- Uvijek se sjetim Winstona Churchilla, kojeg su pitali kako je pobijedio Nijemce kada su sve šanse bile protiv njega. On je na to odgovorio: “Nikad, nikad ne odustaj.” Toga se i ja držim, unatoč činjenici da mi već 20 godina konstantno odbijaju financiranje eksperimenata. Sustav financiranja znanosti također ide prema profitu, a fundamentalne je znanosti sve manje. Brojne su ugledne institucije odbile mene i kolege koji se također bave ovim temama bez ikakvih objašnjenja, pogovora, recenzija.

Prioriteti su društva drukčiji, ulaže se u razvoj tehnologije i genetski inžinjering, a ne u rješavanje okolišnih problema – tumači nam Puškarić, pa nam u konkretnim brojkama objašnjava koliko bismo brzo trebali djelovati. - Fosilna goriva trebamo izbaciti unutar deset godina. Što ne znači da idemo u kameno doba, postoje odlična rješenja, poput “umjetnog lista”, koji imitira fotosintezu, što, pojednistavljeno, znači da od dioksida iz zraka možemo upogoniti avione, automobile, što god želimo – kaže profesor.

Tumači da smo često u zabludama i kada mislimo da smo našli rješenja za energetske probleme. Tako je, na primjer, s električnim automobilima, koji su često predstavljeni kao dio svijetle budućnosti, no zapravo svi koriste litij ionske baterije. - Litij je neobnovljivi resurs, a njegova je proizvodnja toksična. Zbog toga 80 posto ljudi u Kini pije zagađenu vodu.

No, to se gleda na idući način – ako je 25 milijardi eura godišnji profit od baterija, a 3,5 milijarde odlaze za posljedice, liječenje bolesne djece i slično, njima je to prihvatljivo – kaže Puškarić pa dodaje - promoviramo jednosmjerni protok tvari da bi se proizvodio profit, dok istovremeno postoje alternative. Baterije se, recimo, trebaju puniti sunčevom energijom. Tu su prihvatljivo rješenje supermikro kondnezatori, koji ne samo da bi bili prihvatljivi za okoliš nego i efikasniji.

- Moramo pronaći način da postignemo svoj cilj, a djelujemo kao priroda. Efikasnost prirodnog sustava je sto posto, sve se reciklira, nema otpada. Ako želimo imati budućnost na zemlji, moramo se tako organizirati – kaže pa slikovito upita: - Znate li, gospodična, koja je zapravo primarna ekološka funkcija čovjeka? - Ne znam, recite mi – kažem mu. - Pa da gnojimo šume! To priroda očekuje od nas. Priča se o bio uzgoju hrane i kompostiranju, a ljudski otpad procesuiramo kroz toksične septičke jame i zalijevamo pitkom vodom. Poanta je u tome da počnemo koristiti mozak koji smo dobili – kaže Puškarić.

Apsurda poput ovoga, najjednostavnijeg, ima hrpa i s Puškarićem bi se o njima moglo razgovarati satima. Navodi, recimo, i primjer Kyoto protokola, po kojem su emisije ugljika u atmosferu ograničene i države moraju platiti ako žele emitirati više nego što je dozvoljeno. - I onda imamo problem sječe tropskih šuma, koji rješavaju tako da opustošena područja iznajmljuju zapadnim zemljama. One dođu s umjetnim gorivima, posade babmus koji brzo raste, pa prodaju prava na emitiranje dioksida koja su nadoknadili drugima. Taj bambus onda posijeku, prodaju ga za parkete ili nešto drugo pa se opet vrati u atmosferu – objašnjava.

Zadnja crta obrane

Prije je, kaže, stvar bila u čuvanju resursa za iduće generacije. - A danas se radi o čuvanju našeg doma, koji treba služiti ne još dvije, nego deset tisuća generacija nakon nas. Tragikomično je da imamo dovoljno, ali nam fali volje i želje da nešto promijenimo. Ako nastavimo ovako, uskoro neće biti života na Zemlji. Idemo prema izumiranju. Imamo tropske vrste u Jadranu. to je sirena koja zavija punom snagom,a nitko je ne čuje – kaže Puškarić pa zaključuje: spas nije nemoguć, ali on osobno nije optimističan.

Iako se i dalje drži one “nikad ne odustati”, u posljednje ga vrijeme pored znanosti, sve više okupiraju - gitare. - I to je znanost. Klasična gitara je čista fizika i matematika, a i samo drvo kao materijal je fascinantan. Jako mi se svidjela Torresova tvrdnja da nema matematičke upute za izradu dobre gitare, nego da jednostavno morate kuckati - kaže.

“Snimali smo na Sjevernom polu i za oluje spavali u šatorima na ledu”

Za vizualni identitet filma, odnosno snimanje, bio je zadužen Harun Mehmedinović, fotograf, redatelj, kinematograf i sin velikog bosanskog pisca Semezdina Mehmedinovića.

35-godišnji Harun Mehmedinović na projektu koji su vodili redateljica Leila Conners i producent Leonardo Di Caprio završio je na poziv. - Vidjeli su moj prethodni rad, projekt ‘Skyglow’, koji je našao svoje mjesto i na platformama BBC-ja. Nisam lobirao za rad na filmu, nego su me sami pozvali - priča nam Harun u pozivu iz Los Angelesa, u kojem živi od djetinjstva. Detaljnije objašnjava što podrazumijeva njegov “Skyglow”. - U finalnoj će verziji to biti dugometražni dokumentarac. Radi se o timelapsovima iz prirode, na kojima se vidi zvjezdano nebo.

Ljudi su pokazali golemi interes za snimke, pa je projekt podržao i BBC. A zapravo je sve počelo još jako davno, kada sam tek došao u SAD, u kojem ne možete bilo gdje vidjeti zvijezde. Kako sam u Bosni to mogao, počeo sam ići po nacionalnim parkovima, u prirodu, na mjesta na kojima nema svjetlosnog zagađenja. Kako je tehnologija napredovala, tako sam s kolegom s fakulteta počeo i snimati tu prirodu - kaže i dodaje da se njihov najprije eksperiment pokazao prilično uspješnim i završio kao knjiga i niz kraćih snimki, a kasnije i kao povod radi kojeg su ga pozvali na snimanje “Ice on Fire”.

Harun Mehmedinović

Ekstremni uvjeti

- Uvjeti rada na filmu su bili zaista ekstremni, no bili smo spremni na to. Znalo se gdje idemo. A išli smo u sjevernu Norvešku, skoro na Sjeverni pol, pa onda u Island i sjevernu Aljasku. Obišli smo cijeli arktički krug. Spavali smo u šatorima na ledu. Nije mi to prvi put da sam snimao u divljini, ali nikada mi se nije dogodilo da na takvim lokacijama budem toliko dugo, dva do tri tjedna - kaže.

Za preživjeti je, priča, bila nužna adekvatna oprema, ali i strpljenje. Ekstremno jak vjetar ili snježne oluje dodatno su otežavali snimanje. - Ali, kažem, bili smo spremni. Ili si spreman ili se uopće nećeš vratiti - tumači. “Ice on Fire” je, priča, izvrsno primljen već na samoj premijeri na filmskom festivalu u Cannesu.

- Publika je tamo prilično brutalna. Ako im se film ne svidi, jednostavno će izaći s projekcije. Kod nas nisu, čak dapače, pljeskali su pet minuta. Puno je medija htjelo razgovarati o filmu bez obzira na to što su se svi već pomalo umorili od filmova o globalnom zatopljenju i okolišnim problemima općenito - priča Harun i dodaje kako vjeruje da posebnost ovoga filma leži u činjenici da je izbalansiran - realno i bez umanjivanja pristupa problemima koji su posljedica globalnog zatopljenja, ali s druge strane za njih nudi i rješenja.

Posjetio obitelj

- Film smo radili opsežno, tako da su ispala brojna ponuđena rješenja u postprodukciji. Ali ostao je profesor Staša Puškarić iz Zagreba. On je nudio zanimljivu soluciju da se Južnom Pacifiku pomogne željezom, koje bi moglo iz atmosfere izvući do 40 posto ugljikova dioksida koji se proizvede na godišnjoj razini. Radi se o potencijalno riskantnom pothvatu, no provedena su brojna istraživanja i postoji šansa da bi bio uspješan - priča Mehmedinović pa dodaje da je snimanje u našim krajevima iskoristio i za posjet obitelji u BiH, što ne uspije često zbog dugotrajnih projekata na kojima radi.

Statistike i brojevi koji govore o stanju okoliša nisu optimistični, no Harun kaže da je nakon snimanja filma počeo vjerovati da postoje opcije koje bi mogle smanjiti, a možda i zaustaviti štetu, iako je prije “bio prilično ciničan”. - Moramo vjerovati da se nešto može promijeniti. Samo što se većinom radi o ekstremno skupim opcijama, za koje bi svaka vlada na svijetu morala dati određenu svotu novca, i to dugoročno, na deset, 15 ili 30 godina. Morali bismo zaustaviti način na koji se živi.

Vozimo aute s plinom punim dioksida, grijemo se u kućama, koristimo naftu. Već 250 godina radimo strašne stvari atmosferi, a da bi se civilizacija preokrenula, morali bismo napraviti nešto drastično. Recimo, prestati koristiti naftu - priča.

Kako dalje

Kaže da je po osviještenosti o ovim gorućim problemima Europa daleko ispred SAD-a. - Njemačka je, recimo, na dobrom putu da postane kompletno održiva zemlja, ukinut će ugljen i naftu, a okrenuti se energiji od struje i vjetra. Kada se govori o ‘razvijenim’ zemljama, SAD je daleko najgori, uz Kinu. Imaju vrlo bogatu i moćnu industriju koja se na sve načine bori da bi se održala živom. Teže zaradi, bez obzira na posljedice. U tom je smislu američka vlada vrlo korumpirana.

Rekao bih da 40 posto populacije ne vjeruje da je stanje u kojem se nalazi Zemlja alarmantno, iako imaju sve dokaze. Nije to posljedica Trumpa, nego je Trump posljedica tog svjetonazora - objašnjava svoje viđenje, pa dodaje da se dio populacije o kojem govori osjeća zaboravljenim još od Reagana. - Amerikanci koji žive u središnjem dijelu zemlje su frustrirani jer su imali loš život. Zbog toga su postali skučenoga uma, okrenuli su se religiji, radikalizmu, a stvorena je paranoidna atmosfera. Teže svojevrsnoj osveti, a ne rješavanju problema - tumači.

Baš zato je time veća važnost projekata kao što je “Ice on Fire”, tim više što iza njega stoji veliko ime kao što je Di Caprijevo. - On nije bio na snimanju, ali je aktivno sudjelovao u postprodukciji jer je u filmu pripovjedač. A i sama ideja je njegova. Cijela njegova obitelj je involvirana u skretanje pozornosti na okolišne probleme, a njemu osobno je ovo treći put da je radio film te tematike - priča Harun.

Osim filmovima, imao je i niz drugih zanimljivih projekata. Zajedno s ocem stvarao je videe za videozidove na turnejama velikih glazbenika - među ostalim Rolling Stonesa, Paula Simona i Rogera Watersa...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 00:20