JE LI UČENJE OD KUĆE IPAK PREZAHTJEVNO I KAKVE ĆE POSLJEDICE OSTAVITI NA UČENIKE? Prva iskustva nakon dva tjedna školske nastave

Dva su tjedna nastave u uvjetima pandemije iza nas. Svi zajedno smo prošli kroz taj period te je dobro vrijeme za sagledati učinjeno. Slike školaraca u vlastitim domovima, usred radnih zadataka, u brojnim i neobičnim radno-obiteljskim situacijama, preplavile su socijalne mreže, pružajući na trenutke i osjećaj zabavnosti i opuštenosti.

Na nastalu situaciju, nadležni su reagirali promptno, a javni servisi, poput HRT-a ili Carneta, učinkovito i pravodobno su se prilagodili. Škole i učitelji očekivano su pokazali razlike u mogućnostima pravovremene reakcije. Od brzih i promptnih odgovora na nove okolnosti, do primjetnih kašnjenja, nesnalaženja i inercije. Upućenima nimalo iznenađujuće, da se i u kriznoj situaciji pokazalo kako postoji nevidljiva razdjelnica u njihovoj kvaliteti.

Kojim putem će se posredovati sadržaji, koja će se platforma koristiti, hoće li se svi uspjeti ulogirati u sustav, pucaju li internetske veze, u osnovi većinom tehnička pitanja, zaokupljala su najviše pozornosti i energiju. Uočeni problemi otvorili su više pitanja, na koja bi trebalo u nekim post kriznim vremenima dati odgovor.

Od toga da smo kao obrazovni sustav prilično siromašni prikladnim nastavnim sadržajima, posebice onim koji nisu tehnička adaptacija tradicionalnog ex catedra poučavanja uz digitalno posredovanje, do toga da je slabo razumijevanje suštine i vrijednosti online nastave odnosno nastave na daljinu. Dodatno, ako ćemo iz ove krize nešto željeti naučiti, nadam se da nećemo zaboraviti u bližoj budućnosti kritički razmotriti učinkovitost i efikasnost milijuna kuna do sada uloženih u “digitalizaciju” obrazovnog sustava.

Stresna situacija

No, tehničke probleme i početne izazove u zadanim smo okolnostima zadovoljavajuće razriješili. Sada na red dolaze pravi izazovi, s dugoročnim posljedicama. Vjerujem da ih svi roditelji i učitelji koji su u neposrednom kontaktu s učenicima primjećuju. U javnom prostoru, počinju se artikulirati s općim nazivnikom kako je učenicima, a ne sumnjamo, još više, roditeljima “dosta” online nastave. Naglasak rasprava stavlja se na tvrdnje kako je ova situacija prezahtjevna, teška, stresna.

Mislim da su to glasovi koje je potrebno razmotriti i da zbog potencijalnih posljedica nije moguće ostaviti po strani. Prije svega potrebno je sagledati je li doista tomu tako? Što su nam nakon početne prilagodbe, glavni izazovi? Na koji način će se reflektirati posljedice pojedinih opcija? Te na kraju, potrebno je temeljito sagledati pitanje svih pitanja, imamo li uopće kakve alternative svemu ovom?

Možemo poći od toga da u školskim sustavima, kakvi trenutno u većini zapadnih zemalja postoje, još uvijek nema, a dugo ga neće ni biti, oblika online nastave, osmišljenog učenje na daljinu kojim je moguće zamijeniti školu kakvu poznajemo. Alternativnog sustava kojim je moguće postići ciljeve kojima se tradicionalno teži. Stoga, ako je nečega dobro u situaciji pandemije, onda bi to moglo svakako biti da nam je ovo stanje svima trebalo otvoriti oči, koliko su škole, ravnatelji škola, i, prije svega, učitelji u našim životima važni.

Što će pandemija dulje potrajati, svima će nama oni još više nedostajati. Škola kao mjesto fizičkog i socijalnog susreta, prostor komuniciranja, izravne interakcije te kao mjesto učenja, osobnog i intelektualnog rasta, te kao mjesto emocionalne razmjene naprosto je nezamjenjivo u životima svih, posebno mladih. Ponadajmo se također da to kao društvo nećemo već u bližoj budućnosti brzo zaboraviti!

U ovim sadašnjim okolnostima ne možemo zamijeniti jedan takav sustav, nego se možemo samo približiti ostvarenju ciljeva koje bi on postigao u normalnim uvjetima. Ako ćemo vjerovati da je sve željene ciljeve takvog sustava moguće postići u kućnom okruženju, zasigurno ćemo debelo pogriješiti. Stoga, u postojećim okolnostima trebamo svi zajedno prestati na sve što se događa gledati i mjerkati tradicionalnim kriterijima te pokušati intervenirati iz tradicionalnih perspektiva. To je u ovom trenutku jedna od važnih pretpostavki daljnje uspješne prilagodbe ukupnog sustava izazovima koji su akutni.

Tradicionalno vrednovanje

Kao prvo, vrlo je teško na bilo koji način ostvariti ocjenjivanje i vrednovanje postignuća učenika u ovim okolnostima slijedeći tradicionalne paradigme. Točnije, sve što će se i pokušati, sadržavat će na ovaj ili onaj način neki oblik improvizacije. Vjerujem, ne treba ponavljati, kako svaki oblik improvizacije, uvijek po definiciji nekima pogoduje, a nekima šteti.

Ispravno je pitanje, što se tim vrednovanjem, osim zadovoljenja formalnih zahtjeva želi i može i postići? Mislim stoga da je u ovim okolnostima, bez nekih većih poteškoća, moguće privremeno suspendirati tradicionalno vrednovanje, nastalo i primjereno nekim drugim okolnostima, koje je usmjereno na neke ranije bitne ciljeve.

Prolaznost svih učenika ne bi trebala biti upitna te bi svi učenici u formalnom smislu morali moći upisati sljedeći razred, odnosno obrazovnu razinu. Učenici osmih razreda trebali bi se upisivati temeljem formalnog postignuća koji je stečen u “normalnim” okolnostima, uz jasno propisanu fleksibilnost srednjih škola u pogledu broja budućih razrednih odjela, odnosno formalnog osiguranja mogućnosti mobilnosti učenika u neposrednoj budućnosti.

Sličnu paradigmu moguće je i potrebno primijeniti i na maturante, pri čemu je maturu moguće dodatno relativno jednostavno tehnički reducirati na sadržaje nastavnog programa lišene zadnjeg polugodišta.

Neposredan kontakt

U ovim okolnostima, puno je važnije hoće li učitelji i škole većinu napora usmjeriti na svoju suštinu, a ne na zadovoljavanje puke, od središnjih obrazovnih vlasti, propisane forme. Škola, učitelji i obrazovni proces moraju biti potpuno usmjereni na svakog pojedinačnog učenika. Sada je, paradoksalno, prigoda da se radi sa svakim učenikom što je moguće više individualno. Putem tehnologije moguće je ostvariti brz i neposredan kontakt.

Učitelji su u mogućnosti sa svakim porazgovarati, procijeniti njegovu razinu individualnih postignuća, prepoznati koliki je napredak u kompetencijama, na koji način su strukturirane vještine te je svaki učitelj u mogućnosti osmisliti individualni plan napretka za svakog učenika. U online okruženju moguće je susretati i komunicirati i više puta tijekom dana te svakog učenika poticati i pratiti njegov napredak.

Upravo na tragu očekivanja kako je ideal školovanja i obrazovanja sadržan u pretpostavci i očekivanju da je u mogućnosti svakom djetetu pružiti njemu primjerene, prilagođene i odmjerene obrazovne ciljeve. Potrebno je na ovome mjestu posebno istaknuti važnu i ne tako malenu skupinu učenika s poteškoćama, na koje smo na određeni način pomalo zaboravili u ovoj “frontalnoj digitalnoj nastavi”.

Oslonimo li se u ovoj cijeloj situaciji iznova na roditelje, stvorit ćemo brojne probleme. Vidljive su naznaka kako se i u doba pandemije, roditeljima želi “prebaciti loptica” da su oni primarno odgovorni za obrazovni napredak djece.

Roditelji mogu pomoći uspostavi što jasnijih pravila ponašanja, strukturiranju jasnog radnog vremena te se povećano mogu angažirati u motiviranju vlastite djece prema radu i učenju. Dijelom mogu odraditi svoju ulogu u provjeravanju učinjenog odnosno stanovitom vrednovanju napretka. No, ako će roditelji (opet) morati biti ti koji će i sadržajno raditi sa svojom djecom, samo će se multiplicirati dosadašnje, već znane, manjkavosti.

Skupina obrazovanijih, što u našim prilikama implicira i skupinu bolje stojećih roditelja, zbog prirode svojih poslova češće će biti i sama kod kuće. Bit će time u boljoj prigodi raditi sa svojom djecom. S druge strane, u situaciji kada je već brojčano prilična skupina roditelja dobila otkaze, a produlji li se pandemija, taj će broj na žalost biti još veći, sasvim je realno kako će roditelje iz skupine niže obrazovanih biti češće pogođeni. Ljudima kojima je primarna okupacija egzistencijalna krize i vakuum, uistinu trebaju biti superheroji da se smireno i temeljito posvete školskom radu i školskom učenju vlastite djece.

Što se kriza vremenski razvuče, na žalost će sve vidljivije postati kako su brojni psihološki, socijalni i drugi izazovi ipak prioritet. Želimo li sačuvati ukupno zdravlje vlastite djece, u ovim trenucima moramo se intenzivnije i bolje usmjeriti upravo na to. Roditelji trebaju pronaći načina kako da kompenziraju pad fizičkih kontakata i fizičke aktivnosti do kojih zbog postavljenih restrikcija dolazi.

Kompenzacija i ostvarenje socijalnih kontakata u mjeri u kojoj je to moguće, u školskoj dobi u kojoj su kontakti s vršnjacima iznimno važni, izazovna je zadaća. Roditelji moraju sami što više inicirati razgovore, interakciju sa svojom djecom, te ulagati značajan trud da potaknu vlastitu djecu na što veći broj socijalnih interakcija s prijateljima, učenicima iz razreda, bivšim učenicima iz razreda, vršnjacima putem dostupnih socijalnih mreža, odnosno posredovano tehnologijom.