Park Zvonka Špišića (1937. - 2017.) smješten je u nastavku Zorkovečke ulice, nedaleko od Selske i osnovne škole August Šenoa, jedan je od tajnih ulaza u povijest Zagreba 20. stoljeća.
Nekad davno, ovdje su se kupale, u otvorenom bazenu, generacije naših očeva, pa i Špišićeva. Ovamo smo, zatim, dovodili našu djecu na igre. U međuvremenu, bazen se utopio u zaboravu, jesenje ga lišće pokrilo. Dobivši ime velikog maestra zabavne glazbe, tzv. šansonijera i kantautora, jednako tako velikog skladatelja, park se poklonio umjetniku bez kojega je nemoguće opisivati prohujale dane grada i cijele zemlje.
Istini za volju, trebao je Zvonko Špišić završiti u koloni radnika i službenika kakvu je opisao u himni rodnom kraju, u "Trešnjevačkoj baladi" (1969.). Za "Baladu" je stihove napisao Drago Britvić, premda se nekako čini da ih je napisao sam skladatelj. Usput, Britvić je kao student, i podstanar, neko vrijeme živio u istom ovom kvartu, tada u "crvenoj" općini.
Skladatelj Špišić rado je surađivao s "trešnjevačkim" pjesnicima, kakvi su, primjerice, Milivoj Slaviček ("Partija karata") ili Ivan Slamnig ("Barbara"): oni su živjeli 50-ak metara zračne linije od njega, u Čakovečkoj ulici. Malo dalje, u južnom dijelu iste općine, stanovao je pjesnik Zlatko Tomičić, opet njegov "tekstopisac". I oni su svi, baš kao i Stjepan Jakševac, bili sudionici njegova prijelomnog LP-ja "Pjesme iz prizemnih ulica" (1970.). Na njemu su sabrani "Milioner" i "Kockar", pa "Vrata od ruža", čiji je tekst Špišić supotpisao s velikom Vesnom Parun. Od mnogih poznatih pjesama, jedino je "Trešnjevačka balada" postala himna radničke općine i cijeloga grada.
Suradnju s vrhunskim pjesnicima započeo je otkako se otisnuo u zabavno-glazbene vode, koncem 50-ih, i okrunio je povratkom "prvom" susjedu Ivanu Slamnigu. Stvorili su "Barbaru" bijela boka zbog koje je vrijedilo ploviti. Bila je izvedena 1975. na Splitskom festivalu i postala hit. Prije te glazbene izvedbe zauzimala je visoko mjesto u svim antologijama hrvatskog pjesništva 20. stoljeća.
Dakle, pred sebe je kompozitor postavio "nemoguću" misiju. I savršeno je ispunio. Ustvari, Špišić se nije bojao velikih pjesnikinja i pjesnika, od njih je učio. Oni su davali snagu njegovim notama. Znao je da samoukost ne smije biti isprika za nedarovitost.
Upravo te dvije klasične pjesme - "Trešnjevačka balada" i "Barbara" - čine sa "Suzom za zagorske brege" (1972.) sveto trojstvo u Špišićevu skladateljskom opusu s više od 300-tinjak radova. Ovaj put, za "Suzu", nije se obratio starim suradnicima, Britviću i Slamnigu, nego je prepoznao talent u početnici, 15-godišnjoj curici Ani Bešenić.
Ona je "obradila" epohu gastarbajtera kao nitko drugi; kajkavski jezik, note i razvoj socijalizma sjeli su na jedno mjesto, u Špišićevu pjesmu. Postala je, takoreći, narodna popevka. Uvijek ću pamtiti njezinu izvedbu na ispraćaju kolege Tomislava Židaka, vraćala nas je zajedničkom rascvetenom maju kojim dišiju rože. Špišića nema, ali njegova nas muzika drži skupa.
Postavlja se, usput, pitanje: koji je autor u nepune tri godine stvorio čak tri himne, jer "Baladi" i "Suzi" dodaju se "Zvona moga grada", hit izveden na Splitskom festivalu 1970., na Britvićeve riječi. Dakako, maestralna izvedba Vice Vukova učinila je ovu pjesmu zavičajnom svakom Dalmatincu i nedalmatincu. Drugim riječima, zavičaj je umjetničko srce bio to Zagreb, Hrvatsko zagorje ili Dalmacija.
Teško je makar pobrojati Špišićeve kajkavske šlagere i šansone; zavjetovao se čuvati jezik svoga djetinjstva i učinio je to uz zahvalnost mnogih. Već u "Trešnjevačkoj baladi" kajkavski je više od vikend-berbe i huškanja, njime se koristio da bi progovorio o suvremenoj stvarnosti, baš kao da govori standardom. Mnoge šansone napisao je na zagrebačkom, kajkavskom idiomu. I tako ostavio trag jezika što se nekako izgubio, od posljednjeg rata.
U "Biciklu" su, na primjer, "zaigrali" agramerski idiomi, pa i psovka što je bila zabranjena. Špišić je "šprehu" i "šatru" oživljavao i poklonio žiteljima "kvarta" i Zagreba. Usput, na maloj ploči iz ‘74. "Bicikl" je bio na manje važnoj B-strani.
U tom šanson-romanu opisao je prijelaz iz 50-ih u 60-e, kao i ondašnje društveno-političke prilike. Njegovi junaci odrastali su u istoj klupi, po skrivećki pušili "u istoj šupi". Počelo je od "prvih praćki", završilo u dugim hlačama. Ja-pripovjedač i "prijatelj Pero" bili su ratnici, "u istoj četi, pod kišom granata", nosili su glavu "u istoj torbi".
"Ja" je mučila sumnja: hoće li mu Pero posuditi bicikl. Posljednji argument "za" posudbu bio je najteži, društveni: stradao je zato što je bio krsni kum Perinu sinu, "kad nitko od naših nije to htio" (ući u crkvu). Ipak, "izgubih člansku zbog takvog gafa", to jest knjižicu Saveza komunista, od tri, četiri listića. Ali, mnogima se to dogodilo. U pitanju je bila moralno-politička i dnevno-politička podobnost, preduvjet za svaki posao i za budućnost.
Protagonist šansone neće niti pitati Peru za bicikl, nego će ih oboje poslati u "vražju mater", zastavši pred njegovim vratima. Tako je šansona ugazila u goruću etičku dilemu i ostavila društvenu kritiku. Prozni stručnjaci znaju je li se i kako o tome pisalo u "ozbiljnijim" prozama.
U posljednjim intervjuima Zvonko Špišić je izjavio da njegova Zagreba, pa ni Trešnjevke o kojoj pjeva, već odavno nema, osjećao se kao posljednji Mohikanac. To se može vidjeti na prvi pogled.
Treba, napokon, prošetati do Trešnjevačkog placa, pa pogledati tornjeve Svetog Josipa i potvrditi tu činjenicu. Jesen je, opet, odžutila, više nema kvarta prizemnica "utopljenih" duboko u dvorištima s voćkama. Gradske pumpe su zaboravljene. Trešnjevačko kino, slavni Triglav, u Okićkoj, mlađi pamte kao samoposluživanje. A gostionica Dvije lipe, kod istog placa, koju je opjevao i Arsen Dedić, postala je salon igara na sreću. Vrijeme ide, nadživljuju ga dobre pjesme, u kojima je Zvonko Špišić sabrao jedinstven duh izgubljenih generacija.
U spomenutoj "Baladi" ostavio je sjajnu vremensku parabolu: trešnjevačka Nama bila je otvorena prije pojavljivanja pjesme 1969. A kada je priča o Nami - to jest o Narodnom magazinu - završila u ropotarnici povijesti, umjetnika više nije bilo među nama. Pjesmom je čuvao grad od zaborava.
Trebalo je pohađati trešnjevačku gimnaziju 70-ih. Smjestila se u Dobojskoj, između placa i skladateljeva doma, da bi se razumjela popularnost Zvonka Špišića. Poslije škole obično smo išli u slastičarnicu na Končarevoj - danas, opet, Tratinskoj. (Nema je više.) I samo su rijetki imali prilike vidjeti tada prezaposlenog Špišića, koji je stanovao kuću dalje, na istoj strani. Bili su važni zato što su ga vidjeli uživo. Poslije je u toj prizemnici otvorio kafić Bicikl i bilo ga je lijepo gledati u prolazu; sjedio je za nekim od stolova, na terasi.
Važno je spomenuti barem nekoliko činjenica iz Špišićeva životopisa mimo autorskog opusa. Bio je potpredsjednik, predsjednik (1980. - 1984.) i tajnik Hrvatskog društva skladatelja. Isto tako, predsjednik ZUH-a (Zajednice umjetnika Hrvatske). Više puta bio je direktor zagrebačkog festivala zabavne glazbe. Osim glazbenih, obavljao je i društvene dužnosti, bio je zastupnik u Saboru SR Hrvatske (1972. - 1976.) i odbornik u Skupštini grada Zagreba (1982 - 86). I za umjetnički i društveni rad primio 60-ak najviših nagrada.
U pionirsko, prvo doba festivalske kulture Špišić je bio "po broju izvedenih pjesama i nagrada" prvi na glazbenim festivalima u Zagrebu i Krapini, pa treći "po broju nagrada" u Splitu. Mimo skladateljskog opusa, objavio je tri knjige vlastitih pjesama i održao osamnaest samostalnih izložbi slika, jer bavio se i slikarstvom.
O Špišićevim počecima puno govori "sitna" činjenica: komponirao je prve pjesme na gitari, u roditeljskoj kućici nije bilo klavira, u bivšoj Končarevoj. No, kad je već mogao učiteljevati u jednom umijeću, skladanja, napravio je još jedan iskorak, uhvatio se kista i platna. Što god je slagao - note, riječi ili boje - slagao ih je po vlastitoj volji, po svome. Od početka do kraja bio je i ostao uvjereni autodidakt.
Rijetko je tko znao da je Zvonko završio osnovnjak i Zubotehničku školu, pa zatim upisao Pedagošku akademiju. (Drugi raspjevani suvremenik bio je Ivica Šerfezi.) Špišić je napisao više od 320 skladbi, a među njima je mnoge posvetio rodnom Zagrebu: "Zagrebačke špancirancije", "Grič u suncu", pa "Grič u seni", "Zagrebačko ljeto", "Zagreb i ja", "Zakaj volim Zagreb", "Od Selske do vječnosti", "Trešnjevački plac", "Stari dečki", "Pismo gosponu Jacques Prevertu v Pariz" itd. Je li "Prevert" pjesma o Zagrebu ili o kontekstu malih i velikih gradova?
Tko zna, to je pjesma o kontekstu među umjetničkim svjetovima koje je stvorio maestro Zvonko Špišić.
Samo se darovitim i marljivim ljudima ispuštaju važni dijelovi životopisa. Ipak, treba reći da je Zvonko Špišić jedan od osnivača Zagrebačke škole šansone "pri" Zagrebačkom festivalu, 1964. I, što je još važnije, autor niza antologijskih skladbi: "Dvorišče", "Gospođo, hvala, kao da jesam", "Moj pas i ja", "Moj maček ima rascufana vuha", "Moja mala iz ulice Savske", "Moja ptica", "Noć klauna", "Partija karata", "Ponoćni vlak", "Složil sem si gartlic", "Sused Štef je ščera rekel", "Takav dan je pomalo svečan" i mnogih drugih.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....