Robert Knjaz: ‘Zbog moje šašave emisije Petrinjci prvi put nisu mislili na razorni potres‘

Kokoška je postala glavna zvijezda. O njoj se raspravlja jer zna matematiku, svira klavir, a pijevac nema pišu. Sva ta mnogima čudna i nepoznata saznanja možemo zahvaliti dokumentarnom serijalu "Pametan kao kokoš, tvrdoglav kao magarac" koji se nedjeljom počeo emitirati na Prvom programu HTV-a. Ovaj blesav, ali i poučan projekt potpisuje, naravno, kako ga zovu, televizijski genijalac Robert Knjaz s kojim smo razgovarali o njegovu novom projektu, onom koji ga tek iščekuje, ali i surovoj realnosti zvanoj potres.

Je li prilikom snimanja stradala ijedna životinja?

- Naravno da nije, ako u životinje ne ubrojimo našu ekipu koja je radila na serijalu jer smo u godinu dana koliko je trajala produkcija svi naučili i lajati i meketati i njištati. Ali, snimati ovaj serijal u godini korone i potresa bila je prava utjeha jer životinje svojim mirom i iskrenošću svakome napune baterije te vrate osmijeh na lice.

A kako ste vi prošli? Većina nas je na selu bježala od pobjesnjelog pijevca, a neke je on i stigao...

- Ma, bilo je super snimati životinjice. Usprkos ubrzanom pulsu, jer držao sam opake pijevce u rukama, sve je prošlo O.K., izgleda da me ipak lajkaju. A družio sam se i mazio svinjice, koze, krave, magarad i ostale frendove jer, budimo iskreni, sve te životinje skrivaju se i u nama samima. Ovisno o životnoj situaciji.

Kako ste uopće došli na ideju da se nakon "Hrvatskih velikana" pozabavite životinjama?

- Pa, i životinje su istinski velikani! Da nije konja, ne bi bilo jahanja i izuma hlača! Svi bi i dandanas hodali u suknjama, i Plenki i Zoki i vi i ja. Da nije bilo konja, Turci ne bi došli u ove krajeve, imali bismo drugačije granice, ali i drugačije gene, visinu, boju kose i očiju. Da nije kokoši, ne bi nekada bilo jutarnjeg alarma ili jaja za vaš doručak, da nije psa i mačaka, bilo bi još više usamljenih i depresivnih ljudi. Osim toga, bez koza danas ne bismo niti znali za jutarnju kavicu jer one su je prve pronašle i konzumirale s grma! Svinje, tovar i perad itekako zaslužuju serijal i da ljudi konačno saznaju tko su, što su te kako su nevjerojatne, zanimljive i osjećajne. Ništa manje od ljudi.

Snimanje ovog dokumentarnog serijala malo se otegnulo zbog korone. Kako je izgledala produkcija?

- U osam epizoda obrađujemo 12 životinja. Osim kokoši, napravili smo epizode o svinji, psu, ovci i kozi, mački, konjima i magarcima, kravama te o purici/patki/guski. Srećom, u Americi smo u 14 dana snimili većinu bizarnih i nevjerojatnih ljudi, životinja i lokacija koje samo tamo možeš naći, poput natjecanja za najružnijeg psa, pa hotel i spa za svinje, jogu s kozama, koze vatrogasce, ženu s 1000 mačaka... Ali, snimili smo i preko Skypea dosta razgovora sa stručnjacima i vlasnicima neobičnih životinja iz Francuske, Njemačke, Engleske, Južnoafričke Republike, Japana...

Kojom ste epizodom najzadovoljniji?

- Iskreno, najviše lajkam kokoš jer je izvana glupasta, a istodobno simpa i puna iznenađenja. To da koka ima jedan jajnik ili da pijevac nema pišu je nevjerojatno.

Emisija je s emitiranjem krenula u nedjelju 3. siječnja i odmah pokupila sve pohvale kritike. Kako je reagirala publika?

- U cijeloj situaciji u svijetu i Hrvatskoj, s koronom i potresima koji nas ne puštaju na miru cijelu godinu, nije nam baš prioritet razmišljati o životinjama. Ali, s druge strane, tko je to mogao znati kada smo planirali obraditi ovu temu? Ipak, sad mi se čini da je dovoljno pozitivna i optimistična da nam malo pomogne odmoriti se od briga koje nas sve okružuju. Zato me u pohvalama nakon emisije, na kojima smo svi kao ekipa zahvalni, najviše taknulo nekoliko poruka iz Petrinje i s Banovine gdje ljudi kažu da su se zabavili i prvi put u tjedan dana prestali misliti na potres. Mislim da živci cijele nacije baš to trebaju. Malo vedrijih tema i barem malo odmora.

Kad smo kod tog kraja i potresa koji ga je razorio, tragedije koju ti ljudi proživljavaju, jedan ste od onih koji su odmah pohitali pomoći...

- Mislim da ne postoji stanovnik Hrvatske kojeg nesreća tih ljudi nije pogodila i koji se na neki način nije uključio u pomoć. Tako naša priča nije ni po čemu posebna ili vrijedna pažnje. Jer, kad gledaš te kadrove Petrinje, Siska i Gline, krene suza i ne možeš ostati doma. Cimnuo sam sina, frenda i šogija, napunili smo prtljažnik i obišli sela za koja nisam niti znao prije potresa. Majske Poljane kao Hiroshima, Marinbrod, Gora... Pritom smo upoznali i te krasne ljude kojima su kuće pretvorene u prah, ali imaju jači duh od mnogih ljudi kojima se inače klanjamo ili ih gledamo na naslovnicama. Neki dan smo opet bili kod istih ljudi i bilo je i suza jer kažu da im je od stvari koje im nosimo bitnije što smo ih se sjetili i obišli. Kad sam vidio neka od tih sela te usporedio s mojim životom, zapekla me savjest. Vidio sam sirotinju u Indiji, u Africi i po cijelom svijetu, ali ovo je sat vremena vožnje od Jelačić placa! Ajme, majko! Odvezao sam jučer novi stambeni kontejner jednoj prekrasnoj obitelji s petero djece u Petrinji i mogu vam reći da me prala euforija. Bolji mi je osjećaj nego bilo koja nagrada, bilo kada, za bilo koju moju emisiju.

Hoće li zbog svega proživljenog, jer i Zagreb je stradao, vaš sljedeći projekt biti manje veseo ili baš zato na "entu" zabavan? Ukratko, što vaša produkcija Sirovina i sinovi planiraju nakon "Kokoši"?

- Čovjek je najtvrđi i najžilaviji materijal u svemiru, zato #nemapredaje. Već snimamo novi projekt o emocijama, šest epizoda za HTV, a u svakoj obrađujemo jednu emociju: ljubav, mržnju, radost, tugu, ljutnju i strah. Siguran sam da će u našim životima biti puno više radosti i ljubavi nego svega ostalog.