
Na program HTV-a vratili su se "Metropolitanci", a time i glavni junak te serije, zubar Petar Galić, idealist, gotovo nestvarno dobra osoba koja za sve ima vremena i živaca, a probleme rješava fino, promišljeno, diplomatski. Međutim, u toj drugoj sezoni se Petar, kojeg sjajno interpretira Rene Bitorajac, upušta u političke vode, a kako pliva u njima i koliko će one utjecati na njega tek treba vidjeti u narednim epizodama, koje se emitiraju ponedjeljkom i utorkom na Prvom programu.
- Općenito mislim da politika kvari ljude, čak i one koji u politiku u potpunosti uđu s dobrim namjerama ili baš iz želje da učine nešto da stvari budu bolje. Moj lik ulazi u politiku na razini mjesnog odbora iz dobre namjere, ali i na tom nivou je politika iz Balaševićeva stiha…
Kad smo već kod politike, i vi osobno često ste iznosili svoja stajališta oko zbivanja u Hrvatskoj, a kako je kod nas sve politika, i to se znalo ispolitizirati. Pored toga, nemali broj vaših kolega aktivno se upustio u politiku, a neki su od njih i saborski zastupnici. Je li vama ikada palo na pamet da se uključite u politički život Hrvatske na taj način i je li možda bilo takvih poziva?
- Ponekad se kao javna osoba osjetim i pozvan da kažem svoje stajalište iako sam svjestan da neće nešto puno promijeniti. Ipak, već na ulici doznaš da to nekome znači, a na portalima po napadima na tebe vidiš da si pogodio. To i zabavlja. Ne mora biti nužno vezano za politiku. Ne prepisujem, kritički razmišljam. Moji stavovi nisu određeni ideologijama, pa tako vjerojatno ne bih mogao u neku političku stranku jer se ne bih bezuvjetno mogao slagati sa svime i svima. Ukratko, bilo je želja za mojom aktivacijom.
No vratimo se "Metropolitancima", toj društveno-aktualnoj, ali opet "feelgood" seriji. Koje su razlike između prve i druge sezone?
- Mi glumci smo nakon snimljene serije u svojstvu gledatelja i nemamo uvid u cjelokupan dojam serije. Naravno, pročitali smo epizode, ali sam "mood", kad već pričamo na zoomerski način, može se promijeniti glazbom, glumom i montažom. Mislim ipak da u seriji prevladava neki pozitivan "vajb" (sad ste me zarazili) i to je ono što je drugačije od drugih aktualnih serija koje su ili komedije ili turske, pardon, hrvatske sapunice, pardon, telenovele. Nove peripetije u Vrtovcu ovog su puta vrlo aktualne, pa čak i pomalo proročanske, samim tim vjerujem da će publiku koja je nakon prve sezone rekla da im se serija sviđa posjesti u sjedeće garniture.
Što se glumačkog posla tiče, je li vam lakše, draže nastaviti graditi lik u drugoj i nekim narednim sezonama ili vas više inspirira te imate više entuzijazma kada ga tek morate postaviti?
- Ne mistificiram previše o radu ili nastavku rada na ulozi. Najveća mudrost je bila odgledati epizodu iz prve sezone budući da je serija imala godinu pauze, što nije uobičajeno, ali i to samo radi prisjećanja vezano za govor i eventualno držanje… Isto tako, kada sama uloga ne odskače previše od vas samih, a ne traži neke posebne vještine, drugi jezik, akcente ili psihofizičke promjene, par proba... I snimanje može početi.
Kako vam je bilo na setu?
- Definitivno ću i prvu i drugu sezonu pamtiti po nekoj ugodi. Prva sezona snimala se u proljeće, ova u jesen. Nije prevruće, nije prehladno, a lokacije oko Zagreba, kao Podbrežje, Klara, Buzin, Čehi, nestvarno su mirne i drugačije. Mi glumci imamo PTSP od raznih studija bez klime, glumljenja ljeta u kratkim rukavima na minus 7 i slično. Ekipa iza kamera je bila totalno profesionalna i uigrana i sve je snimljeno u roku. Čestitke i redatelju Igoru Šeregiju na smirenom radu s glumcima.
"Metropolitance" nazivaju glumačkom serijom jer ima strašno puno uloga, a svaki lik ima i svoju razrađenu životnu priču. Kako je snimati takvu seriju?
- Pa ja stvarno ne znam seriju s tolikom količinom glumaca. Mislim da sam sada igrao s dvadesetak njih s kojima se nikad nisam imao prilike susresti. Kako ne možeš sa svima imati probe, dogodi ti se da njihovu ulogu, dok učiš svoju, potpuno drugačije pročitaš pa se iznenadiš neposredno prije kadra. Zanimljivo, sve u svemu, ali svaki glumac je jedna karika u lancu, pa kad svatko radi svoj posao, to ide kako treba.
Nova sezona se snimala skoro tri mjeseca, što laiku sa strane izgleda dugo, ali u odnosu na zapadnjačke strane produkcije to je uistinu malo. Kako vam je tada izgledao život, posebno jer većina glumaca, pa tako i vi, ima i druge obaveze?
- Imao sam bitno manje snimajućih dana nego prve sezone jer su ukupno snimljene i četiri epizode manje, a i kraće su za koju minuticu. Dani snimanja su mi se lijepo rasporedili, pa je i producent je ušparao (smijeh). Mi glumci i unutar snimajućeg dana imamo pokoju pauzicu, ali kompletna ekipa na čelu s redateljem i direktorom fotografije fokusirana je svih 12 sati u danu. A glumci ovaj zaostatak satnice doma uče tekst. Imam sposobnost dobre organizacije svog vremena pa niti moji živci niti bilo tko oko mene ne pati.
Kad smo već kod tih drugih obaveza; je li se vaše kazalište Luda kuća oporavilo od pandemijskih posljedica, posebno jer su vas kao privatni teatar zaobišle državne pomoći? Često ugledam puno ljudi ispred Lude kuće, a i za neke predstave uopće nije lako kupiti karte...
- Patili smo za vrijeme pandemije, kao i svi uostalom, ali nas publika ni tada nije napuštala. Luda kuća je trenutačno jako tražena, ljudi nas iskreno vole i komuniciraju nam to, što usmeno što na društvenim mrežama. Izbacili smo nedavno novi hit i rasprodajemo se po mjesec dana unaprijed. Potpuno smo energetski drukčije kazalište od drugih, ljudi nam dolaze i po sat vremena prije predstave, a ostaju na svirci uživo i po nekoliko sati. Znaju da će se kod nas dobro nasmijati, a imaju i opciju cjelovečernjeg izlaska, što itekako koriste. Sve više mislimo i na dječje programe tako da nas i oni polako upoznaju. Kod nas dolaze i oni koji inače u kazalište ne odlaze jer im se koncept stolova i pijuckanja za vrijeme predstave jako sviđa.
Vjerujem da ste već podvukli crtu na 2024. godinu.
- Naravno. Odigrali smo 172 predstave, gosti su nam dolazili 31 put, mi u goste 11 puta, a kroz Ludu kuću prošlo je više od 52 tisuće ljudi. Najigranija predstava nam je bila, u originalu talijanski filmski hit, "Potpuni stranci", ali i sve druge predstave bile su mahom rasprodane. Skroman smo tim od osam zaposlenih, ali s ogromnim brojem suradnika, blizu 30. Imamo i svoju glumačku školu za mlade čije grupe vode uglavnom glumci. Trenutačno imamo 70 polaznika, a s najstarijima smo prije dvije godine napravili i božićnu uspješnicu "Djed Mraz je postao klinac", koja je hit u adventsko doba. U listopadu smo izašli s premijerom predstave o generaciji Z pod nazivom "Nema sutra" i sjajno je prihvaćena od svih generacija. Ono što veseli je da smo uspjeli u kazalište dovući upravo i same zoomere. Nekada dođu s roditeljima, a sve više u vlastitoj organizaciji sa svojim društvom. Potpuno je to drugačija predstava od svega do sad. Brza, glasna, zabavna, s fantastičnim glumačkim kreacijama, novim scenskim rješenjima i upečatljivom porukom na kraju. Ako želite nabaviti ulaznicu za "Nema sutra", nema za sutra! Radio sam punu godinu na tom tekstu i dva i pol mjeseca s glumcima.
Koji su planovi za proljetnu sezonu Lude kuće?
- Moj partner Đuro je na redu, pa tako sa svojom kćeri Zalom radi na njezinom tekstu "First Generation Asshole", pisanom za englesko tržište prije svega pa je sada faza prijevoda. Jako smo sretni zbog ovakve suradnje i jedva čekamo! Možda već travanj, ali svibanj sigurno.
Osim nove sezone serije i planova za Ludu kuću, što vas još očekuje u ovoj godini? U kojoj fazi je npr. Zafranovićev projekt "Djeca Kozare"?
- Koliko sam čuo, Zafranovićev film je u završnoj fazi. Prošla je godina i pol od snimanja pa se šuška o festivalima i prije ljeta. A ove godine, zapravo vrlo uskoro, smiješi mi se jako zanimljiv i zabavan hrvatski film! Uskoro će "hajp" (još jedan udomaćeni izraz) oko toga, vjerujem, pa ga ne moram baš ja započinjati. Imam i svoje tri predstave u kojima igram, radim i na novom tekstu vrlo intenzivno, a u ovoj godini planiram i posjetiti pokoji grad koji još nisam.
Kada smo prije dvije i pol godine razgovarali na temu "Metropolitanaca", osvrnuli ste se na situaciju, poziciju hrvatskog filma ocijenivši da je posljednjih godina izgubio kredibilitet. Tako ste zaključili iz činjenice da su dva srpska filma u hrvatska kina dovela više publike u 2021. nego svi hrvatski filmovi zajedno u tri godine. Je li se situacija iz vašeg viđenja nešto popravila barem što se odaziva publike tiče? Recimo "Dražen" je ostvario nekih 85 tisuća ljudi u kinima...
- Kada si nisko, svaki pomak naviše je pomak nabolje. Dogode nam se i dobre stvari, ali bojim se da je to stvar trenutka, a ne strategije. Treba nam dobrih scenarija, mladih ljudi i hrabrosti. Činjenica je da su serije iz susjedstva, pa i kompletna produkcija, puno življi, aktivniji i gledljiviji. Nadam se da će se ti naši trenuci jednom pretvoriti u standard. Imamo dobrih ljudi, samo negdje zapinje.
Napokon imamo i kratki film koji je ušao u završnu utrku za Oscara. Vi ste bili dio ekipe koja je BiH donijela Oscara s Tanovićevim filmom "Ničija zemlja". Što mislite kako će proći "Čovjek koji nije mogao šutjeti"?
- Ne znam kako će proći, ali svi navijamo za ono najbolje. Nemam uvid u konkurenciju, pogledao sam svega dva filma. Ako su uzeli Zlatnu palmu, zašto ne bi i Oscara? To se ne događa često. I od Oscara "Ničijoj zemlji" prošle su 24 godine. Na kraju je to veliki poguranac za redatelja, statistika za kinematografiju te veselje i crtica u biografiji za sve sudionike. Držim fige.
To su one ljepše strane hrvatske kinematografije i produkcije. S druge strane, u 2024. dogodio se slučaj Matanić, u kojem očito zbog izostanka bilo kakve prijave neće biti niti jasnog epiloga. Studenti Akademije borbu vode s profesorima koji su se ponašali neprimjereno, a Zrinka Cvitešić ponovo je ukazala na problem podređenog odnosa glumica u odnosu na glumce; od manjka pravih uloga do manjih honorara. A te iste honorare, govoreći općenito, nazvala je stravom. Na to je ukazivala i 2005., pa onda godinama nije imala, barem ne značajne uloge u hrvatskom filmu. Kako to komentirate?
- Ni vi ni ja tu ne znamo puno. Uvijek samo nešto načujemo, nemamo pojma što se zapravo zbilo, mediji bruje, masovna histerija i na kraju ništa. Iz takvih premisa teško je izvući zaključak. U razgovoru s kolegama vrlo sam često uvidio polariziranost oko takvih tema, a rasprave i stavovi su uvijek žustri iako je puno stvari nejasno i nedorečeno. Nadam se da će biti što manje takvih događaja u budućnosti, a pogotovo da se oni počnu vezati za našu profesiju kao nešto uobičajeno. Što se Zrinkine izjave tiče, zvuči mi kao da je stigla (izjava) iz bijeloga svijeta. To stvarno ne znam, ali i čvrsto sumnjam u to. Premali smo jednostavno i premala se lova vrti da bi glumice bile manje plaćene. Honorari su i po meni očajni, ali zato češće odbijam nego prihvaćam projekte, u nadi da će se jednom i to promijeniti. Također, scenaristi pišu scenarije bez zadatka da raspodjela uloge po spolovima bude ravnopravna. Ja sam u kazalištu napravio predstavu za četiri žene, nakon toga za pet muškaraca, nebitno. Meni je puno veći problem autorsko i izvođačko pravo glumaca jer snimljenim filmom ili serijom kod nas više nemaš pravo na svoj lik i djelo dok popularni glazbenici više žive od toga nego od samih koncerata. To je neriješena stavka broj 1. To hoćeš li ti raditi za malo novca, tvoja je odluka.
Iz tog aspekta, s obzirom na to da ste u cijelom poslu još odmalena - bilo vam je samo devet godina kada ste imali svoj prvi filmski angažman u "Gostima iz galaksije" - sa svim što danas znate, biste li odabrali glumački poziv ili ga u konačnici poželjeli svojoj djeci?
- Pitate me to u trenutku kad vodeći, pišući, režirajući i glumeći u svom vlastitom kazalištu, koje je pritom i toliko posjećeno, živim svoj san!? Naravno da bih. Ako može još jedanput! Klinci će odlučiti, ali sin je već jednom nogom unutra!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....