Sredinom rujna iz Nacionalnog parka Krka stigla je dobra vijest o tome da se strogo zaštićena vrsta barska kornjača (Emys orbicularis) nakon dugo godina vratila na područje Skradinskog buka, a prvih dana listopada iz Javne ustanove "NP Krka” javljaju još jednu dobru vijest kad je riječ o zaštiti prirode i bioraznolikosti. Potvrđena je prisutnost vidre!

Kako informiraju, prisutnost vidre praćena je neinvazivnom metodom prikupljanja podataka od 13. do 15. rujna 2021., te su potvrđena dosadašnja saznanja o njenoj prisutnosti duž kanjona rijeke Krke, od Skradina do Bilušića buka, i na sutoku Krke i Čikole.

Kako pojašnjavaju u NP Krka, vidra je u Republici Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta. Štite ju Konvencija o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bernska konvencija) i Direktiva o zaštiti prirodnih staništa i divljih biljnih i životinjskih vrsta. Ugrožena je uglavnom zbog uništavanja i fragmentacije povoljnih staništa i onečišćenja voda.

O brojnosti vidre, kako navode, ne postoje točna saznanja. S obzirom da je ona ciljna vrsta ekološke mreže HR2000918 Šire područje NP Krka, područja očuvanja značajnog za vrste i stanišne tipove, kao cilj je postavljeno očuvanje 1320 ha pogodnih staništa potrebnih za održavanje populacije vidre od najmanje dvadeset jedne do dvadeset tri jedinke na tom području.

U Javnoj ustanovi “NP Krka” stoga, uz redovito praćenje prisutnosti vidre, koje se provodi svakih šest godina, planiraju i genetsku analizu, koja je, kako ističu, primarna i najpreciznija metoda za utvrđivanje veličine populacije vidre. Analizom DNK izoliranog iz dlake ili prikupljenog svježeg izmeta mogu se procijeniti veličina i struktura (mužjaci/ženke) populacije, areal obitavališta, raširenost i genetska raznolikost vidre.

Vidra (Lutra lutra) je zvijer iz porodice kuna, objašnjavaju u JU “NP Krka”. Prilagođena je životu u vodi: njezino su stanište primarno slatke vode. Pod vodom je vrlo okretna jer je građa njezina tijela prilagođena za plivanje i ronjenje. Tijelo joj je vitko, izduženo, kratkih nogu i duga, jednoliko konična repa. Tijelo odrasla mužjaka teškog desetak kilograma s repom je dugo od 100 do 135 cm. Ženke su u pravilu manje: ženka teška oko sedam kilograma duga je od 90 do 125 cm.

Vidra ima plivaću kožicu između svih pet prstiju na svim šapama, mišićavi rep kao pomoć kod plivanja, „brkove“ osjetljive na dodir, odličan vid koji joj omogućava lov pod vodom i debelo krzno koje joj čuva tjelesnu temperaturu. Krzno koje prekriva tijelo smeđe je ili tamnosmeđe boje, sa svjetlijom trbušnom stranom, koja je sivkasta ili bijela. Glasa se jasnim tihim zviždukom, dahtanjem, skvičanjem i režanjem. Vidre međusobno komuniciraju s pomoću mirisa, pojasnili su.

Dodaju kako se vidra u vodi može zadržati dugo, a plijen hvata oštrim i snažnim zubalom. Hrani se prije svega ribama, zatim rakovima, školjkašima, vodozemcima, pticama, malim sisavcima i drugim vodenim beskralješnjacima. Dnevno u lovu provede nekoliko sati, a u potrazi za hranom prelazi velike udaljenosti. Odrasle vidre plivaju brzinom od 1,5 do 2 km na sat, od sedam do osam sati po lovnoj noći.

Nadalje pojašnjavaju kako je vidra uglavnom aktivna noću, dok preko dana leži u brlogu pod zemljom ili u skloništu iznad zemlje. Na svom teritoriju treba do trideset sigurnih i zaštićenih odmorišta, koje koristi u različite svrhe, a najsigurnije i najnedostupnije koristi kao brloge za okot i podizanje mladih.

Vidra je izrazito teritorijalna životinja koja živi sama, osim tijekom sezone parenja i prve godine života. Razlog usamljeničkom načinu života leži u njenoj potrebi za velikim životnim prostorom. Mužjaci postaju spolno zreli s osamnaest mjeseci, a ženke s dvije godine. Gestacijski period traje dva mjeseca. Okot obično broji od dva do tri mladunca. Stopa njihova mortaliteta je velika pa vidra u godini najčešće podigne tek jedno mladunče i za života ima najviše tri legla.

Tijekom prvih šest tjedana života mladunci su potpuno bespomoćni i žive samo od majčina mlijeka. Mužjaci ne sudjeluju u podizanju mladih. Mladunci nauče plivati u dobi od dvanaest tjedana, kad im naraste krzno otporno na vodu. Nakon osam do devet mjeseci mlade se vidre na kratko vrijeme prvi put odvoje od majke, a potpuno samostalne postanu s dvanaest mjeseci.

Vidre su grabežljivci koji se nalaze na samom vrhu hranidbene piramide te pridonose uspostavi ekološke ravnoteže u vodenim ekosustavima. Za naseljavanje nekog područja vidri je dostupnost plijena često važnija od površine staništa. Srednja vrijednost gustoće vidri iznosi jednu jedinku na 15 km toka. Prirodni neprijatelji su joj sve zvijeri veće od nje. Životni joj je vijek u divljini kratak, prosječno od tri do četiri godine, pa rijetko doživi više od deset godina, dok u kontroliranim uvjetima u zatočeništvu živi i petnaestak godina, naveli su podatke o vidri u JU “NP Krka” uz vijest o njezinoj prisutnosti na području nacionalnog parka.

Značajna je to vijest s obzirom kako prema procjenama Međuvladine znanstveno-političke platforme za bioraznolikost i usluge ekosustava (IPBES), priroda u svijetu propada neviđenom brzinom te milijunu od procijenjenih osam milijuna vrsta prijeti izumiranje

Inače, bioraznolikost je pojam koji opisuje raznolikost života na Zemlji, a uključuje raznolikost unutar vrsta, između vrsta, životnih zajednica te raznolikost ekosustava. Ekosustavi su sustavi unutar kojih živa bića (biljke, životinje, bakterije itd.) i njihova neživa okolina (stijene, minerali, tlo, voda i klima) međusobno djeluju kao funkcionalna cjelina.

Početkom lipnja jedna od važnih tema na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta bila je nova strategija o bioraznolikosti do 2030. Zastupnici su usvojili rezoluciju tražeći obvezujuće ciljeve kako bi se zaustavili i preokrenuli trenutačni trendovi smanjenja bioraznolikosti u Europi, a i šire u svijetu.

U prikazu stanja bioraznolikosti i njezine zaštite koji je uoči te sjednice pripremila Služba Europskog parlamenta za istraživanja (EPRS) navedeno je kako procjena Europske agencije za okoliš pokazuje da samo 15 posto staništa i oko 27 posto vrsta zaštićenih zakonodavstvom EU-a ima dobar status zaštite. Procjena kopnenih, slatkovodnih i morskih ekosustava na razini cijele EU otkrila je da je stanje ekosustava u EU nepovoljno.

Novom strategijom o bioraznolikosti do 2030. koja je dio Europskog zelenog plana, Europska unija stoga postavlja nove ciljeve u ovom desetljeću. To uključuje proširenje postojeće mreže zakonski zaštićenih područja kako bi se pokrilo najmanje 30 posto kopnenog i morskog područja EU-a, te postavljanje pravno obvezujućih ciljeva EU za obnovu prirode i degradiranih ekosustava.

Do gubitka bioraznolikosti dolazi prirodnim ili ljudskim djelovanjem. Glavni uzroci su promjene u korištenju tla i mora, izravno iskorištavanje organizama, klimatske promjene, onečišćenje i invazivne strane vrste.