DADO ĆOSIĆ

ZAPAŽENE ULOGE NAŠEG MLADOG GLUMCA 'Rijetko koji život je bajka. Pogledajte oko sebe: ponekad se čini da živimo u crtiću'

 
 Neja Markičević / CROPIX

Glumac Dado Ćosić u novoj predstavi Zagrebačkog kazališta mladih “Huddersfield” glumi Raca, frustriranog mladića koji se vratio u rodni Karlovac i tamo ubija dane ne radeći gotovo ništa - ako se ne računa ispijanje alkohola, svađe s ocem i loš i površan ljubavnički odnos s maloljetnom susjedom.

Lik koji tumači je prilično odbojan - Rac je frustriran, nezadovoljan i umjesto da se trgne, da počne živjeti, tone samo još dublje u malodušje, pritom škodeći svima oko sebe i, najviše, samom sebi. Otkud inspiracija za kreiranje takvog lika, pitamo Ćosića.

- Moram priznati, najviše mi je pomogao tekst Uglješe Šajtinca, briljantan tekst, onda Tomislav Zajec koji ga je fantastično prilagodio našem podneblju, i zatim Rene Medvešek koji je iznova i iznova stvar aktualizirao i brisao iz nje sve ono što smo mi, svjesno i nesvjesno, mislili da ta lica trebaju biti ili da jesu. Ne znam da li je išta u radu na ovoj predstavi bilo teško. Sve se poklopilo, sjajan tekst, sjajan redatelj, sjajna ekipa koja je voljna raditi. Nije bilo prilike da bude teško. Priprema? Čitao sam novine. Novine su sjajna inspiracija za Raca - ističe glumac.

Predstava završava tako da se svi junaci, nakon niza dugih i mučnih situacija i razgovora, okupe oko stola. Piju kavu, sjede. Je li to uopće sretan kraj? Hoće li za Raca išta biti bolje?

- Ja ne znam točno kako to komunicira na van. Iznutra mi se čini da to nije sretan kraj. Kada takav komad završi na takav način, ja ne mogu u tome ne vidjeti ironijski odmak. Rac cijeli komad govori o raspadu, otvara ljudima oči, ukazuje na trulež oko nas, tako da kada se svi na kraju okupimo oko tih praznih šalica kave, ja vam vidim samo neki mlaki pokušaj bivanja u zajedništvu koje vrlo kratko traje i koje, naposljetku, pojede mrak. To bi moglo biti zajedništvo. Ali nije. U tome je ironija - ističe Ćosić i dodaje kako mu kod Raca ništa nije bilo odbojno, jer je taj lik, u svojim akcijama, potpuna suprotnost njemu. No, dodaje, nisu mu nepoznata ta stanja, kao ni takvi likovi. No, ističe da mu je drago da u svojoj tridesetoj godini nije Rac.

Ljubav prema poslu

Ćosić je zapaženu ulogu ostvario i u velikom hitu ZKM-a, “Črna mati zemla”. Kaže kako lik Franca iz te predstave, baš kao i Raca iz nove, obožava igrati.

- Ja volim svoj posao. Zaista ga volim. I volim različitosti koje se stavljaju pred mene. Prije sam možda nešto preferirao, možda mi je nešto bilo lakše. Sada mi je, ako imam dobro oko koje me prati, potpuno svejedno - ističe Ćosić, koji je, osim u kazalištu, glumio i na televiziji i u filmovima. Među najvažnijim treba istaknuti ulogu Saše u filmu “Zvizdan”. Premda je glumio u različitim medijima, kaže da ne može odabrati što mu je draže.

- Često se ta dva medija tako sukobljuju u pitanjima jedno s drugim pa se uvijek bojim da ću ogriješiti dušu. A jedno s drugim prilično dobro ide. Osim po pitanju termina - ističe Ćosić.

Težak život

U samo trideset godina proživio je mnogo teških trenutaka: rođen je 1987. godine u Bosanskoj Dubici. Roditelji su mu se razveli, otac je poginuo, a majka je dugo ilegalno živjela u Zagrebu, tako da su ga odgajali baka i djed. Čim je ona dobila državljanstvo, Dado se preselio k njoj u Zagreb. U srednjoj školi upisao je Učilište ZKM i odlazio na satove glume, govornih vježbi... Tad je shvatio da želi biti glumac, no nakon razgovora s mamom shvatio je da im financijska situacija nije takva da može studirati nešto uz što ne može raditi. Zato je dvije godine studirao politologiju i radio kao operater u call centru. Postao je frustriran i nezadovoljan životom, udebljao se...

Kad je prvi put otišao na prijemni ispit za glumu, nije uspio. Iduće godine otišao je opet i primljen je.

- Nisam rekao da ne volim pričati o svojem privatnom životu, nego sam naprosto do sada ispričao apsolutno sve. Daljnje bavljenje time bi postalo nekakvo oplakivanje, snubljenje mraka, uživanje u sažaljenju, a meni nije to nikada bio cilj. Iskustva su ta koja nas povezuju, kada gledaš predstavu i kada se smiješ ili plačeš to radiš zato što si nešto prepoznao. Tako to može biti i u intervjuu preko stvarnog predloška. Ne moramo biti usamljeni u svojim traumama.

O tim stvarima treba govoriti. Uvijek mi bude žao kada vidim da se neki intervju sveo na: gdje ćeš ljetovati, što voliš nositi, i što voliš jesti. Leksikoni u osnovnoj školi su bili iscrpniji od toga. Vjerujem da ta istina kojoj se na sceni pokušavamo približiti, ne smije nedostajati i u ostalim javnim djelovanjima. Primjerice, u intervjuu - ističe Ćosić i dodaje:

Pročišćenje s publikom

- Rijetko koji privatni život je bajka. Da biste živjeli bajku, potrebno je takvo jedno bajkovito okruženje. Pogledajte oko sebe, mi ne živimo u bajci. Ponekad se čini kao crtić to u čemu mi živimo. Ali ja vam nekako dan po dan pišem neku svoju priču. Ne mora biti bajka. Ali želim biti zadovoljan napisanim. Pa ću se potruditi da to tako i bude.

U jednom je intervju rekao kako je svijet okrutan kad čovjek nije zaštićen. Kakva je njegova situacija, zanimalo nas je. Štiti li kazalište od vanjskog svijeta ili zapravo glumca još više izlaže onome što se događa?

- Ja se osjećam jako zaštićeno. Privilegiran sam u tom smislu što radim posao koji volim u okruženju koje me voli, cijeni, poštuje i njeguje - u ZeKaeM-u. I da posudim izraz jedne drage kolegice, ja zaista na posao dolazim dobre volje. Umjetnik uvijek može otići u eskapizam, ali predstave, uopće izvedbena umjetnost, zaživi tek s publikom. I nudi pročišćenje, može djelovati terapeutski itd. ali uvijek s publikom i uvijek preko publike - ističe Ćosić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 17:05