Koje su ptice u Hrvatskoj najugroženije i iz kojih razloga, te što se čini i može još učiniti na njihovoj zaštiti? Na to pitanje dipl.ing.biol. Dubravko Dender, voditelj Programa za očuvanje ptica u udruzi Biom kaže kako je zaštita i očuvanje ptica, a time i njihova ugroženost često međunarodna stvar. Razlog tome je, objašnjava, prije svega njihova pokretljivost - letenje (selidba) i činjenica da je samo dio ptičjih vrsta cijelu godinu na istom mjestu (stanarice).
- Ovdje pričamo o Hrvatskoj, no treba naglasiti da državne granice pticama i brojnim drugim vrstama ne znače ništa. Na kraju se one ipak odražavaju na njih u smislu korištenja prostora, zakonodavstva i toga kako pojedina država postupa (upravlja) s divljim vrstama pa tako i pticama – kazuje Dender.
Pojašnjava i kako se ugroženost vrsta procjenjuje na osnovu različitih parametara, a standardizirana je kroz IUCN kategorije ugroženosti gdje se nakon sagledavanja spomenutih parametara svaka vrsta svrstava u određenu kategoriju ugroženosti (to se može raditi na globalnom, nacionalnom, europskom ili nekom drugom nivou). U slučaju Hrvatske to je, kaže, napravljeno te postoji Crveni popis ptica Hrvatske i iz njega proizašla Crvena knjiga ptica Hrvatske.
- Kao najugroženije vrste izdvajaju se one koje se u Hrvatskoj nalaze na rubu areala (tj. tu im je rub rasprostranjenosti) te one za koje u Hrvatskoj postoji mala površina pogodnog staništa. U slučaju ovih prvospomenutih, njihova je ugroženost na području RH manje rezultat ljudskih aktivnosti, a više klimatskih, stanišnih i drugih prilika. Takav je slučaj npr. sa stepskim sokolom, orlom krstašem i kratkoprstim kopcem – kazuje Dubravko Dender.
Dodaje kako je riječ o pticama grabljivicama, a u našoj su zemlji oduvijek prisutne na malom dijelu teritorija (orao i sokol na krajnjem istoku, a kobac na krajnjem jugu).
- Njihova zaštita prije svega podrazumijeva provedbu boljih istraživanja kojima bi se mogla utvrditi točna rasprostranjenost i brojnost, a onda i poduzimanje konkretnih konzervacijskih mjera. One će prije svega uključivati očuvanje određenih tipova staništa (na kojima vrsta obitava), ali i suradnju sektora zaštite prirode s drugim sektorima čijim se djelovanjem može ugroziti opstanak ovih vrsta (šumarstvo, energetika, poljoprivreda i dr.).U slučajevima vrsta s rubom areala u RH, ključna je i suradnja naše države sa susjednim državama koje imaju veće populacije i koje možda provode konkretne projekte očuvanja, a u koje se onda mogu uključivati i zainteresirane strane iz RH – ističe Dender.
Kazuje i kako skupini za koju u Hrvatskoj postoji mala površina odgovarajućeg staništa pripadaju vrste kao što su primjerice morska kulika, mala štijoka i suri orao. Navodeći te primjere, pojasnio je i njihove karakteristike:
Morska kulika je ptica niskih pjeskovitih i muljevitih obala te solana, koja se kod nas gnijezdi samo na manjem dijelu sjeverozapadne Dalmacije i Paga te na ušću Neretve. Ugrožava je prije svega razvoj turizma na tim područjima, a regulacije turističkih aktivnosti i gradnje je jedini način za njeno očuvanje u RH.
Mala štijoka je vrsta dobro očuvanih prostranih močvarnih staništa koju ugrožava njihovo isušivanje te najčešće pretvaranje u poljoprivredno zemljište. Mali broj gnijezdećih parova ove vrste kod nas obitava samo na Vranskom jezeru i u delti Neretve.
Suri orao je krupna vrsta s velikim teritorijima (više kilometara kvadratnih), za koju u RH iako je prisutna u velikom dijelu planinskog i obalnog dijela zemlje, ne postoji puno pogodnih staništa. Ugrožava ga zarastanje terena (pa i ono potpomognuto pošumljavanjem četinjačama) uslijed napuštanja tradicionalnog stočarstva, gradnja različite infrastrukture na neodgovarajućim mjestima - posebno loše pozicionirane vjetroelektrane, krivolov itd. Zaštita ova vrste općenito zahtjeva dobru istraženost i redovito praćenje, kao i suradnju različitih sektora poput energetike, poljoprivrede i lovstva čije ne/aktivnosti mogu biti presudne za očuvanje ove vrste.
- Ako gledamo po ekološkim skupinama najveći broj ugroženih vrsta je iz skupina ptica močvarica (čaplje, ibisi, žličarke, patke itd.) i ptica grabljivica. Brojne su mjere očuvanja koje se mogu definirati i provoditi s ciljem očuvanja ugroženih vrsta. Nekad one uključuju zabrane, no nekad i potpuno suprotno od toga, jer podrazumijevaju provedbu ljudskih aktivnosti. Primjerice, da bi očuvali bjeloglavog supa u RH, nužno je očuvati tradicionalno ovčarstvo na kvarnerskim otocima, a da bi očuvali morske ptice poput gregule i kaukala nužno je eliminirati alohtone invazivne vrste - štakore, s otoka na kojima se ove vrste gnijezde – zaključuje Dubravko Dender, voditelj Programa za očuvanje ptica u udruzi Biom.
Spomenimo i kako je Direktiva 2009/147/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. studenoga 2009. o očuvanju divljih ptica, uz Direktivu o staništima, jedan od najvažnijih EU dokumenata u zaštiti prirode.
“Vrste divljih ptica koje prirodno obitavaju na europskom državnom području država članica uglavnom su migracijske vrste. Te vrste predstavljaju zajedničko nasljeđe i učinkovita zaštita ptica tipičan je prekogranični okolišni problem koji podrazumijeva zajedničku odgovornost”, navedeno je u Direktivi o pticama.
I u Rezoluciji Europskog parlamenta od 9. lipnja 2021. o Strategiji EU-a za bioraznolikost do 2030. – Vraćanje prirode u naše živote, istaknuto je kako je zabrinjavajuće niska razina genetske raznolikosti ptica.
Parlament podsjeća na obvezu da se spriječi pogoršanje trendova očuvanja i stanja svih zaštićenih staništa i vrsta do 2030. te da se osigura da na razini država članica barem 30 posto vrsta i staništa koja trenutno nemaju povoljan status bude u toj kategoriji ili pokazuje snažan pozitivan trend. Također smatra da bi trebalo što prije postići povoljno stanje očuvanosti za sve zaštićene vrste i staništa u skladu s Direktivom o pticama i Direktivom o staništima, te naglašava da postoje obveze da se spriječi propadanje vrsta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....