Neno Belan, legendarni hrvatski glazbenik, obilježava 40 godina bogate karijere spektakularnim koncertom pod nazivom "Regata života" na Dan žena, 8. ožujka 2025., u Areni Zagreb. Tijekom četiri desetljeća na sceni Belan je stvorio bezvremenske hitove koji su obilježili živote mnogih generacija. Ovaj koncert bit će jedinstvena prilika da publika uživa u 40 najvažnijih pjesama njegove karijere, izvedenih uz pratnju benda Fiumens i posebnih gostiju. Bila je to prilika za razgovor u kojem smo pretresli bogatu karijeru, njegova razmišljanja o glazbi i muzičarskom životu "na cesti" i u studiju te planove za budućnost.
Sjećate li se svojeg prvog kontakta s muzikom? Koja pjesma ili bend su "pomaknuli" nešto u vama? Koliko ste godina imali, kakav je to bio osjećaj?
- Sjećam se kao da je bilo jučer. Bio sam vrlo mlad, možda pet ili šest godina, kada sam prvi put čuo neke pjesme koje su me dirnule. Bile su to pjesme sa starih vinila mojih roditelja, vjerojatno neke talijanske melodije. Osjećao sam se kao da sam otkrio nešto magično. Glazba je postajala moj svijet, a jedan od prvih bendova koji su me jako pomaknuli bio je The Beatles. Imao sam desetak godina kad sam prvi put osjetio onaj pravi unutarnji klik, neku vrstu uzbuđenja i magije koja me privukla muzici. Osjećaj je bio nešto što se ne može opisati riječima, ali znao sam da me ta energija privlači.
PROČITAJTE VIŠE Neno Belan iznova udružio snage s popularnim Zadranima: ‘Volim taj old school u modernom pakovanju‘
Kada ste i kako prvi put u ruke uzeli neki instrument? Kako je taj susret izgledao, jeste li odmah pomislili ‘želim ovo raditi cijeli svoj život‘ ili je to došlo poslije?
- Prvi instrument koji sam uzeo u ruke bila je gitara. Bilo mi je točno deset godina, i to je bio trenutak koji me odredio. Nisam odmah pomislio ‘ovo će biti moj život‘, ali sam osjetio jaku povezanost s tim instrumentom. Učio sam akorde, svirao prve pjesme i s vremenom sve više shvaćao da je glazba moj svijet.
Pričali ste jednom kako ste kao dječak bili fasciniran klapama i klapskim pjevanjem, mandolinom. Kako je to izgledalo, što vas je tome privuklo? Kako biste nekom laiku opisali taj osjećaj harmoniziranja i sklada kada sudjelujete u nečemu takvom kao što je klapsko pjevanje?
- Mediteranska kancona bila je neizbježan dio mojeg odrastanja. Mandoline, višeglasje, harmonija koju stvara klapa - sve me to oduvijek fasciniralo. Klapsko pjevanje ima nešto gotovo mistično u sebi, zvuk koji putuje zrakom i prolazi kroz tebe. Kad si dio toga, osjećaš se kao da sudjeluješ u nečemu što je starije i veće od tebe.
Muzičku karijeru počeli ste kao ‘pričuvni panker‘ s Fon Biskichem u mediteranskom gradu koji baš i nije poznat po punku, nego po festivalskoj tradiciji naslonjenoj na utjecaje talijanske zabavne glazbe. Kako je izgledao punk pokret tih dana u Splitu, je li bio masovno prihvaćen među generacijom ili ste bili supkultura, na marginama?
- Punk u Splitu ustvari nije niti postojao. Grad je oduvijek bio okrenut festivalskoj glazbi i talijanskim utjecajima. Fon Biskich je bio jedini punker u gradu i želio je nastupati, ali nije imao bend. Prišao je meni i mom tadašnjem bendu Narodno blago, znali smo se iz tehničke škole i privatno, i zamolio da ga mi pratimo. Mi smo pristali i bilo je jako zabavno jer on je bio jako otkačen na svojim nastupima.
Kako su izgledali prvi koncerti, gdje ste svirali i kako ste bili prihvaćeni?
- Prvi koncerti bili su divlji i sirovi. Svirali smo po klubovima, malim dvoranama, mjesnim zajednicama, parkovima, najčešće u neadekvatnim uvjetima, ali energija je bila nevjerojatna. Publika nas je ili voljela ili nije razumjela - sredine nije bilo. No, nama je bila fora da radimo nešto iskreno. Nismo imali ni puno opreme, ali smo zato imali strast i volju. Bilo je to nevjerojatno iskustvo, prvi put osjetiti reakciju publike na svoju glazbu.
Koji su bendovi i izvođači tada utjecali na vas? Na koje ste koncerte odlazili i što vas je najviše fasciniralo od muzike koju ste čuli uživo?
- U tom su nas trenutku najviše inspirirali tada jako aktualni bendovi kao što su The Ramones i The Clash, ali i domaći izvođači koji su pomicali granice, poput grupe Azra. Odlazili smo na koncerte koliko god smo mogli - bilo je važno osjetiti glazbu uživo, energiju, povezanost s ljudima. Tada smo vidjeli mnogo dobrih bendova.
PROČITAJTE VIŠE Neno Belan je u kuhinji ‘jednim uhom‘ čuo melodiju meksičke sapunice. I tako je nastala pobjednička pjesma
Poznata je priča o starim singlicama s talijanskim pjesmama koje su utjecale na formiranje Đavola. Čija je bila ideja ‘oživljavanja‘ muzike kakva se svirala na starim plesnjacima i kako su izgledali ti prvi koraci? Kako vas je publika prihvaćala, kako je reagirala?
- Ideja oživljavanja starih singlica proizašla je iz ljubavi prema glazbi 50-ih i 60-ih, a glavni inicijator je opet bio tad već ‘umirovljeni punker‘ a sada prokanconijer Marinko Biškić. Ali, nakon što je on otišao u Zagreb trbuhom za kruhom, ja sam neplanirano postao pjevač. Htjeli smo unijeti malo nostalgije, ali i dati nov život tim pjesmama. Prve reakcije publike bile su fenomenalne - osjetili su emociju i iskrenost u tome što smo radili.
Kako je došlo do tranzicije iz prepjeva starih singlica do pravljenja autorskih pjesama?
- Prelazak na autorske pjesme bio je prirodni korak. Kad sviraš tuđe pjesme, s vremenom počneš osjećati potrebu da izraziš nešto svoje. Počeli smo skladati, naš tadašnji menadžer Robert Ćaleta i ja, stvarati tekstove i melodije i odjednom smo imali svoj identitet.
Kako su izgledali prvi diskografski koraci? Tko je prvi prepoznao potencijal Đavola i kako ste postali diskografski aktivan bend?
- Prvi diskografski koraci bili su uzbuđenje i izazov. Jugoton, odnosno tadašnji njihov glazbeni urednik, legendarni Siniša Škarica, prepoznao je naš potencijal i tako je sve počelo. Prvi album ‘Ljubav i moda‘ otvorio nam je vrata u svijet profesionalne glazbe.
Koji su vam ljudi bili najvažniji u tim formativnim godinama?
- U tim ranim formativnim godinama najvažniji su mi bili ljudi s kojima sam stvarao. Fon Biskich, Robert Ćaleta Čarli, cijeli bend - to su bili moji najbliži suradnici i prijatelji.
Sjećate li se trenutka kada ste odlučili potpuno se posvetiti glazbi, a ne ‘civilnoj‘ karijeri za kakvu se mnogi muzičari, nakon tinejdžerskih i adolescentskih godina, odlučuju? Kada ste sebi rekli ‘to je to, ne želim raditi ništa drugo u životu‘?
- Odluka da se potpuno posvetim glazbi dolazila je postupno, ali kad smo potpisali prvi diskografski ugovor, shvatio sam da nema povratka. To je bio trenutak kada sam znao da je ovo moj život.
U karijeri ste imali nekoliko važnih koraka, a jedan od njih bilo je raspuštanje Đavola i odlazak u solo vode. Kako je do toga došlo?
- Raspuštanje Đavola došlo je s početkom rata jer nije imalo smisla pjevati ljubavne pjesme u tom trenutku. Nakon dvogodišnje glazbene pauze odlučio sam se preseliti u Zagreb i pokušati početi solo karijeru jer sam osjetio da bez glazbe jednostavno ne mogu.
Presudan korak bio je preseljenje u Rijeku i formiranje Fiumensa. Zašto Rijeka? Što ste pronašli u tom gradu i kada ste odlučili da to postane vaš dom?
- U Rijeku sam se preselio iz privatnih razloga, a Rijeka je postala i moj dom jer sam osjetio da mi nudi neku novu energiju i inspiraciju. Ta tranzicija se postupno odvijala i trajala je godinama. Ovdje sam pronašao prave ljude za bend Fiumens i osjetio da mogu slobodno i na neki novi način stvarati.
Jesu li devedesete bile teške za vas? Jeste li ikada razmišljali o odustajanju od muzike?
- Devedesete su bile nevjerojatno izazovne, pune uspona i padova, ali nikada nisam ozbiljno razmišljao o odustajanju. Glazba je bila jača od svih prepreka.
Teško je uopće izbrojati hitove koje ste napisali. Kako nastaju vaše pjesme? Od čega krećete? Imate li u glavi potencijalnu publiku, razmišljate li što će se njima svidjeti, ili krećete od sebe?
- Pjesme uvijek nastaju iz emocija. Ponekad je to ljubav, ponekad neka melankolija, ponekad sreća, ponekad tuga, a ponekad samo najobičniji trenutak inspiracije. I uvijek krećem od sebe - ako ja osjećam nešto snažno, vjerujem da će i publika to osjetiti. Ali, u tom trenutku ne razmišljam previše o tome što će se kome svidjeti. Tek poslije se počinjem nadati da će moje pjesme dirnuti ljude.
Što vas sve inspirira kada pišete pjesme?
- Inspiracija uvijek dolazi iz života, emocija, svakodnevnih situacija, ljubavi, prijateljstva itd. Mediteran je moj stalni motiv - u mom zvuku su šum mora, huk bure ili juga, mediteranski zalazak sunca.
Koji su danas vaši glazbeni utjecaji?
- Danas slušam puno različite glazbe, ali i dalje me najviše inspiriraju izvođači koji imaju autentičan zvuk i snažnu poruku. I The Beatles, naravno.
Imate svoj studio, kolekcionar ste gitara. Koliko gitara imate i koje su vam, osim Gretscha, najdraže? Kako provodite vrijeme u studiju?
- Imam priličnu kolekciju gitara. Ali, i mandoline, ukulele, banjo... Osim Gretscha, obožavam Fendere, Gibsone i neke vintage modele. Studio mi je mjesto gdje non-stop eksperimentiram, snimam, u vječnoj sam potrazi za savršenom pop-pjesmom. Koju nikad, naravno, neću naći, ali ću joj se ipak ponekad podosta približiti.
Zauzimate posebno mjesto na hrvatskoj i regionalnoj sceni, imate vrlo široku publiku, možete svirati i rock koncerte i nastupati na festivalima zabavne glazbe, a ono što radite je žanr za sebe. Kako vidite svoje mjesto na sceni? Gdje se osjećate najugodnije?
- Ne uklapam se ni u jedan žanr potpuno. Dobro ste primijetili, ja sam žanr sam za sebe. Moja je glazba spoj svega što volim: rocka, popa, mediteranskog zvuka, pa i latina ponekad, reggaea itd. Na moj specifičan način. A najugodnije mi je na mojim koncertima kada i gdje vidim da moja publika jako uživa.
Spadate među najslušanije hrvatske autore, iza vas je golem broj hitova i pretpostavljam da biste mogli sasvim lijepo živjeti od tantijema, eventualno s manjim brojem odabranih svirki uživo, ili od pisanja pjesama za druge. Ipak, vaš je bend stalno na turneji, po broju svirki godišnje nadmašujete hrvatski prosjek i šišate i puno mlađe bendove. Što vas pogoni da stalno grabite dalje?
- Glazba je moja strast i moj život. Volim stvarati, volim svirati uživo i volim reakciju publike. To me drži živim i motiviranim. Iako bih mogao živjeti od tantijema, nastupi uživo su ono što mi daje energiju. Svaki koncert je nova prilika da podijelim nešto s ljudima, a to je neprocjenjivo. I upravo ta činjenica me pogoni dalje i dalje.
Što je toliko privlačno u životu u kombiju i hotelima?
- Kombi i hoteli su moj drugi dom. Putovanje donosi priče, druženja, divnu energiju, uspomene...
Koncertom u Areni slavite 40 godina karijere. Kada podvučete crtu, kako ste zadovoljni svojim glazbenim putem? Koji su vam trenuci bili najvažniji? Ima li nešto što biste danas, da možete, učinili drugačije?
- Kada pogledam unatrag, osjećam ponos i zahvalnost. Prošao sam mnoge faze, i dobre i loše, ali glazba je uvijek bila moja konstanta. Koncert u Areni je veliko priznanje i prilika da zajedno s publikom proslavimo sve što smo doživjeli zajedno svih tih silnih godina. Najvažniji trenuci? Svaki koncert, svaka pjesma, svaki susret s ljudima. Ništa ne bih mijenjao.
Koji su planovi nakon Arene?
- Nakon Arene? Neću stati. Novi projekti, turneje, pjesme, možda neki novi album. Glazba je moj život i dok god imam inspiraciju i energiju, radit ću ono što volim. Još jednom, Arena Zagreb bit će slavlje svih tih godina, glazbe, uspomena i publike koja je uvijek bila za mene i uz mene. Glazba je moja strast, a planovi su uvijek veliki jer vjerujem da nikad ne treba prestati sanjati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....