INTERVJU

‘Tko može zaustaviti ovaj kaos u svijetu?‘: Veliki glumac o Krleži, koronavirusu, Plenkoviću...

S Radom Šerbedžijom razgovarali smo dok na Brijunima priprema monodramu ‘Moj obračun s njima‘
Rade Šerbedžija
 Goran Šebelić/Cropix

S velikim glumcem Radom Šerbedžijom razgovarali smo o Miroslavu Krleži, koronavirusu, Andreju Plenkoviću, Miši Kovaču, Staljinu, Lenjinu te starim prijateljima dok na Brijunima priprema monodramu “Moj obračun s njima”, koju je prvi put u režiji Dine Radojevića igrao 1974. godine prema Krležinim tekstovima. Od onda do 1991. više od 2000 puta. Sada “Moj obračun s njima” igra u obnovljenoj verziji na Tvrđavi Minor u povodu 20 godina Teatra Ulysses.

Kako je živjeti toliko dugo, više od 45 godina, s Krležinim neistomišljenicima?

- Fantastično i uzbudljivo. I dalje smo svjedoci ljudske gluposti, koja je svemirska sila nad nama. I dalje živimo s Fantomima prošlosti, o kojima je Krleža pisao cijeli život. I dalje smo taoci nacionalizama i šovinizama, pobješnjelih huškača i barjaktara ratova. U ovome teškome vremenu pokušavamo braniti svoje ljudsko dostojanstvo...

Od koga ili kakvih se točno pokušavamo braniti?

- Bilo bi jednostavno proglasiti samo one i samo ono što je krajnje desno i klerikalno na političkoj sceni za neistomišljenike. Toliko je toga i toliko njih koji se ubrajaju u lijevo orijentirane i socijaldemokratske snage, a s kojima se ni Krleža ni krležijanci ne mogu smatrati istomišljenicima.

Krleža nikada nije pripadao isključivo određenoj političkoj partiji ili životnim nazorima. On je bio univerzalan, kao i svi veliki pisci i umjetnici, pa ću tako i ja, kao interpret Krležinih eseja i poezije, to svoje iskustvo podijeliti s publikom. A publiku ne dijelim na desnu ili lijevu. Sve su to ljudi sa svojim opredjeljenjima, ukusima. Različiti, kao što je i život sam po sebi različit. Ja sam čovjek koji je naučio poštovati sve ljude i pokušavam razumjeti čak i one koji su daleko mojim svjetonazorima.

image
Goran Šebelić/Cropix

Kako gledate na Krležin odnos prema komunizmu?

- Krleža je, unatoč jasnim simpatijama za komunizam i mladenačkim zanosom za Sovjetsku revoluciju i Vladimira Iljiča Lenjina, u zrelijim godinama i nakon puta u Rusiju postao kritičar toga i takvoga socijalizma, koji je uz sve plemenite ideološke i proleterske nakane o stvaranju pravednijeg društva nažalost u praksi pokazao i nehumano lice i sve one ideološke zamisli o ravnopravnosti ljudskoga poretka začete filozofijom Marksa i Engelsa zaustavio nekom boljševičkom, krutom, policijskom i monstruoznom političkom tvorevinom koja je kulminirala vladavinom Josifa Visarionoviča Staljina.

Po svome povratku iz Rusije, Krleža je postao kritičar ruskoga socijalizma i brzo se sukobio s lijevo orijentiranim intelektualcima Jugoslavije koji su još uvijek slijepo vjerovali u Rusiju i Staljina. Pa, iako je i dalje vjerovao u neki pravedniji socijalizam, nije mogao, a da se ne sukobi s lijevo orijentiranim piscima koji su slijedili dogmu i socrealističkim literarnim ukusom proganjali sve ono što nije bilo u službi apriorne socijalističke dijalektike. Krležin odgovor tim našim ‘inženjerima duše’, kako ih je nazvao, bio je njegov ‘Dijalektički antibarbarus’.

image
Goran Šebelić/Cropix

Kako je Krleža reagirao kad ste 1974. izveli “Moj obračun s njima”?

- Krleža dugo nije gledao moju predstavu. Ali gledali su ju Bela Krleža i njegovi prijatelji, tako da je bio radoznao što je taj mladi glumac učinio od njegovih tekstova. Bela je, tijekom mojih posjeta njihovoj kući, pokušavala da ja izgovorim nešto iz predstave pred Krležom, ali ja to nisam želio. Rekao sam da je to moj politički angažman kroz njegove tekstove i da ne želim glumiti po privatnim kućama.

Krleža se smijao i šeretski dobacivao da ako samo pokušam glumiti u njegovoj kući, ‘bu me šupil sa štapom’. Nije izdržao. Nakon nekoliko godina došao je nenajavljen u Teatar iTD. Nakon predstave, sjedeći u mojoj garderobi, dugo je šutio, a onda mi je rekao: ‘Je, mali moj… Sviraš ti na violini, ali zapamti, tvoj život će biti borba s divljim zvjerima’. Zatim je povisio glas i rekao: ‘Izvoli prije svakog mog eseja staviti godinu kada je napisan. Kaj hoćeš da me zapru?’.

image
Goran Šebelić/Cropix

Krleži se rijetko sviđala neka režija njegova komada. Postoji fotografija Krleže i mladih studenta glume koji su 1976. u iTD-u igrali “Balade Petrice Kerempuha”. Predstavu ste režirali vi, njihov profesor. Kako je taj susret s književnikom izgledao?

- S ‘Baladama’ sam po drugi put sa svojim studentima osvojio nagradu na sarajevskom MESS-u. Predstava je bila kultna i svi su u Zagrebu pričali o njoj. Budući da se tada Krleža teško kretao i gotovo nije izlazio, organizirali smo uz pomoć mog prijatelja Enesa Čengića posjet Krleži u Leksikografski zavod i tamo smo izveli neke odlomke iz ‘Balada’.

Ja sam tu predstavu režirao tako da su ti moji studenti bili mali seoski orkestar u kojem je svaki od njih bio Petrica Kerempuh. Darko Srića je svirao bajs, Željko Vukmirica gitaru, Mladen Vasary tamburicu, a Vera Zima harmoniku. Bili su dobro uštimani i uvježbani. I šarmantni i talentirani. Bio je sretan i oduševljen igrom mladih glumaca i novim pristupom ‘Baladama’.

U “Mojem obračunu s njima”, koji je objavljen 1932., Krleža polemizira s nekadašnjom kazališnom kritikom. Njezini su protagonisti Rudolf Maixner (urednik Obzora), Josip Horvat (urednik Jutarnjeg lista), Stanko Tomašić (urednik Književnih novina), Ivo plemeniti Brlić (kritičar Novosti) i Kalman Mesarić (pozorišni recenzent “Riječi”). Međutim, u vašoj se monodrami radi prije svega o sukobu na ljevici?

- Ja sam tu predstavu napravio u ateljeu Marije Ujević-Galetović za otvorenje kiparske izložbe Krležinih portreta. Uz njezine snažne skulpture, izabrao sam Krležine eseje i političke komentare i misli. Osnova mi je bila sjajna Matvejevićeva knjiga ‘Moji razgovori s Krležom’. Kad sam naučio tekstove, pozvao sam svoga prijatelja, velikoga hrvatskoga režisera Dinu Radojevića, s kojim sam te 1974. napravio i onog sjajnog ‘Hamleta’ na Lovrijencu. Dino mi je kao pravi majstor dao one tako potrebne nijanse i pomogao da moja monodrama dobije ritam i značaj. Tekstovi koje sam ja izabrao iz Krležinoga djela predstavljali su Krležin obračun s ljudskom glupošću i s anomalijama u društvu koje je on sjajno opisivao i komentirao.

image
Goran Šebelić/Cropix

Svi ti njegovi tekstovi koje je pisao 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća bili su tako aktualni i tako su živo komentirali i secirali sve naše probleme, zablude i ljudske gluposti, i naročito ograničene i primitivne nacionalizme i šovinizme koje smo proživljavali 70-ih. Ti tekstovi su bili i pokazatelj zašto Krleža nije mogao otići 1941. u partizane. Jednom mi je ispričao o njegovu susretu negdje 1952. s tada čuvenim partizanskim generalom Milovanom Đilasom, kada je već bio po Titovom nalogu vraćen u redove komunista i bio zaštićen od kritika jugoslovenskih socrealista i boljševika, među kojima je njegov sukob s Bakarićem trajao do kraja njegova života. Krleža je tada upitao Đilasa što bi se s njim dogodilo da je 1941. došao u partizane. ‘Da si došao ‘41., strijeljali bi te, a da si došao krajem ‘42., bio bi najslavniji naš partizan”, odgovorio mu je Đilas.

Ima jedan jako duhovit moment baš u knjizi “Moj obračun s njima”, kada stanovita humanitarka Josipa Glembay iz Osijeka preko Kluba književnika traži zabranu izvedbe “Gospode Glembajevih” u Osijeku, a Krleža odgovara otprilike da je on pisao o hohštaplerima, bludnicama i varalicama i da za nijednog nije naveo da je iz Osijeka ili da je član Kluba književnika. Vi ste 80-ih igrali Leonea u Gavelli. Koliko je dugo trajalo to navodno samoprepoznavanje publike s likovima iz te drame?

- ‘Gospoda Glembajevi’ su Krležina fikcija. Kamo sreće da smo mi tada imali takvu gospodu. Ipak, ima u njima i neke socijalne kritike društva i bespoštednog kapitalizma koji se tek stvarao na našim feudalnim prostorima. Ali ‘Glembajevi’ su prije svega sjajna drama i literatura. Družeći se 70-ih s Krležom, jer često me je pozivao kod sebe i svoje Bele u njihov stan na Gvozdu, znao je govoriti da sam ja njegov Leone i da bi me volio vidjeti u toj ulozi. Bela je bila posjetitelj mojih premijera i prenosila je Krleži dojmove.

Početkom 80-ih odigrao sam svog, odnosno Krležinog Leona i bio sam sretan što sam igrao u sjajnoj predstavi kazališta Gavella s tako moćnim glumcima: Krešom Zidarićem, Zlatkom Vitezom, Dubravkom Miletić, Vlastom Knezović, Perom Kvrgićem. Bila je to i sjajna režija Petra Večeka… A moj Leone se gotovo približio legendarnom Vanji Drachu, koji je tu ulogu, kažu, maestralno igrao 60-ih u HNK.

Nedavno je HTV reprizirao, a rijetko reprizira taj film, Berkovićevo “Putovanje na mjesto nesreće”. Glumite vi, Ana Karić, Stevo Žigon, Emil Kutijaro. Kakva su vaša sjećanja na Berkovićev film?

- Berković je bio sjajan intelektualac, divan filmski režiser i scenarist. S njim sam se družio u kavani Korzo i bio je jedan od najpoznatijih zagrebačkih salonskih opozicionara. Neobično zanimljiv čovjek, enciklopedijskog znanja i sjajan filmski režiser. U poplavi tadašnjih jugoslovenskih filmova koji su imali teme iz 2. svjetskog rata, pa ruralne teme našega sela i stvaranja novoga socijalističkoga društva, i koji su oštrim političkim stavovima predstavljali kritike jugoslavenskog društva, a filmovi su zbog svojih tema prozvani ‘jugoslovenskim crnim talasom’, Berkovićevi urbani filmovi bili su rijetkost. Ja sam volio tu njegovu gradsku eleganciju, a naročito sam uživao radeći s njim film o Kontesi Dori Pejačević, u kojem sam obožavao svog zanesenjaka Armana i uživao u interakciji s predivnom mladom Almom Pricom.

U vrijeme filma ‘Putovanje na mjesto nesreće’ ja sam već bio poznati mladi glumac koji je igrao glavne uloge u filmovima tada veoma popularnog i cijenjenog slovenačkog režisera Matjaža Klopčiča, a još značajnija za mene je bila moja glavna uloga u filmu ‘Crveno Klasje’ velikoga Živojina Pavlovića. Tu se desio i jedan paradoks tipičan za vrijeme u kojem smo živjeli. Iako je film pobijedio na Pulskom festivalu te je bio nagrađen i na čuvenom Berlinskom festivalu, bio je cenzuriran i, osim u Sloveniji, nije bio prikazivan u ostatku Jugoslavije… Što se tiče mojih zagrebačkih filmova u doba kada sam počinjao zanat, treba spomenuti moj prvi film ‘Crne Ptice’ Eduarda Galića i ‘Gravitaciju’ Branka Ivande. S Edom sam postao blizak prijatelj s kojim sam snimio mnogo TV filmova i serija. Bio je i ostao za mene jedan od najdivnijih režisera s kojima sam radio…

image
Goran Šebelić/Cropix

Postoji jedan uvrnuti film iz 70-ih u kojem igrate s Mišom Kovačem, zove se “Poslijepodne jednog fazana”. Kako je došlo do tog susreta u filmu?

- Ha-ha… Bio je to film u koji je zalutala tada nebeski popularna pjevačka zvijezda Mišo Kovač. I u zaista jakoj glumačkoj podjeli između nebeski talentiranog Mladena Budiščaka, Igora Gala, Mile Rupčića, a i mene, koji sam tada već bio veoma poznat filmski glumac, Mišo je pokazao nevjerojatan glumački talenat. Tu smo i započeli naše prijateljstvo i poslije smo se godinama družili. U tom filmu postoji još jedna lijepa uspomena.

Pojavilo se i dvoje manekena, Stipe Bilobrk i lijepa Jasna Mihaljinac. Kasnije sam sa Stipom razvio prijateljstvo. Igrali smo haklove na Šalati s čuvenom ekipom Nikicom Nadalijem, Borom Jovanovićem, Stolcerom, Kicom, dr. Šimunićem, dr. Padovanom, Pantom, Ferencom, Ivom Ratajem, Borisom Reneom. S nama je igrao i moj drugar Goran Štrok, koji je dolazio iz Londona na naše subotnje haklove.

Za vrijeme koronaizolacije bili ste u Barbarigi i na Facebooku ste objavljivali snimke u kojima recitirate Arsena, Jesenjina, Ujevića… Koje su bile književne preokupacije vaše rane mladosti?

- U mladosti sam dosta čitao. Već na prvoj godini Akademije upoznao sam Tonka Maroevića. Družeći se s njim i s njegovom tadašnjom ženom Florom širio sam i svoje intelektualne horizonte. Na koncu su me nagovorili da upišem komparativnu književnost i povijest umjetnosti i radili su sa mnom desetak dana da se pripremim za prijemne ispite, jer su govorili da se ne smijem brukati pred profesorima Antom Peterlićem i čuvenom doktoricom Horvat-Pintarić. Tonko je tada bio i asistent na odsjeku za komparativnu. Bilo je to jedno od mojih najljepših zagrebačkih vremena u kojem sam uglađivao svoj iskonski ličko-slavonski mentalitet…

U mladosti sam čitao od Dostojevskog, Čehova, Pasternaka i drugih ruskih klasika, pa sve do Thomasa Manna i Huxleyja. A poezija je ionako bila moja svakidašnja lektira. Maroević i naša prijateljica Jagoda Buić zarazili su me poezijom Danijela Dragojevića, kojeg sam već od rane mladosti odabrao kao svoga pjesnika. I eto, ovih dana, napustio nas je naš prijatelj Tonko Maroević. Bio je veliki pjesnik i jedan od najdobrostivijih ljudi koje sam poznavao, koji je svojom gotovo biblijskom dobrotom očaravao ovaj naš svijet u kojem živimo i činio ga boljim.

image
Goran Šebelić/Cropix

Krajem prošle godine u povodu 50 godina umjetničkog rada Zlatka Viteza održali ste koncert. Koliko s družite danas s Vitezom?

- Nažalost, rijetko sam u Zagrebu i ne stignem se družiti sa Zlatkom kao što smo se nekada družili. Sada kada dođem u Zagreb uglavnom provodim vrijeme sa svojom djecom Lucijom i Danilom te unucima Sergejem, Anastasjom, Ivanom i Pavlom. Svratim u restoran Galo ili Noel. Vidim se i s Goranom Štrokom i Renatom.

Obavezno se moram javiti mome Dušku Ljuštini, mome kumu Siniši Kukiću, pa zatim Dejanu Aćimoviću i uvijek je tu moj stari prijatelj Pero Močibob. Najdraže mi ja kad odemo na njegov ranč podno Sljemena, igramo belu i lagano roštiljamo, dok nas čuvaju njegovi vukovi i divlji orao koji je u njegovom vlasništvu postao pitom samo prema njegovome srcu….

Ove godine zbog pandemijskih predostrožnosti niste mogli izvoditi mnogoljudnu predstavu “Kralj Lear”. Starac Lear, koji traje na Brijunima 20 godina i ima problema s djecom i nasljeđem, poklekao je pred Covidom. Nedostaje li vam?

- Uistinu mi nedostaje moj kralj Lear. Govoreći te božanske Shakespeareove stihove svakoga ljeta ja zapravo održavam glumačku kondiciju.

Mnogi danas vjeruju u drugačiji svijet nakon svjetske bolesti ili vjeruju da će u stanju straha i poremećaja života ljudi doživjeti dobru mijenu, svatko ponaosob. Što vi mislite o svemu tome?

- Mislim da je to jedna uistinu opasna pojava s kojom se naš svijet suočio i bojim se da bi nas mogle zadesiti i gore stvari… Čini se da se ova čudesna priroda, koja je stvorila naš svijet pa i čovjeka kao takvoga, koji eto vlada ovim svijetom i arogancijom ga već dugi niz godina ugrožava i uništava, počela svetiti i upozoravati tog oholog čovjeka koji se sebično odnosi prema svijetu i svojim eksperimentima, bušenjem zemlje, izgradnjom nuklearnih tvornica i otrovnim otpadom zagađuje Zemlju.

Postavlja se pitanje postoji li uopće netko na svijetu koji taj kaos može zaustaviti. Eto, izgleda da je koronavirus načas zaustavio taj pomahnitali ritam kojim se kreće naša suvremena civilizacija i da je, kao što kaže Miljenko Jergović, svijet ponovo postao velik.

image
Goran Šebelić/Cropix

Neki se žale na liječnike i suradnike drugih struka koji odlučuju o mjerama…

- Nisam dovoljno stručan da to komentiram. Na početku krize s koronavirusom Hrvatska je odlično reagirala, krizni su stožeri odlično funkcionirali i to je dalo rezultate. Gospodin Plenković je uistinu pokazao pravu odlučnost i političku zrelost, što je i rezultiralo kasnije njegovom zasluženom pobjedom na izborima.

No, u drugoj su fazi popuštanja mjera i tražeći balans između opreza i normalizacije života ljudi koji odlučuju o mjerama pokazali suviše opreza ukidajući primjerice pulski filmski festival, a puštajući da se ljudi okupljaju u velikom broju u noćnim klubovima. Kulturni događaji moraju se pokušati održati i treba ih se kontrolirati, jer je apstinencija od kulture opasnija i pogubnija od koronavirusa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 10:06