Još u ljeto, negdje od polovice kolovoza te 1991. godine, sve je bilo nekako pusto i prazno u Cavtatu. Osjećalo se nešto u zraku i sve je vuklo k tome da će se uskoro nešto dogoditi, tim riječima naš poznati glumac Nikša Kušelj za Dubrovački vjesnik počinje svoju ratnu priču proživljenu te, u njegovim sjećanjima ne tako davne, 1991.

- Zapravo se najbolje sjećam tih prvih dana listopada, kad je nas desetak, među kojima su bili moji tad najbolji prijatelji, čitava moja ekipa, Ivica, Riki, Pepo, Baldo..., ostali sami negdje na prvoj liniji. Sjećam se da smo stajali na groblju desetak sati dok oni zapravo nisu praktički 'prešli preko nas'. Tih deset sati meni je izgledalo kao da je trajalo danima. Zahvaljujući poznavanju terena i nekoj intuiciji i zapravo gledanju filmova, mi smo čak išli u njihov teritorij negdje dva kilometra i onda smo se preko mora vratili. Mislim da je to nešto što je jako teško zaboraviti. Nas je bilo samo desetak i bilo je nevjerojatno zaustaviti tako jednu armiju kad smo vidjeli koliko ih dolazi prema nama. Izbjegli smo smrt nekoliko puta, a te datume smo počeli slaviti kao rođendane. Neviđena sreća je bila da smo se se izvukli, a žao mi je da se zapravo nikad više nismo okupili u punom sastavu. Žao mi je zbog toga. Nakon toga je došao pad Konavala, pa Zvekovica... - priča Kušelj o prvim cavtatskim ratnim danima.

Malo tko zna da je i Nikša bio jedan od mnogih koji su završili u zloglasnom crnogorskom logoru Morinj, a o čemu prvi put govori:

- Mislim da je to bilo na moj 20. rođendan, došli su do moje kuće, blokirali su susjedstvo tri vojnika i oficir. Tražili su da se predam. Sjećam se, bila je puna kuća, svi moji. Tražili su da izađem van i izašao sam. Na ispitivanju sam bio 4-5 dana. Tražili su od mene da pristanem na suradnju, da kažem gdje je oružje i te neke stvari kojih ustvari nije ni bilo. Tražili su, ustvari, da 'otkucavaš' za njih, da tako to kažem. Naravno, nisam pristao i završio sam u Morinju. I zapravo se sjećam svega iz logora. Najviše se sjećam ljudi, lica, rečenica. Već dugo vremena me nosi ta ideja da je to jedna više filmska priča čije segmente imam, a ne priča koju ću ovako nekome ispričati. Zapravo se dobro sjećam prvih večeri, sjećam se kontejnera, sjećam se Grge Miličevića koji je prvi rekao - 'Ej, netko nas čeka vanka'.

Sa mnom je bio Riki Kužnin, s njim sam išao zajedno u cijelu osnovnu školu, djetinjstvo sam proveo s njim i kad sam njega vidio, bilo mi je dirljivo. Držao se odlično, bio je jako pametan i hrabar. S nama je bio i Vlaho Varamenta, mislim da je on bio najmlađi. Svi su se poprilično dobro držali. Bili su pribrani i nismo ulazili u bilo što, a što bi oni mogli shvatiti kao izazivanje. Bilo je jako važno u tim nekim situacijama ne davati povoda, jer je povod mogao biti bilo što. Bilo je jako zvjerskog maltretiranja, bilo je i nekih stvari koje te obilježe za cijeli život - prisjeća se Nikša tih dana logora u Morinju koji se jednostavno ne daju izbrisati iz sjećanja, pa nastavlja:

- Ostanu ti sjećanja na prekrasne ljude koji su to podnijeli na nezaboravan način. Sjećam se Nika Šuljka i njegovog basa negdje iz kantuna i sjećam se kako je negdje pred kraj taj klesar, a zapravo umjetnik, napravio igraće karte od kartona, kojima su se potajice igrali. Sjećam se da ih je stalno pozivao na 'Ženevsku konvenciju'. Onda bi oni pomahnitali pa bi ga istukli, pa bi on opet spominjao Ženevsku, a oni bi ga ponovno pretukli, pa sve tako. Dok nisu odustali od njega - ispričao je glumac za Dubrovački vjesnik.

Nedavno je za potrebe snimanja dokumentarnog filma Nikša naišao na snimke razmjene zarobljenika i u jednom autobusu prepoznao samog sebe.

Uvjeti su bili nezamislivi

- Bilo mi je to nekako čudno. Sjećam se točno tog momenta. Izbjegavao sam bilo koju vrstu kamera ili svega toga. I prvi put sam provirio i pogledao direktno i pomislio 'evo tu sam' i 'vidjet ćete vi za ovo'. Zanimljiv je istup Luka Piplice, momka godinu dana starijeg od mene. Novinar ga je izvukao iz zatvora i praktički se iživljavao na njemu. Međutim, on mu je spontano odgovarao i pobijedio ga u tom nekom verbalnom okršaju. Toga se često sjetim - priča Kušelj.

Nikša Kušelj

Srdjan Vrancic/CROPIX

Na upit koliko je proživljeno u logoru u Morinju ostavilo traga, odgovara kako ga je to obilježilo na neki način za cijeli život.

- Čovjek ni sam ne zna koliko može podnijeti, kolika je blizina toga koliko ga nešto može taknuti ili što se sve može dogoditi. Jedan dan je čudesno da se može izdržati, a kamoli još više. Meni je izgledalo kao da je to trajalo godinama. Održe te ti ljudi, ti pogledi bliskih ljudi oko mene. Uz Rikija, tu su bili moji Cavtaćani dundo Ivo, don Antun, Šlanga, bili su tu Niko Šuljak, Mato Butigan, Vilson Kužnin, Vlaho Veramenta, Mato Dabo... Ostanu te veze, te rečenice, ti pogledi, neprocjenjivo. Čudna su ta sjećanja i nitko ne želi zapravo prekapati po njima. Nekih stvari se dobro sjećam, nekih mi se i nije dalo sjećati.

Ali pamtim te neke vedre momente, više su to neki jaki trenuci koji su te poticali da izdržiš i ideš dalje. Znali smo da smo na pravoj stvari. Nije to bio vojni zatvor, bilo je tu i civila, a uvjeti nezamislivi. Ljudi su mučeni, bilo je tu svega i svačega, fizičkih maltretiranja, ono što su neki ljudi izdržali teško je shvatljivo. S druge strane, zadivljen si zbog toga i mislim da nitko od njih ne očekuje neko žaljenje i patetiku. Mislili su da se u Konavlima nalazi ne znam koliko vojnika i svega drugoga. Međutim, našli su nas, a mi smo bili dječaci, momci od dvadesetak godina koji smo čudom izbjegli nešto što je moglo biti - govori glumac.

Pogledao je dokumentarni film crnogorske televizije o Morinju. Neke stvari su mu, kaže, bile dirljive.

- Na primjer vidjeti ove moje, Rikija cijelog zaraslog u autobusu i mene. To mi je izgledalo kao iz nekog filma, praktički naša je mladost prekinuta u jednom trenutku, očekivali smo od tog ljeta najbolje, a sve je stalo u jednom trenutku. Poslije, svi smo se negdje vratili, ja sam otišao u Odred naoružanih brodova, neki su otišli u Konavosku bojnu, jedan u minobacače, dakle nismo bili zajedno. Prošli smo odlično, izvukli smo se iz Konavala i dan-danas to izgleda nemoguće - prisjeća se Nikša pa spominje jednu nevjerojatnu scenu:

- Sjećam se da smo nas četvorica spavali u korijenu divlje masline, u pepelu jer je bilo jako hladno. Kao neka filmska scena, nas četvorica u bazenu pepela, u korijenu masline. Više ti ostanu te slike i priče, neke scene koje više podsjećaju na neki film. Volim to na takav način gledati. Sjećam se i himne bivše države koja se izvodila po nekoliko puta u Morinju. Pa kad bi došli do onoga dijela 'Mi stojimo postojano kano klisurine', nikako to nismo mogli zapamtiti. Uvečer bi ponavljali pa pitali, kako ono ide onaj treći dio?! A kad bi izgovorili onaj dio 'Proklet bio izdajica svoje domovine', oči bi zasvjetlucale.

Nakon Morinja, Nikša se vratio u Cavtat, a potom u Dubrovnik, piše Dubrovački vjesnik.

- Jedva su me pustili, pod čudnim okolnostima i čudnim imenom. Faktički sam pobjegao u Dubrovnik. Cilj mi je bio doći do Odreda naoružanih brodova. Mislio sam, ako se budem vraćao u Cavtat, 'brodovi' će biti prvi. Zapravo mi je to izgledala najbolja postrojba, gledao sam je dječačkim očima. U stilu, vidi ti nas, imamo Odred naoružanih brodova! Kad smo se tu noć 21. listopada 1992. vraćali u Cavtat na glasovitom gliseru zvanom 'Fucker', pričaju da je bilo veliko nevrijeme, a ja se toga ne sjećam, meni je to bilo 'wow', dolazim doma - zaključuje Konavljanin Nikša Kušelj svoju priču.