Zahvaljujući “Plesu sa zvijezdama” Nove TV, Emilija Kokić, koja već godinama vodi svoju uspješnu školu pjevanja, sada više nije učiteljica, nego učenica. U razgovoru za Studio ispričala nam je zbog čega plesanje uči držeći štap u rukama, priznala nam koji je mišići zasad najviše bole, a otkrila nam je i koji su ples ona i njezin suprug Miljenko Kokot plesali na svojoj svadbi. Naša jedina eurovizijska pobjednica odaslala je i važnu poruku grupi Let 3 i pojasnila zašto je za tu prigodu postala Mama EK...
Znamo se godinama, pa nam je poznato da ste uz to što ste izvrsna pjevačica i učiteljica pjevanja i sjajna kuharica. No, priznajemo, na plesnom podiju ipak vas nismo očekivali. Kako se to dogodilo?
- Ni ja nisam mislila da ću se vidjeti u ‘Plesu sa zvijezdama’ i da ću pristati biti dio showa jer sam mislila da imam previše godina i imala sam osjećaj da nisam u najboljoj fizičkoj kondiciji. Drugi razlog je to što nisam učila niti jedan ples od početka do kraja, da znam svaki detalj. Znam ono osnovno. Znam bečki valcer, salsu, bachatu, ali od ostalih standardnih i latino plesova, nijedan, zapravo, ne znam. Treća je stvar previše obaveza koje imam u životu. Jednostavno nisam znala kako bi se ples i treninzi mogli uklopiti u moj život. Pristala sam samo zato što mi se na ovaj poziv razvukao osmijeh na licu, kao djetetu. Osjetila sam nešto iznutra, shvatila da je to nešto što bi me veselilo. Kad maknem razloge zbog kojih ne bih mogla, ostala je čista radost i duboko poštovanje koje osjećam prema plesu i duboko divljenje koje osjećam prema ljudima koji se bave plesom. Svjesna sam koliko godina rada i truda čovjek treba ulagati u sebe da bi izbrusio sve te detalje i finese koje jednog plesača čine gracioznim, lijepim, uspješnim...
Plesu vas podučava Patrik Seretin. Što je najvažnije što ste dosad naučili od njega?
- Da, moj mentor je Patrik Seretin, vrlo mlada osoba koja već sada iza sebe ima dvadeset i jedno osvojeno državno prvenstvo. Jako je talentiran i slučajno se poklopilo da imamo vrlo slične karaktere. I on je vrlo organiziran i discipliniran. Ni Patrik ni ja nismo osobe koje shvaćaju stvari olako, nego razgovaramo, promišljamo kako bih mogla maknuti frustraciju koja se dogodi kad glava razumije, a noge ne slušaju i obrnuto. Tijelo ne funkcionira brzinom kojom glava razumije i treba ponavljanja. Tu su se uplela i očekivanja koja ja imam od sebe. Ne u smislu da u tjedan dana naučim sve. Vrlo sam svjesna svega. Kad krenem u nešto, imam osjećaj da bih uključila najradije na turbo i da to ide brzinom, da imam osjećaj da punim plućima grabim te korake i da idem prema željenom cilju. Moj je željeni cilj da barem sličim na plesačicu. Znam da ni to nije baš jednostavno. Vrlo sam svjesna koliko godina rada, truda i odricanja ljudi trebaju i ulažu u svoj ples da bi taj pokret bio istodobno energičan, lijep, elegantan i plesački profinjen. Nemoguće je to očekivati u ovako kratkom vremenu.
Najvažnije što sam naučila jest da postoji redoslijed i da ga se treba držati. Na prvom mi je treningu dao štap koji sam morala držati u rukama. I samo sam hodala i gledala sebe kako izgledam dok hodam, kakvi su to koraci, kakvi su to mekani plesni koraci. Sa štapom lijepo šećem po dvorani naprijed-nazad, naprijed-nazad… I onda sam si mislila što mi je ovo trebalo? Ples, kao i svaka druga vještina, kreće od prvog koraka, a moj prvi korak bio je sa štapom.
Je li vam lakše biti u poziciji učiteljice (pjevanja) ili učenice (plesanja)?
- Obožavam ovu poziciju u kojoj jesam. Obožavam učiti, obožavam slušati ljude koji znaju što rade, kako to rade i koji imaju način da meni prenesu svoje znanje, a da ih ja jako dobro čujem i razumijem. Patrik je jedan od takvih ljudi. Jako sam sretna što čujem, razumijem i što ga poštujem, Patrik mi je apsolutno autoritet i mislim da je to zdrava pozicija. Uspoređujem i sebe kao mentoricu u školi pjevanja, kad mi dođe netko za koga vidim da ima žar, da pita, da ima volju za učenjem, onda dajem 300 posto sebe. Primijetila sam to i u suprotnoj ulozi. Patrika ispitujem i točno vidim koliko sudjeluje, koliko reagira i koliko se stvara ta interakcija između mentora i učenika.
Tko su vaši najveći navijači u ovom showu?
- Rekla bih da imam jako puno navijača. Sigurno su veliki navijači polaznici moje škole pjevanja, moji bliski prijatelji. Ali na prvo bih mjesto podjednako stavila tri osobe koje su meni i inače jako važne u životu, a to su moj suprug, moja mama i moja prijateljica Petra, koja se inače bavi plesom. Nju sam prvu nazvala i rekla joj za show, a ona je odgovorila neka idem, to je novo iskustvo, nešto što će me veseliti. Jako me je ohrabrila. Važno je imati podršku ljudi koji su vam jako bliski, tako i ljudi koji su vam poznanici, ali imaju lijepu ideju i namjeru i s osmijehom vas podržavaju i upućuju vam toplu energiju.
Što na vaš novi životni izazov kaže vaš suprug Miljenko Kokot? Jeste li mu doma već pokazali neki novi plesni korak?
- Moj suprug me podržava, kako inače u životu, u stvarima koje volim i koje me vesele, tako i u ‘Plesu sa zvijezdama’. Naravno, na našim treninzima nešto snimim na mobitel i te korake pokušavam otplesati doma. Možete misliti kako to izgleda. U jednoj ruci držim mobitel i skačem, radim pokrete. Sigurno ne izgledam razumno osobi koja gleda nešto u dnevnom boravku, a ja joj skakućem po sobi. Ali odem u drugi dio kuće da me niti ne vidi.
Koji ste ples vas dvoje otplesali na svojem vjenčanju?
- Na našoj svadbi nismo imali nikakav specijalni ples za koji smo se morali pripremati. Razlog je bila moja vjenčanica sa šlepom. I imala sam vrlo visoke potpetice. Nije bilo takvog plesa da sam morala paziti na korake i otplesati nešto ultrakomplicirano. Imali smo jedan jednostavan ples, gdje smo zagrljeni bili slatki i lijepi svim našim prijateljima i rodbini koju smo pozvali na vjenčanje.
U kakvim ste situacijama prije ‘Plesa sa zvijezdama’ dosad najčešće plesali? Na svadbama, tulumima...?
- Ne bih rekla da sam plesala po tulumima. Već sam se u dvadesetim godinama počela baviti pjevanjem. Nakon raspada grupe imala sam jako velikih uspješnica u dance produkciji. Tako da sam imala plesače i radili smo koreografije, ali to bi bilo doslovno nekoliko koraka na ‘intru’, odnosno dijelu prije nego što počne pjevanje i u dijelovima kada ne pjevam. Tada jesam s plesačima imala neke zajedničke pokrete, pa bi to izgledalo atraktivno. Ali baš da sam plesala, učila, da sam se time bavila - nikad. Ne bih mogla reći da su moje koreografije koje sam izvodila u toj dance fazi bile nešto što bismo mogli nazvati učenjem plesova.
Koliko je plesanje fizički zahtjevno?
- Fizički, ples je vrlo zahtjevan. Ne samo zbog koraka koje radimo. Da bismo ih izveli s lakoćom, tijelo mora biti dovoljno fizički spremno i na brzinu, brze okrete, pokrete i eksplozivnost koja se zahtijeva u određenim plesovima. Na primjer, jive baš traži jako puno eksplozivnosti u tim kickovima u nogama i to nimalo nije jednostavno. Nisam sigurna je li to zato što imam 54 godine ili će to možda biti izazov i ljudima u dvadesetima, tridesetima. Ako se ne bavi time, ako nema tu kondiciju, nisam sigurna da bi to bilo tko s lakoćom savladao. Potrebni su rad, red, disciplina i treninzi.
Koliko treninga vi i Patrik imate tjedno?
- Treninge održavamo doslovno u slobodno vrijeme koje si Patrik i ja možemo priuštiti, jer on ima obveza i u Hrvatskom narodnom kazalištu. Ja, pak, imam školu pjevanja i polaznike. Osim toga, još nešto radim. Pokušavamo pronaći trenutke i vrijeme kad bismo mogli trenirati. Najčešće ipak uhvatimo jutra. Nekad imamo trening ujutro, a nekad samo popodne, što ovisi o tome kako uspijemo koordinirati svoje privatne i poslovne obaveze.
Koji vas mišići zasad najviše bole?
- Kako to mislite? Trebali ste pitati koji ne bole. Sve boli! Sve muskulfibere koje sam mogla imati već sam prošla. Nadam se da sam se sada nabildala i da ću sada s lakoćom to sve. Šalim se. Najgore, ne biste vjerovali, bole leđa i ruke, koje treba držati jer one ne bi smjele padati u toj poziciji kada sam u kontaktu s partnerom. Čak me noge, iznenađujuće, ne bole toliko koliko leđa i ruke, za sada.
Kojem se plesnom kostimu najviše veselite?
- Stvarno ne znam kojem se kostimu najviše veselim. Imam povjerenje u Eminu Kušan, glavnu kostimografkinju showa. Ona je stvarno fantastična! Jako je talentirana i što god napravi, izgleda onako kako bi trebalo izgledati, vrlo efektno. Emina je super, tako da sam gotovo sigurna da ću se veseliti svakom kostimu koji će ona pripremiti za moj ples.
Što je za vas najveći izazov u ovom showu?
- Najveći mi je izazov u ovom showu apsolutno prvo zapamtiti sve korake, koreografiju, otplesati bez greške, pokušati dati svoj maksimum (to sigurno znam da hoću), biti dovoljno disciplinirana, izdržati taj tempo i otkriti onaj osmijeh i radost koje sam imala kad su me tek pozvali u emisiju. Baš želim da ovo bude vrijeme koje ću na neki način pokloniti sebi jer ću imati priliku naučiti sve te plesove, i to na ovako lijep i specifičan način.
Nevezano za ples, moramo vas, kao našu jedinu eurovizijsku pobjednicu, pitati sviđa li vam se ‘Mama ŠČ’? Što mislite, kakve šanse na Eurosongu ima Let 3?
- Prije 30 godina, kada smo mi pobijedili, bila je itekako važna pjesma, ali i kako se prezentira bend na pozornici. A tek danas! Stvari se mijenjaju. Sve se nekako preoblikuje, dobiva drugačije konture, pa tako i Eurosong. Volim taj progres, sviđa mi se promjena. Ne kažem da mi se uvijek sviđa smjer u kojem ta promjena ide. Budući da sam ljubiteljica melodije, harmonije i vokala, ovaj smjer mi nikako nije blizak. Ali poštujem. Ljudi imaju lijepu poruku, koju na prvu nisam razumjela. Imaju priču, osmišljen svoj scenski nastup. Mislim da su bili itekako primijećeni, to je, zapravo, ideja svih izvođača koji idu na Eurosong. Eto, dragi Let 3, Mama EK vam želi puno sreće na Eurosongu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....