'OTIŠLA SAM VANI JER MI NAŠI REDATELJI NISU DAVALI ULOGE!' Naša iznimno popularna glumica: 'Biti žena u hrvatskom filmu, to je jako, jako teško...'

Nakon što je lani premijerno odigrala Anu Šafranek u predstavi “Tko pjeva zlo ne misli”, Zrinka Cvitešić ove jeseni ponovno ima ulogu u matičnom kazalištu. U zagrebačkom HNK 13. listopada odigrat će se premijera “Mačke na vrućem limenom krovu”, u kojoj je redatelj Paolo Magelli Zrinki Cvitešić dodijelio ulogu Maggie. Tekst je široj publici najpoznatiji po holivudskom filmskom klasiku u kojem Maggie igra Elizabeth Taylor, kojem je prethodila kazališna praizvedba 1955., a prije 20-ak godina komad je igran u kazalištu Gavella.

- U Williamsove drame zaljubila sam se još davno, dok sam bila tinejdžerica i maštala s Marlonom Brandom, Elizabeth Taylor i Paul Newmanom... Poslije sam gledala i nekoliko predstava, u New Yorku i Londonu. Williams je donio to neko oslobođenje kojem sam još kao dijete uvijek težila. Oslobođenje svih tema o kojima se nije pričalo otvoreno i slobodno, o većini kojih i danas teško progovaramo čak i s najbližima, a najčešći su uzroci naših frustracija i osobnih nesreća. ‘Mačka na vrućem limenom krovu’ Williamsovo je pismo svima nama, o tome za što živimo i umiremo, o ljubavi i iskrenosti koje su jedini put i o ljudima zatvorenim u kavezima svojih života i njihovih srca koja konačno postaju divlja i slobodna - govori na početku razgovora prvakinja Drame zagrebačkog HNK koja je dobitnica i ugledne nagrade Olivier, koju je zaslužila nastupima na West Endu.

Loša psihička stanja

Prvi put radi s Paolom Magellijem, a glumci iz ansambla govore kako će ovo biti suvremenija, magellijevska režija komada, a ne hiperrealizam.

- To će svakako biti Paolova predstava i njegovo viđenje i komada i uloga. Jedan puno direktniji put i po meni zahtjevniji za svakog od nas. Meni osobno je bilo najteže zarovati u sve Margaretine nesreće i dubine i od toga zadržati odmak. Jer na ovakvim ulogama su veliki glumci kojima se osobno divim završavali u lošim psihičkim stanjima. Jer što je uloga različitija od glumca osobno, to se dublje uspije u njega uvući. Ali nema puno uloga koje toliko vole i otvoreno žive za istinu! Drugi problem je bio naučiti svu tu količinu teksta jer bujicama riječi Williamsovi slabi ljudi dokazuju sebi da su živi - nastavlja.

Tomislav Krišto / CROPIX

Zrinka Cvitešić i Paolo Magelli na probi 'Mačke na vrućem limenom krovu'

Kakav je dojam na nju ostavio Magelli kao čovjek i profesionalac?

- Milan Pleština, kad ga na probama želi nešto pitati, kaže mu: ‘Meštre’. E, baš je tako. Dok proces traje i sve je još tako friško i intimno među svima nama, ne volim pričati o odnosima, volim ih čuvati od očiju javnosti, kao uostalom i u privatnom životu. Ali nisam u životu srela puno takvih redatelja psihologa, kad su glumci u pitanju, svakom je pristupio drugačije - iznosi dojmove o kroatiziranom Talijanu.

Njezin je partner u predstavi, u ulozi Bricka, mladi Filip Vidović, prvi put rade zajedno…

- U ovom je ansamblu osam glumaca: Ksenija Marinković, Ana Begić, Milan Pleština, Livio Badurina, Goran Grgić, Dušan Bućan, Filip i ja. I ovo je obiteljska drama, u kojoj je svatko od nas važan komadić slagalice. Govoriti o bilo kome a ne spomenuti druge čini mi se kao nezahvalna pozicija. Ali ono što mogu reći jest da uživam u jednoj drugoj poziciji, poziciji “zlatne sredine”. Gdje su s jedne strane stariji kolege, od kojih čovjek još toliko ima učiti i koji mi to na svakoj probi nesebično i omogućavaju i paze na mene svojim sugestijama i komentarima, posebno Ksenija Marinković i Livio Badurina, a s druge je strane Filip, kao predstavnik neke potpuno nove generacije koja je slobodna, neopterećena, sigurna u sebe i potpuno bez treme i straha, kakvi recimo Ana, Dušan i ja nikad nismo bili kad smo počinjali - sjeća se konca devedesetih godina.

Čari mjuzikla

Ove godine Zrinka Cvitešić slavi 20 godina karijere na kazališnim daskama, toliko je prošlo od predstave “Cvrčak, mrav i mrvica”, rock-mjuzikla u režiji Željka Šestića. Čehovljeva Irina, Shakespeareova Julija i Helen, Nataša Rostova u “Ratu i miru”, Girl u “Onceu”, samo su neke od uloga koje je za to vrijeme ostvarila.

Tomislav Krišto / CROPIX

Damir Martinović, Dušan Bućan, Livio Badurina, Ana Begić, Paolo Magelli, Goran Grgić, Ksenija Marinković, Milan Pleština, Zrinka Cvitešić, Filip Vidović

- Imala sam veliku sreću što je put sigurnosti na sceni tekao upravo ovako kako je tekao, barem za mene. Dječje predstave s kojima sam krenula u kazalištu Trešnja i u Tvornici bile su izvrstan početak za mladoga glumca, jer tko će ti dati veća krila nego djeca. I sreću. I slobodu. Nakon toga otišla sam u Komediju, na najteže obrazovanje za bilo kojeg glumca, jer najteže je ljude nasmijati. Imala sam sreću raditi s velikim majstorima komike, kao s gospodinom Perom Kvrgićem, Damirom Lončarom, Draženom Čučekom, Dubravkom Ostojić i drugima, od kojih sam učila i naučila sve o smijehu i kako ga izazvati. Paralelno, učila sam i čari mjuzikla, s Jasnom Bilušić, Milom Elegović... Bila je to zlatna kombinacija. I onda sam otišla u HNK. Na klasično obrazovanje, na velike drame i stala uz bok velikim dramskim glumcima. Od gospodina Vanje Dracha i gospodina Božidara Bobana do mlađe generacije na čelu sa sadašnjim nacionalnim prvacima HNK. Tu sam zatvorila svoj put ‘postati glumica’. A ni tu se nije radilo samo o glumi, bilo je projekata i s operom i baletom i to su mi bili najdraži projekti, kad su se razne energije miješale. Paralelno sam imala i neke moderne komade, u ITD-u, Planet Artu Marka Torjanca, kod Marija Kovača i cijela je ta 15-godišnja kombinacija bila najbolja odskočna daska za odlazak u London. I da skratim sve u jednoj rečenici: nisam stjecala sigurnost ulogama, nego radom s ljudima, a bili su tu uz već spomenute i Ivo Gregurević, i Boris Dvornik, i Marija Kohn, i Ivica Vidović, i Predrag Vušović, i Inge Appelt, i Ratko Polić i mnogi, mnogi drugi. I svi su oni zajedno, uz naklonjene zvijezde i faktor sreće, glavni i odgovorni ‘krivci’ za sve lijepo što mi se i dalje događa u životu. I četiri su redatelja koji su najvažniji bili u rađanju moje sigurnosti: Mario Kovač na Akademiji, Krešo Dolenčić na profesionalnoj sceni te Branko Ivanda i Jasmila Žbanić u svijetu filma - spomenula je presudna lica na karijernom putu.

Nakon filma “Na putu” na Berlinskom filmskom festivalu 2010. dobila je priznanje Shooting stars. Nastupila je zatim na West Endu, dobila nagradu Olivier, igrala u dvije BBC-jeve mini serije, u “Londonskom špijunu” te u “Kapitalu”. Snimila je film “Lost in London” s Woodyjem Harrelsonom. Promijenila je lani agenciju… Koji su trenutno poslovi u inozemstvu?

- Uz rad na ulozi kao što je ova, nemoguće je paralelno raditi nešto drugo, a kamoli u drugoj državi. Što ću nakon ovog projekta, o tome nekom drugom prilikom. Prvo ću u maslinik. Ne volim previše pričati o onom što će biti, samo o onom što je sada. Ne živjeti jučer i sutra, samo danas, to je nešto čemu težim. Ali sada mi već fale moji ljudi, previše... Barba Radu Šerbedžiju nisam vidjela od petog mjeseca recimo, puno je to predugo - govori o nostalgiji za ljudima i prostorom.

Robert Fajt / CROPIX

Zrinka 2015.

O filmu

Zašto je nema u hrvatskom filmu ili u hrvatskim serijama više od desetljeća, zovu li je hrvatski redatelji?

- Nastojim živjeti, iako mi ne uspijeva uvijek, ne žaleći za stvarima koje se nisu dogodile. Jer da jesu, ne bi se dogodile ove druge koje su se dogodile umjesto njih. Da su me hrvatski filmski redatelji više zvali nakon onih 20-ak nagrada za najbolju filmsku glumicu, vjerojatno nikad ne bih otišla van. I propustila bih sve lijepo, kao i životno bogato što mi se događalo proteklih pet godina. Pa ću reći da je baš onako kako je trebalo biti. A primjerice jedan Branko Ivanda mi je dao, ostavio i naučio me ionako za njih desetero. Ono što je puno važnije od toga zovu li mene ili ne, jest to da ne zovu glumice u Hrvatskoj uopće! Jer ne mogu! Jer filmova nema! Odnosno ima ih tek toliko da se zadovolji forma. A ženskih uloga da ne spominjem! Biti žena glumica u Hrvatskoj, u svijetu filma, jako je, jako teška pozicija - upozorava glumica koja ove sezone reprizno u HNK igra “Tko pjeva zlo ne misli”.

- Čarobno je to što se dogodilo s tom predstavom i što se i dalje događa. Ljubav ljudi na sceni s ljudima u publici i potpuna katarza. Prava terapija za život, smijehom i pjesmom. I ansambl od predivnih ljudi! A uvijek se traži karta više. I ponovno divan podsjetnik za život - iskreno davati i davati i uvijek je ono što dobiješ na kraju veće od onog što si zapravo dao. Jer takav pljesak na kraju svake predstave i lica ljudi u publici, to je ono o čemu svaki glumac sanja. I hvala publici na tome!