U našem studiju imamo signal iz biljaka koji se pretvara u zvučni zapis‘

Oni su braća, zaljubljeni su u glazbu i bilje i nedavno su otvorili novi glazbeni studio. Potpuno drukčiji od svega što smo imali priliku vidjeti. U AbuDublinu je atmosfera drugačija on one na koji smo navikli među glazbenim svijetom. Čini se kao da biljke pričaju svoju priču instrumentima.

Otkud ideja za njihova putešestvija, opisuju u razgovoru Ivan i Ante Vidović.

- Studio je trenutno dom i biljkama koje smo nabavili, ali i biljkama koje smo sami uzgojili. Ugodni su sustanari, čiste zrak, čine prostor ljepšim i odgovara nam atmosfera za kreativni rad. A očito i njima odgovara naša glazba koju radimo. No, ono što je zaista nevjerojatno je da biljke mogu biti naši sudionici prilikom stvaranja i snimanja glazbe, kao još jedan pridruženi član benda. Uz jednostavni uređaj za snimanje električnih impulsa, nešto poput EKG-a, dobivamo signal od pojedine biljke koji se pretvara u zvučni zapis putem komunikacijskog protokola MIDI. Svaka biljka šalje signale - drugim riječima, odsvira note ovisno na kojoj frekvenciji titra. Taj nam je koncept vrlo zanimljiv jer je to, koliko znamo, jedini način na koji biljke komuniciraju. Biljke nemaju živčani sustav, mozak, ali odašilju signal koji mi možemo snimiti i tako dobiti eksperimentalne zvukove koje možemo koristiti prilikom stvaranja naših pjesama.

Dugo se bavite glazbom, braća ste, ali ime benda Ivo Horvat nema nikakve veze s vama?

- Ime i prezime Ivo Horvat nema nikakve veze s nama. Ako nešto i zabrljamo, naša imena ostaju neokaljana. Nešto slično kao što u Americi mijenjanju ime i prezime da bi krenuli na neko novo životno putovanje. Bilo je suđeno da Ivo bude naš novi projekt, sa svih je strana upućivalo na to. Ivu Horvata prvi smo put upotrijebili prije 10-ak godina, ne znajući da je to naš budući bend. I samo da napomenemo: Ivo Horvat je najpoznatiji botaničar i svake se godine dodjeljuje nagrada s njegovim imenom u povodu 22. svibnja, Dana zaštite prirode i Međunarodnog dana biološke raznolikosti. Tako da dobro znamo što nam je činiti.

Ivo Horvat bend

Biljana Blivajs

Za publiku koja vas nije imala priliku upoznati, što svirate na koncertima, kako biste se predstavili?

- Nama je rock u krvi i, htjeli - ne htjeli, uvijek se to čuje na našim svirkama. Ali bili bismo zaista glazbeno zakinuti da nam se glazba vrti oko nekoliko žanrova. Trudimo se što više stilova uvrstiti u našu glazbu i time prijeći granice ograničenja pojedinog žanra. Voljeli bismo da su nam pjesme jednostavne poput onih Azre i EKV-a, a da nam je produkcija bogata poput Pink Floydove. Težimo tome iako znamo i sami da to nije lako ostvariti jer godine rada stoje iza toga. Nadamo se da ćemo jednog dana biti blizu.

Autorski potpisujete neke svoje pjesme. U kojem vas je smjeru glazba odvela?

- Glazba je odraz trendova, a mi nismo odraz trenda. Želimo opisati svaku našu proživljenu situaciju. Pjesme pišemo u sadašnjosti, o stvarnosti koja nas okružuje. Teme su od ljubavi do rata. A stvarnost živimo svi, tako da na neki način pjesme bi trebale biti prihvatljive svima, ako uspijemo prenijeti misao do publike. Eto, baš zato smo angažirali biljke, jer one su naš saveznik u spajanju ljudi i prirode.

Što slušate kada ste opušteni - u studiju, automobilu, na putovanjima?

- Baš sve. Od Bacha do sevdaha, ovisno o trenutku.

Kako nastaju vaše pjesme, što vam je bitno?

- Pjesme nastaju u svakodnevnim situacijama. Pjesma ‘Sami’ je napisana kod kuće, u dnevnom boravku, nakon duljih razgovora. ‘Zaboravi na sve’ nastala je na vjenčanju koje je na nas, očigledno, ostavilo dojam. Nakon vjenčanja vratili smo se u studio malo ‘jamat’. I tek u krevetu prije spavanja pjesma je nastala i dobila refren s tekstom i glazbom. Često boravimo u studiju i to su večeri koje, zapravo, nemaju kraj. Često se događalo da smo dočekali zoru, a nismo napravili baš ništa. Isto tako, nekad bismo napravili više nego posljednja tri puta. Sve polazi iz ambijenata i dobre atmosfere, a što će se na kraju dogoditi, ne možemo predvidjeti. Možemo samo filtrirati sviđa li nam se ili ne.

Ivo Horvat bend

Biljana Blivajs/

Budući da ste braća, kako funkcionirate - postoje li katkad razmirice, manje svađe? Kako biste opisali taj odnos?

- Razmirice su česte, kao i svađe, pa se moramo i miriti često. Obojica smo ponekad tvrdoglavi i znamo pustiti i odustati od vlastite ideje. Ali, to je odnos s dobrim temeljem, a onda i u svađe ulazite bez rukavica jer u dubini znamo obojica da se odnos neće raspasti, pa ga možeš gurnuti do krajnjih granica. A mi nekad hodamo po samoj granici. Ljudima oko nas to zna biti naporno i stresno i toga smo svjesni, ali već su i oni navikli i znaju što mogu očekivati od nas. Nije se jednom dogodilo da nakon svirke izađemo iz kombija nasred ceste i da svatko ode na svoju stranu, hodajući 20 kilometara. Jako smo kritični, pogotovo u glazbi, pa nema mjesta za diplomaciju. Sve je to tako jer nam je obojici jako stalo i znamo da nema zadatka koji nas dvojica ne možemo odraditi. Obojica smo se našla u glazbi i ne vidimo alternativu a da obojica ne dajemo 110 posto. Uz sve to uvijek nađemo vremena za dobru zezanciju i druženje s nama dragim ljudima.

Dolazite iz Velike Gorice. Gdje ste učili i tkali tu ljubav prema glazbi?

- Naše prvo osvještenje o glazbi dogodilo se kad smo s roditeljima gledali film ‘Desperado’ tijekom jedne od onih obiteljskih večeri. Film je počinjao lagano uz akustičnu gitaru i mislili smo da počinje jedna lijepa ljubavna serenada, a onda se dogodio obrat i kad su mariači počeli udarati u punom klubu, obojica smo zinula. Nakon tog filma počeli smo opsjedati roditelje željom da sviramo gitare. Roditelji su nas upisali u Glazbenu školu Franje Lučića u Velikoj Gorici, gdje smo proveli najbitnijih šest godina. (‘Veliku ulogu odigrala je profesorica gitare Krunoslava Krpan, koja je svojim pristupom i nevjerojatnim karakterom postigla da se potpuno zarazim instrumentom koji sam učio svirati’, posebno ističe Ante). I sada, 20 godina poslije, u Velikoj Gorici, u kvartu u kojem smo proveli djetinjstvo, želja nam se ostvarila i otvorili smo glazbeni studio AbuDublin, na istome mjestu gdje smo igrali nogomet kao klinci. I sada smo tamo, uvijek netko navrati na kavu. Odemo do roditelja na ručak u pauzi, kad stignemo. Ima to svoje čari.