IZ PRVE RUKE

Mario Kovač: Izvodili smo "Ježevu kućicu" u Petrinji. za vrijeme prve predstave bila su 3 potresa

‘Svi mi glumci možemo raditi i fizičke poslove i radili smo ih kad god je trebalo. I bitno je da se sve te ljude ne zaboravi‘
Mario Kovač
 Facebook

U ova šugava vremena, kako pjeva Prljavo kazalište, uspjeli ste napraviti vrlo lijepu stvar, predstavu 'Ježeva kućica' darovati djeci s Banije. Kako je krenula ideja?

- Spontano, kao i sve dobre ideje. Već drugi dan nakon potresa naši glumci i prijatelji Marko Hergešić i Filip Detelić bili su na terenu i volonterski pomagali fizičkim radom. U međuvremenu je Crveni križ zbrinuo djecu, umirovljenike i sve koji nisu radno sposobni po vojarnama, sportskim dvoranama i tvornicama te im pružio elementarnu pomoć (hranu, vodu, smještaj...), ali nisu imali pedagoške kapacitete da zadovolje dječje psihološke potrebe i skrenu im pažnju s loše situacije oko njih.

Kako naše kazalište Tvornica lutaka već godinama uspješno surađuje s lokalnim Crvenim križom, ponudili smo svoju pomoć očekujući da će nas zvati nakon tjedan, dva, kad se situacija malo smiri. No, rekli su nam: 'Dođite već sutra ako možete'. I tako smo rano ujutro 1. siječnja Petra Radin i ja potrpali u auto kostime i sitne rekvizite 'Ježeve kućice', brdo slikovnica i malih darova te se uputili u ovu avanturu.

Kakve su bile reakcije, kako su vas djeca doživjela?

- Reakcije su bile individualno različite. Raspon godina djece na predstavi je bio velik, od onih starih dvije ili tri godine do 12-godišnjaka. Neka djeca su nas odmah prihvatila i uključila se u igru, a neka su cijelo vrijeme bila na oprezu. Već na prvoj izvedbi bilo nam je jasno i zašto: tijekom tih sat vremena dogodila su se čak tri potresa, od kojih jedan 3,8 po Richteru. Iako smo bili u sigurnom prostoru vojarne u Petrinji, nikome nije bilo svejedno.

Nakon predstave mnoga su djeca imala potrebu razgovarati s nama, družiti se i ispričati nam što im se događa, podijeliti s nama svoje emocije. Tako smo drugi dan poveli i glumca Matiju Šakoronju koji bi nakon izvedbe predstave napravio malu igraonicu s djecom, igrajući se s njima dramskih igara. Najbolje je to opisala jedna trudna mama koja je došla na predstavu: 'Ovo nam je svima jako potrebno, privid normalnosti koji nam dajete'.

Što ste vi osjećali u tom trenutku vidjevši njihove emocije?

- Osjećao sam se kao Roberto Benigni u filmu 'Život je lijep' kada pokušava svom sinu olakšati boravak u koncentracijskom logoru prikazujući sve kao igru. Ova protekla godina je cijela bila kao neka borba za psihičko i mentalno zdravlje pojedinaca i djece protiv grozne realnosti.

Mojoj generaciji je dio djetinjstva oduzeo rat, s 15-16 godina, umjesto da ganjamo cure, natjeravamo loptu po livadi ili sviramo s bendom u garaži, moji vršnjaci i ja smo čučali u atomskom skloništu i osluškivali vijesti s ratišta strepeći hoće li nam se očevi vratiti doma za vikend s terena. Osobno sam tada utjehu tražio u umjetnosti, u knjigama i glazbi, pretežno. Htio bih, koliko je u našoj moći, pomoći ovim klincima da im olakšamo ovo krizno razdoblje, da ga što lakše prebrode.

Kako se vi osjećate?

- Nebitno je kako se ja osjećam, ovaj projekt još traje i trajat će tjednima, ako ne i mjesecima. Kada prođe, podvući ćemo crtu i vidjeti gdje smo, što smo i na čemu smo. Sada je primarno napraviti što više za djecu. A ionako vam ne bih mogao odgovoriti na to pitanje jer mi se emocije mijenjaju iz trena u tren: gledajući apokaliptične pejzaže Banije vozeći se iz mjesta u mjesto i pozdravljajući se s tisućama volontera koji su došli bezrezervno donirati svoje vrijeme, rad i sredstva, u meni se iz sekunde u sekundu izmjenjuju ponos, sreća, tuga, bijes i brojne druge emocije koje ću probati osvijestiti tek nakon što sve ovo prođe.

Nakon što se vijest o vašoj inicijativi proširila zemljom, počela su se javljati i druga kazališta?

- Ma, odmah sljedeće jutro javilo nam se mnogo kazalištaraca, ali i umjetnika s drugih područja djelovanja (glazbenici, likovnjaci, Društvo hrvatskih književnika...) koji nude svoje izvedbe, radionice, terapeutske tečajeve za djecu Banije. Ljudima je laknulo što više ne moraju besposleno sjediti doma i gledati mučne prizore, nego mogu doći i pomoći. Jer, svaka je pomoć dobrodošla, a svatko bi trebao raditi ono u čemu je najbolji: i ja i Petra i Matija i svi glumci možemo raditi i fizičke poslove, i radili smo ih kad god je trebalo, ali ne može svatko pružiti djeci utjehu i zabavu te im izmamiti osmijeh na lice u ovim gadnim vremenima. Mi možemo pa upravo to i radimo!

Na kraju ste preuzeli koordinaciju za dalje. Što je sve u planu predstojećih dana u Petrinji, Glini i Sisku?

- Već smo složili raspored do kraja siječnja. Javili su nam se kazališta i nezavisne skupine iz cijele Hrvatske, a volonterski nam pomaže i mladi producent Ante Ševo koji koordinira taj raspored i obavlja lavovski dio posla preko mobitela i društvenih mreža. Valja naglasiti kako, uz djecu, u centrima ima i puno umirovljenika koji nisu radno sposobni, ali žele sudjelovati u akcijama pa smo dio programa pripremili i za njih. Već su se uključile i neke umirovljene nastavnice koje su ponudile da djeci čitaju priče i lektiru i rade s njima školsko gradivo u centrima kako djeca ne bi previše zaostajala kad se jednom vrate u škole i vrtiće.

Jesu li svi ti ljudi inspiracija za nešto novo? Razgovarate svakodnevno s ljudima na terenu. Jesu li smireniji nakon što se cijela Hrvatska dignula na noge?

- Vjerujem da su ljudi, u suštini, dobri i da ih samo treba potaknuti, usmjeriti, i oni će se aktivirati. To se najbolje vidi na terenu, u centru zbivanja.

Društvene mreže, koliko su učinile dobroga olakšavajući komunikaciju, toliko su učinile i zla jer na njima često dokoni ljudi nemaju pametnijeg posla nego šire laži i dezinformacije - često i nehotice, u dobroj namjeri - koje djeluju defetistički na sve koji ih čitaju.

Samo direktni kontakt čini onu pozitivnu razliku i doprinosi poboljšanju situacije, zato je bitno nastaviti dolaziti na Baniju iz dana u dan i pokazati ljudima da nisu sami. Najčešće riječi koje čujemo i od djece i od odraslih nakon predstava su 'dođite nam opet, nemojte nas zaboraviti', i to je ono na čemu radimo.

Kako vidite skoriju budućnost u svom poslu?

- Nisam optimist, ali ne opterećujem se time. Kao i dosad, radit ću bilo koji posao koji mi se ponudi, bez lažne elitističke vizure. Prije nego što sam postao samostalni umjetnik, radio sam svakakve poslove: konobario, prao kosu u frizerskom salonu, razvlačio kabele kao tonski tehničar... Ništa mi nije bilo ispod časti pa ću, ako bude trebalo, i opet tako. No, to ne znači da se neću nastaviti baviti i umjetničkim poslom, makar i besplatno i volonterski. Umjetnost je poziv, a ne zanimanje, njome se baviš unatoč i usprkos svemu!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. prosinac 2024 11:05