Kad su znanstvenici otkrili da žene na udaljenim Farskim otocima imaju neuobičajeno visoke koncentracije otrovnih industrijskih kemikalija u majčinom mlijeku, to otkriće se isprva činilo iznenađujućim.

Sjevernoatlantski arhipelag, koji se nalazi između Islanda i sjevernog vrha Škotske, trebao bi biti daleko od izvora industrijskog ili kemijskog onečišćenja. A kemikalije, koje je kod žena na otoku izmjerila studija Sveučilišta u Stockholmu iz 2005., a koje su uključivale poliklorirane bifenile (PCB), već su bile ukinute u mnogim državama.

Pa kako su onda te kemikalije onda dospijela u tijela žena?

Istraživanja su pokazala da su kemikalije u organizam pristigle iz oceana ili, preciznije, iz mesa kitova pilota koji čine važan dio prehrane otočana.

PCB- spadaju u skupinu otrovnih kemikalija zvanih postojani organski zagađivači (POP), koji mogu su putovati na velike udaljenosti kroz zrak i vodu, utječući na zajednice daleko od samog izvora onečišćenja.

Probijaju se u more, nakupljajući se u masnom tkivu morskih životinja. Jednom u lancu ishrane, te se kemikalije mogu "biomagnirati"(to znači da se tijekom vremena nakupljaju u tjelesnim tkivima životinja), dok prelaze od plijena do lovca, postižući veće koncentracije u velikim grabežljivcima. Zato može biti rizičnije redovito jesti velike morske životinje poput tune – ili kitove,barem u slučaju Farskih otoka – nego, recimo, skuše, inćune ili srdele.

Utvrđeno je da inuiti koji žive na kanadskom Arktiku imaju više razine POP-a u krvi od opće populacije Kanade, uglavnom zbog njihove prehrane ribom i morskim sisavcima kao što su morž i narval.

U 1920-ima, PCB-i –srodnici nastali od 209 sintetičkih industrijskih kemikalija – razvijeni su za upotrebu kao rashladne tekućine i usporivači plamena u strojevima, električnim proizvodima, bojama i građevinskim materijalima. Stabilne, nezapaljive i otporne na toplinu, kemikalije su imale višestruku uporabu. Ali ta stabilnost, znači i da neće tako lako nestati ili degradirati se čak i dugo nakon što je proizvodnja prestala.

Nakon vrhunca u 1960-ima, upotreba PCB-a počela je opadati od 1970-ih kako su učinci na zdravlje postali očitiji i zemlje su zabranile kemikalije. Znanstvenici su počeli povezivati ​​PCB s negativnim učincima na imunološki sustav životinja i ljudi, endokrinim poremećajima, smanjenom plodnošću, neurorazvojnim problemima i smanjenim kvocijentom inteligencije kod djece. Također su klasificirani kao vjerojatni kancerogen.

Danas se većina PCB-a nalazi na zatvorenim odlagalištima otpada, staroj električnoj opremi i montažnim zgradama napravljenim prije 1980-ih. Osim ako ne živite vrlo blizu industrijskog ili poljoprivrednog mjesta, vaš najvjerojatniji izvor PCB-a je hrana.

Popis od 12 POP-ova poznatih kao “prljavi tucet” – uključujući PCB-e i sintetski insekticid DDT – zabranjen je 2004. međunarodnim sporazumom, Stockholmskom konvencijom. Ali čak i uz raširene zabrane, zagađenje se nastavlja širiti.

Ugovorom se zahtijeva da se PCB-i postupno uklone iz opreme do 2025. i da se svi PCB-i eliminiraju do 2028. No samo 17% ukupne količine PCB-a eliminirano je u cijelom svijetu, s 83% (14 milijuna tona) koje još treba riješiti, prema Programu UN-a za okoliš. Procjenjuje se da 1 milijun tona materijala kontaminiranog PCB-om samo u Europi čeka da bude uništeno.

Najučinkovitiji način rješavanja PCB-a je spaljivanje na iznimno visokim temperaturama, što je skup i ponekad logistički nemoguć proces. Ali ako se postojeće zalihe kemikalija ne postupe i ne zbrinu na odgovarajući način, one će na kraju završiti u okolišu.

Europski parlament je 10. srpnja 2020. donio rezoluciju u kojoj je iznio svoje prioritete u pogledu predstojeće strategije održivosti za kemikalije. Zatražio je, među ostalim, da se ta strategija iskoristi za postizanje usklađenosti i sinergija između zakonodavstva o kemikalijama, sigurnosti i zdravlju na radu i povezanog zakonodavstva Unije, uključujući posebno i opće zakonodavstvo o proizvodima, zakonodavstvo o vodi, tlu i zraku, zakonodavstvo o izvorima onečišćenja, uključujući industrijska postrojenja, te zakonodavstvo o otpadu. Naglasio je da bi se strategija trebala temeljiti na čvrstim i ažuriranim znanstvenim dokazima, uzimajući u obzir rizik koji predstavljaju endokrini disruptori, opasne kemikalije u uvezenim proizvodima te kombinirani učinci različitih kemikalija i vrlo postojanih kemikalija.