Novinarka na prvoj crti: ‘Šokantno je izvještavati dok ljudi oko tebe umiru‘

Leona Šiljeg, vrsna RTL-ova reporterka koja svakodnevno izvještava s terena o najnovijim vijestima, pogotovo iz područja zdravstva koje je zbog pandemije koronavirusa ove godine svima u prvom planu, dobitnica je godišnje nagrade Hrvatske liječničke komore za promicanje ugleda hrvatskih liječnika i liječničke profesije u 2020. godini, koju je u ponedjeljak primila za svoj novinarski rad.

Premda je tijekom svoje karijere - a na RTL-u je počela raditi kao studentica još 2013. godine - dobila mnoga priznanja, ovo ju je, priznaje, iznenadilo.

- Ugodno sam iznenađena i počašćena! Struka je prepoznala moj rad u 2020. godini i na to sam doista ponosna. Ova godina bila je kao niti jedna dosad. Kada su me nazvali kasno navečer i rekli da je upravo završeno glasanje, mislim da sam ostala bez teksta s osmijehom na licu. Godišnja nagrada Hrvatske liječničke komore stvarno mi puno znači. Priznanje je za moj rad, ali i priznanje za ljude s RTL-a.

Strah za druge

Godina je ovo u kojoj je zdravstvo bilo u fokusu kao nikad dosad u cijelom svijetu. Od prvog slučaja, preko izoliranja virusa, do dolaska cjepiva. Sve u jednoj jedinoj godini. Ne znam koliko je iza mene priloga i javljanja uživo, ali sam sretna da je sve to netko pratio, prepoznao i nagradio - ističe Leona koja kao novinarka pomno prati i izvještava o situaciji s koronakrizom, javlja se s press konferencija Stožera, radi razgovore s liječnicima...

Uz to, ona je u središnju informativnu emisiju RTL Danas donosila i brojne ekskluzivne priče s covid-odjela u hrvatskim bolnicama, kao i priče poput one o najmanjoj rođenoj bebi u Hrvatskoj, malenoj Eleni rođenoj sa samo 414 grama u Osijeku, koja je na kraju otpuštena iz bolnice kao zdrava beba.

Je li je proteklih mjeseci bilo strah da i sama ne dobije koronu?

- Iskreno, više me bilo strah za druge. Za snimatelje koji su išli sa mnom na teren, za kolege u redakciji... Sjećam se onih prvih mjeseci kad smo sumanuto dezinficirali ruke, radne površine, reagirali na svaki kašalj koji smo čuli. Na poslu se i dalje pridržavamo apsolutno svih mjera, ne ulazimo u zgradu bez maske. Srećom, nisam završila niti jedan dan u samoizolaciji i nisam se zarazila - kaže novinarka koju pamtimo i po upečatljivoj reportaži iz covid-bolnice u zagrebačkoj Dubravi.

Bio joj je to jedan od najtežih novinarskih zadataka jer su na Jedinici intenzivnog liječenja u Kliničkoj bolnici Dubrava pacijenti umirali pred njezinim očima.

Leona Šiljeg

Leona Šiljeg

Priče iz bolnice

- Radili smo reportažu s odjela gdje leže najteži pacijenti. Na vratima su stajala njihova imena. Neka i rukom ispisana. Dok smo snimali, zamolili bi nas da pričekamo jer je pacijent umro i prekrižili bi nečije ime. Kako sam se osjećala na tom zadatku? Bili su to prizori koje gledamo iz nekih drugih zemalja i onda ste najednom tu. Na Jedinici intenzivnog liječenja gdje su uvijek najteži slučajevi. Krevet do kreveta i svi na respiratoru. Potrese vas sve to. S jedne strane gledate liječnike i medicinske sestre kako ne mogu zagrliti svoju djecu jer se boje, bore se za život drugih, a neki treći pak negiraju da to sve postoji. Pa kažu da izvještavamo o praznim krevetima. A ljudi umiru. Umrli su pred očima snimatelja i mene dok smo snimali reportažu. Meni su bili potresni i covid-odjeli u Sisku i Karlovcu. Posebno šokira kad kažu da je u bolnici netko u tridesetima i da treba respirator. Među njima je bila i jedna majka četvero djece kojoj su liječnici, nakon što su je skinuli s respiratora i kad je mogla govoriti, dali svoj mobitel da se čuje s djecom. Ona ih je pitala pišu li zadaću i slušaju li tatu. Bile su to neke sasvim obične, ljudske stvari iz bolničkog kreveta na odjelu gdje se svi bore za život - prisjeća se Leona, kojoj u ovoj koronagodini fale i poljupci i rukovanja i druženja...

- Fali mi sve! Baš sve. Koncerti, druženja, gužva, zagrljaji... Odlazak na teren, rukovanje i upoznavanje sa sugovornikom kao da je bilo nekad jako davno. Jedva čekam kad ću stisnuti ruku i reći: ‘Ja sam Leona’. Ili otići na neki koncert, na neko putovanje bez straha. Znam da ću još trebati čekati - kaže novinarka koja je na RTL-u već sedam godina i koja je još kao klinka znala da će jednog dana, kada odraste, biti novinarka.

Što ju je privuklo tom poslu?

Voli pub kvizove

- Ja možda i nisam kao mala znala da ću biti novinarka, ali kao da su to znali ljudi oko mene. Govorili su mi da ću završiti u novinarstvu dok sam još u osnovnoj školi vodila dječju emisiju na Radiju Ljubuški. Kad sam bila mala, dugo sam govorila da ću biti pedijatrica. Onda su me angažirali u prvom razredu osnovne škole da glumim u dječjoj predstavi, pa sam govorila da ću biti glumica. Dijete kao dijete. Diplomirala sam komunikologiju i sociologiju i da mogu birati - opet bih isto - otkriva Leona, koja je privatno velika ljubiteljica pub kvizova u koje se zaljubila i aktivno ih igra već pet godina.

- Volim kvizove, volim ljude koji dolaze na kvizove. Super je to zabava nakon posla bilo koji dan u tjednu. Nekad se dogodi i da smo na kvizu svaki drugi dan. Ne znam što bih izdvojila kao svoje područje. Kao tim dolazimo do odgovora od vinske mušice u svemiru do Nobelove nagrade za kemiju. Nikad ne znate kad će vam na kvizu zatrebati nešto što ste negdje pročitali - govori Leona koja se zahvaljujući svom bratu zaljubila i u paragliding.

- Da, to je prekrasan adrenalinski sport za koji nažalost nemam vremena da se i sama počnem njime baviti. Brat se počeo baviti paraglidingom dok je studirao i sad imamo klub u rodnom Ljubuškom s tridesetak pilota. Ne bojim se visine, jer znam da uz iskusnog pilota nema nikakvog straha. Dvojica braće su piloti i kad je god moguće, više su u zraku nego na zemlji. Razumijem ih jer sve vezano uz paragliding je pravi užitak: od same pripreme za let, prognoze, vremenskih uvjeta, terena pa do toga da čak i satima budete u zraku. Preporučujem svima - kaže ova adrenalinska ovisnica koja je i prije nego što je krenula u osnovnu školu imala prilike voziti motor, i to zahvaljujući svom tati.

- Kad imate oca koji je strastveni zaljubljenik u motore od malih nogu, i nije to tako neobično. Brat i ja smo dobili malu Yamahu PW 50 i vrlo brzo naučili voziti. Dovoljno je samo malo vježbe u održavanju ravnoteže i dodavanju brzine koja je, naravno, bila ograničena. Jednostavno je to sve - smatra Leona koju pitamo kako na sve ove njezine hobije gleda njezin dečko Damir s kojim je godinama u vezi.

- Nas dvoje puno toga imamo zajedničkog. Na kvizove, recimo, idemo skupa, iako nekad igramo i u odvojenim ekipama - jedno protiv drugoga. U ovoj godini na izmaku najviše nam nedostaju putovanja, pa kad god možemo balansiramo onim što je sad lako dostupno i sigurno - odlazak na otok zimi dok nema nikoga ili bilo gdje u prirodu - kaže Leona Šiljeg.