Predstava I godine ove adresira osobe kasnije životne dobi baveći se odnosima snage i nemoći te procjepima između želja i mogućnosti kod navedene dobne skupine. U predstavi prominentnog hrvatskog redatelja Aleksandra Švabića igraju ponajveće zvijezde hrvatskog teatra: gospođa Lela Margitić, gospodin Vinko Kraljević u suradnji s jednim od najznačajnijih hrvatskih plesača Damira Klemenića.
Proces starenja je fiziološki, individualan proces koji kod ljudi napreduje različitom brzinom, što znači da svaki čovjek drugačije stari. Nije lako odrediti životnu, dobnu granicu od koje se sa sigurnošću može odgovoriti kada u čovjeka nastupa starost. Starenje i starost se jasno razlikuju i dok starenje predstavlja progresivni stalan i postupan proces smanjenja strukture i funkcije organa i organskih sustava, sama starost predstavlja određeno životno razdoblje povezano s kronološkom dobi.
Polazišna pitanja ove predstave jesu: Ovisi li naš umjetnički rad o tome koliko nam života ostaje? Koliko imamo snage da naš umjetnički rad i dalje kreiramo? Ima li u našoj sredini razumijevanja za umjetnike treće životne dobi i njihovu umjetnost koju čini samo njihovo iskustvo?
Zapadnoeuropsko tržište umjetnosti (i hrvatsko) unazad posljednjih trideset godina usmjereno je na neprestanu proizvodnju novih projekata, novih imena i slavljenje mladosti umjetnosti, zanemarujući iskustvo i refleksiju kao jednako vrijedne postulate kreativnog rada zapostavljajući time umjetnike srednje životne dobi. Tako se gubi naša ideja kontinuiteta, prijenosa iskustva i međugeneracijske razmjene.
Starost i nemoć su različiti pojmovi. Nosi li starost samo nemoć? Kako izgleda starost, a od čega se zapravo sastoji? Kada i kako se osjećamo staro?
Način rada na projektu je autorski te se iz međusobne konverzacije na teme: težina, strahova, želja i potreba – bivanja, stvarao scenski tekst. Paralelno se radi na tjelesnim mogućnostima/nemogućnostima i osvještavanju tijela kao nositelja iskustva, a ne objektificirane ljepote.
Cilj ovog procesa je kritika i reintrepetacija pojma divljenja ljepoti nasuprot kojeg se uspostavlja sadržajnost svakog pojedinog trenutka i razumijevanje tog istog trenutka.
Romantiziranje nemoći polazišna je točka za neke nove kanone ljepote umjetničkog čina koje proizlaze iz temporalnosti tijela, odnosa želje i nemogućnosti, iskustva i fantazme.
Projektom I godine ove organizacija De Facto nastavlja tendenciju produciranja uspješnih predstava u polju suvremenog kazališta i plesa proizašlih iz istraživačkog procesa rada. Projekt uključuje suradnju umjetnika, dokazanih u svom području djelovanja i etabliranih u široj javnosti koji se okupljaju i surađuju u realizaciji ovog projekta, a nisu nužno članovi umjetničke organizacije de facto.
Velika vrijednost ove predstave je svakako davanje vidljivosti starijim članovima kazališne zajednice, te upozoravanjem da njihovim odlaskom u mirovinu ne završava njihovo kreativno i umjetničko djelovanje. U realizaciju smno se upustili kao producenti kako bismo se pozicionirali ne samo kao uspješno nezavisno kazalište sa svojom redovitom publikom, već i kao produkcijska kuća koja producira radove različitih hrvatskih, regionalnih i europskih umjetnika.Takva odluka predstavlja novum na zagrebačkoj kazališnoj sceni i htjeli bismo je i dalje razvijati Sve navedeno su bitni preduvjeti za jedan uspješan kazališni projekt a njegova je održivost nakon premijerne izvedbe garantirana jer se očekuje igranja u Zagrebu i Istri 2024. i 2025. godine.
Osim premijerne izvedbe, predstava je u Klubu Kazališta Komedija na rasporedu 11. ožujka i 7. travnja 2025.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....