JEDINSTVEN SPOJ KLASIKE I ROCKA Sva lica Gelinih aranžmana: bili su muzički čarobni, snoliki, bajkoviti

Suradnje rock-izvođača i simfonijskih ili filharmonijskih orkestara nisu novum u sferi popularne glazbe.

Davno je postojao i ogranak zvan simfo-rock, no pustimo li po strani taj žanr začet u 70-ima, koji su činili sastavi kao što su Yes, Genesis, Electric Light Orchestra, Queen, Pink Floyd, Emerson, Lake & Palmer i drugi. Neki, pak, autori, poput Stinga, Costella i McCartneyja, i autorski su ulazili u svijet klasične glazbe, dok su razni simfonijski i filharmonijski orkestri obrađivali pop i rock hitove.

Poduža niska izvođača rabila je gudače i puhače te dijelove filharmonijskih orkestara za pojedine skladbe na svojim albumima, a u međuvremenu je nastao i cijeli jedan crossover žanr, kojem pripadaju i naši Maksim Mrvica i 2Cellos ili pjevači poput Andree Bocellija i Sare Brightman. Ali, da ne širimo priču...

Prilično sklizak teren

Sjetit ćete se da su koncerte (poneki i live albume) s orkestrima klasične glazbe realizirali Metallica, Deep Purple, Procol Harum, Scorpions, The Moody Blues i drugi, pa i naše Prljavo kazalište. Ipak, suradnja rock-glazbenika i orkestara klasične glazbe do danas je ostala prilično sklizak teren jer je često zapadala u kič, pretencioznost ili tek ostala na nivou ne baš sjajno raspisanih aranžmana za orkestar klasične glazbe koji pokušava pratiti neki rock-bend. U tom smislu moglo se biti skeptičnim u povodu najave koncerta Urbana & 4 sa Zagrebačkom filharmonijom, prije koji tjedan otkazanog na Gradecu zbog kiše pa napokon uprizorenog ove srijede u Lisinskom.

No, ako sam u nekog bio siguran da može izdržati crossover rocka i filharmonije, odnosno iz njega izvući artistički profit, onda su to Urban i njegov bend. Naime, Urbanove pjesme vrlo su atmosferične, često i sinemaskopski široko ispisane, dobrim dijelom uronjene u art-rock kojeg je ipak lakše stopiti s filharmonijom od punka, pa i metala, a znamo i da je radoholični i talentirani Ante Gelo, zadužen za raspisivanje aranžmana, iznimno kapacitiran za takve izazove.

Najvažnije, glas Urbana kao jednog od najboljih pjevača kojeg smo ikada upoznali na ovim prostorima trpi štošta, od žestokog grunge-rocka kakvog je prašio s Lauferom do obrada Runjićevih skladbi poput “Nokturna”.

Duhovite konferanse

Stoga, barem u mom slučaju, skepse nije bilo, a rezultat te suradnje u “Lisinskom” povremeno je bio snolik, čaroban, pastoralan, ali i dramatičan, ovisno o izvornoj skladbi, Gelinim aranžmanima i zajedničkoj svirci Urbana & 4 i ZF-a pod ravnanjem dirigenta Krešimira Batinića. Naravno da je, unatoč duhovitim Urbanovim konferansama o nogometu i Kolindi te skupovima HDZ-a i drugih političkih stranaka, u Lisinskom nedostajalo one spontanosti i prelijevanja energije od benda k publici i obrnuto, kakve znamo s “redovnih” Urbanovih nastupa.

Jer, ovakav tip koncerta unaprijed je, po logici stvari, “režiran”, ali salve aplauza i oduševljenja nisu izostale, posebice u “Mjesto za mene” i “Mala truba”. Već je i nakon zgodno osmišljene uvertire, kroz koju je provukao fragmente iz “Budi moja voda” i “Svijet za nas” Laufera, bilo jasno u kojem je pravcu razmišljao Gelo i kako u tome dišu Urban i njegova pouzdana četvorka (Luka, Sandi, Marco, Saša) te ZF. Nije to bilo tek po špranci u kojoj bi bend trebao svirati manje-više što i inače svira, a filharmonija se povremeno uključivati štrajhovima gudača, uletima puhača i pokojim udarcima timpana.

Momenti

Naprotiv, povremeno bi svi udarili tutta forza, ali je Gelo u nizu skladbi rabio i samo dijelove orkestra, izabirući one instrumente koje u danom predlošku mogu postići najbolji efekt.

Primjerice, “Priđi mi bliže” bila je zaigrana u stilu Stevea Reicha ili kao da ju je skladao Matej Meštrović sa samoborskim Sudar Percussionom, dok “Nebo” biva dovršeno s aluzijom na Straussa i njegovu “Also Sprach Zarathustra”, odnosno na scene iz legendarnog Kubrickova filma “Odiseja u svemiru”. Kad smo već kod filma ili filmičnosti glazbe, nije nedostajalo ni momenata kakvih se ne bi posramio ni Ennio Morricone kao u intenzivnoj “Sutra ćemo pričati” s odlično inkorporiranim ksilofonima, ali i nečeg posve drugačijeg poput gotovo renesansni intimne “Žena dijete” koju je Urban izveo samo uz Kvartet Flauta.

Uz to, Urban & 4, Gelo i ZF povremeno su na bravurozan način promišljali koliku širinu trpe stilovi poput art-rocka i baroque-popa, pa je “Odlučio sam da te volim” bila poput oslikavanja jakih emocija astralnim bojana orkestra, a ni “Budi moja voda” nije zapala u kič. Dapače, sve je bilo toliko ukusno i s mjerom da bi bilo uputno da ovaj koncert Urbana & 4 sa Zagrebačkom filharmonijom postane tradicionalan, uz pokoju izmjenu repertoara poput ubacivanja, primjerice, “Mjesečeva roga”. Možda idući put, kad koncert doista bude održan “pod zvijezdama”, koje su i sada zapravo zasjale.

Barem one glazbene.