Svijet sutrašnjice? Ovdje je - i u njemu nije inteligentno ostati sam, spor i na vjetrometini

U korpusu analize pogonskih sila američke vanjske politike 20. i ranog 21. stoljeća - ekonomski, vojni i geografski interesi redovito su isticani kao daleko važniji od vrijednosnog polja.

Sveučilišne društvene katedre američku su sveprisutnost u svijetu pokušavale objasniti pojmom dominacije, u različitim oblicima, a ekonomska znanost usredotočivala se na snagu američkog gospodarstva i njegovu konkurentnost, međuovisnost koju ono stvara u svjetskom gospodarstvu, međunarodnu trgovinu, ulogu američke središnje banke, ulogu dolara kao rezervne svjetske valute…

Ipak, polje vrijednosti u izrazitoj je i do dana današnjeg nedovoljno shvaćenoj mjeri oblikovalo američke elite u navedenom razdoblju, a ekonomska i vanjska politika koju su te elite zagovarale i provodile često je dolazila kao posljedica američke ideje, a ne kao njezin uzrok.

Svijet ideja i svijet vrijednosti prethodio je svijetu konkurencije, investicije, trgovine, međunarodnih organizacija i blokovskih srazova. Konačno, činjenica da su događaji na europskom i azijskom tlu nerijetko potvrđivali američke predodžbe o Europi, svijetu i njegovim ograničenjima - samo je učvršćivala američke elite u njihovim stremljenjima, učvršćivala ih je u - američkoj ideji.

Što je bila američka ideja 20. stoljeća? Američka ideja 20. i ranog 21. stoljeća bila je spoj ranije ideje američke jedinstvenosti i kasnije ideje američke pozvanosti. Jedinstvenosti po životnoj snazi svog državnog, društvenog i znanstvenog tkiva te pozvanosti aktivno se uključiti u krojenje svjetskih zbivanja proaktivnim širenjem svog društvenog i ekonomskog modela.

Europa je dva puta u 20. stoljeću svojevoljno tonula u barbarstvo - u rovovske užase Prvoga svjetskoga rata i u užase koncentracijskih logora Drugoga svjetskoga rata. U oba su slučaja Sjedinjene Američke Države, bez obzira na različite unutarnje interese i otpore, dolazile u pomoć starom kontinentu.

Stoga treba primijetiti kako je upravo iskustvo Prvoga svjetskoga rata dalo vjetar u leđa paradigmi wilsonizma, a iskustvo Drugoga svjetskoga rata i ranoga Hladnoga rata paradigmi neokonzervativizma, kao lijevoj i desnoj inačici snažnije američke prisutnosti u svijetu.

I wilsonizam i neokonzervativizam tako nastaju na iskustvima, razočarenjima i naučenim lekcijama dviju američkih generacija. Woodrow Wilson svjedočio je propasti trulih carstava i nacionalnim buđenjima, dajući američkim demokratima osjećaj globalne dužnosti, dok je Irving Kristol svjedočio slomu nacističkog totalitarizma i usponu staljinističkog totalitarizma, dajući američkim republikancima svijest o demokraciji koja je krhka, prolazna i nimalo samorazumljiva ako iza nje u svakom trenutku ne stoji sila spremna braniti je.

I jedni i drugi Ameriku su shvaćali ne kao državu, već kao civilizaciju, a bili lišeni i najmanjeg traga kulturnog relativizma.

Pax Americana svijet, iznjedren dvama krilima jedne ideje, smješten u hladnoratovski kontekst s brojim manjim ratovima i sukobima, ipak se statistički gledano pokazao kao vrijeme ogromnog blagostanja kako Sjedinjenih Američkih Država tako i Europe.

Eho tog svijeta odjekuje europskim navikama, očekivanjima i raspravama do dana današnjeg. Taj eho nam prinosi ugodu na koju smo naučeni, no zamagljuje rasuđivanje o onome što je sada pred nama, o onome što živimo i onome što nam je činiti.

Tuđi vrijednosni štit više nije besplatna zamjena za nacionalnu strategiju

Amerika se promijenila. Europa se promijenila. Svijet koji smo poznavali nestao je, a rađa se jedan novi - brži, direktniji te s dalekosežnijim posljedicama.

Američka ideja danas zadržava uvjerenost o američkoj jedinstvenosti, no u pogledu globalnog više nema potrebu drugima reći što bi oni trebali biti. S drugima i drugačijima se itekako ulazi u odnose, no ovaj put primarno u one ekonomske, savezništva su poželjna, no moraju dokazati da vrijede. Da prinose. Da rješavaju.

Nova vanjskopolitička paradigma Sjedinjenih Američkih Država barata logikom transakcijskog, logikom mjerljivog, dokazivog, paritetnog. Toj je logici podvrgnuto sve - od globalne trgovine preko međunarodnih organizacija do vojnih saveza. Nema izuzetih i nema milosti.

Neovisno o tome pripisujete li nestanak staroga konkretnim liderima, stanju elita, procesima dugoga trajanja ili cikličnim kretanjima koja su krasila sve velike poretke u ljudskoj povijesti - jedno je sigurno - živimo u trenutku u kojem se unutar novoga love pozicije za sljedećih stotinu i više godina.

Tehnologija je u središtu te paradigme, a umjetna inteligencija njezina je kruna.

U pitanju AI-ja na tehnološkom se bojnom polju sučeljavaju američka tržišna inovacija i kineska državna koordinacija. Europe na tom bojnom polju, nažalost, nema.

Hrvatska, Europa, Amerika - jesmo li svoji, nečiji, svačiji ili ničiji?

Europska unija tragično kasni u području AI-inovacija i AI-kapaciteta.

Americi ne konkurira u inovaciji, Kini ne konkurira u koordinaciji, a ni jednoj ni drugoj ne konkurira u brzini isporuke. Oni koji nastupaju pozitivno kažu da je europski pristup humaniji (kontroliraniji), oni koji nastupaju negativno kažu da se priključak za Amerikom i Kinom više ne može uhvatiti ma što Europa radila, a realisti kažu da je na svakoj nacionalnoj državi uložiti u vlastite kapacitete te se ufati u to da će se Europska unija i Sjedinjene Američke Države ipak ponovno naći za istim stolom, da će Europa prije ili poslije snažnije osjetiti učinke prelijevanja američke tehnologije i američkog partnerstva u području AI-ja.

Imajući na umu navedeno, kao i političke trendove u vodećim državama EU (nadolazeći nacionalni izborni ciklusi u Njemačkoj i Francuskoj) te stari problem kolektivnog odlučivanja - sve prisnažuje procjeni da prijelomnog tektonskog kolektivnog zamašnjaka ka tehnološkoj revoluciji na razini našeg kontinenta naprosto neće biti.

Što ovo znači za pojedine nacionalne države?

To da su slobodne (i stvarnošću čak ponukane) tražiti rješenja gdje god ih mogu pronaći, primjerice u konkretnim brzim bilateralnim ulagačkim impulsima.

Da se savršeno razumijemo - Hrvatska ni u jednom trenutku ne mora birati između Europe i Amerike. Hrvatsko članstvo u Europskoj uniji, europodručju i NATO-u ostaje temelj političke, gospodarske i sigurnosne stabilnosti, upravo joj taj položaj omogućuje vjerodostojna bilateralna partnerstva izvan sporoga zajedničkog europskog ritma.

Pitanje nije kome Hrvatska pripada, nego može li svoje konkretne prednosti - geografski položaj, tehničko znanje, sigurnosnu pouzdanost i pristup europskom tržištu - pretvoriti u projekte koji privlače kudikamo veći kapital i tehnologiju. U novoj američkoj paradigmi partnerstvo se ne dokazuje deklaracijama, nego uloženim kapitalom, izgrađenim kapacitetima, prenesenim znanjem i podijeljenim rizikom. Tek se na toj razini globalna promjena pretvara u hrvatsku razvojnu mogućnost. S ili bez Europe.

Hrvatska, kao mala, otvorena i eurizirana ekonomija će svakako ostati ekonomski i politički uronjena u Europu. No - tehnološki i investicijski - može pokušati pronaći svoj put ubrzanog razvoja. Ni sa čime nije spriječena momente ubrzanog razvoja tražiti tamo gdje se oni nude odmah i sada, a istovremeno ostati civilizacijski i sigurnosno odgovorna kontinentu na kojem se nalazi. A vlastitim naporima i uspjesima u domenama budućnosti će ga tako barem malo i - poboljšati.

1st world problems

Hrvatska je danas jedna relativno razvijena država umjerene političke klime koja se suočava s problemima karakterističnima za države veće i bogatije od nje same. I to je dobar znak. Više se ne bori za opstanak, nego za blagostanje. Više se ne bori da joj netko uopće čuje glas, nego nastoji taj glas učiniti disproporcionalno snažnijim svojoj površini i broju stanovnika.

Više ne dvoji hoće li moći uspostaviti komunikaciju s većima i snažnijima od sebe, nego može li s njima ostvariti neku ozbiljnu suradnju na svoju korist. Više se ne mora vojno braniti od susjedstva, nego traži prilike na koje to susjedstvo još neko vrijeme neće moći računati. Prirodoslovni i tehnički fakulteti u Hrvatskoj u pravilu su bolji od onih društvenih i humanističkih. Solidni su i mogu donekle pratiti tempo nametan izvana u pogledu obrazovanja kadrova za poslove budućnosti.

Budućnost rada u Hrvatskoj može se sagledati na dva načina. Jedni će instinktivno vapiti za novim obrazovnim strategijama, planovima i kvotama, razmišljati u kategorijama od 10-20 godina prije prvih možebitnih (i upitnih) plodova, a drugi će shvatiti što su rad i posao danas - živo tkivo koje se najbolje kali kroz konkretnu aktivnost na konkretnim tržišnim potrebama. Odnosno - vjerojatnije će novu hrvatsku tehničku inteligenciju stvoriti nekoliko snažnih visokotehnoloških pogona, nego spori političari i unutarnjim rentijerskim otporima okovani sustav obrazovanja.

K istinskom strateškom partnerstvu

U javnom je prostoru na snazi hiperprodukcija pojma strateško. U politici je to izraženo kroz pojam strateškog partnerstva. Ako slušate prosječnog političara, svi su strateški partneri i sve je strateško. No, ako su svi strateški partneri, strateški partner nije nitko.

Ako vam je netko strateški partner - to znači da s njim imate vojnu, energetsku i tehnološku suradnju koja je dublja i ekskluzivnija od one koju s njim imaju drugi. To, naravno, nije lako ostvariti i tome, naravno, svi teže.

Govorili o novim proširenjima LNG terminala, daljnjem opremanju Hrvatske vojske, Južnoj plinskoj interkonekciji, civilnoj suradnji u području nuklearnoga ili podatkovnom centru i novim tehnološkim ulaganjima koje njegova realizacija može potaknuti - područja za zbližavanje Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država postoje i imaju konkretne brojke, prednosti i koristi za oba partnera. I najbitnije - te koristi nisu u plahtama dokumenata i listama želja kakve naš kontinent voli proizvoditi, nisu apstraktne nego su, u skladu sa sadržajem i vremenom - ostvarive direktno i u sagledivom roku.

Hrvatska ima priliku potvrditi svoje postojeće jedinstvenosti i stvoriti nove.

Ako je negdašnji svijet normativnog nudio besplatnu utjehu, svijet transakcijskog manje je ukrašen, no nudi u srži zdravije odnose koji odgovaraju objema stranama. Brojke sada moraju "štimati" za obje strane.

PantheonAi i srodni projekti mogu osvijetliti put, dokazati da se može te signalizirati Hrvatsku kao zdravo odredište za novi val kvalitetnih američkih investicija. Američki kapital i američka brzina, hrvatsko znanje i hrvatska realizacija te višerazinske koristi - infrastrukturno osnaživanje, direktno zapošljavanje, indirektno zapošljavanje, ojačana teritorijalna sigurnost - mogu dati zamašnjak hrvatsko-američkom partnerstvu u najstrateškijem području današnjice - tehnologiji.

U vremenu u kojem živimo nitko nikoga ne čeka. Hrvatsku nitko ne čeka, niti bi Hrvatska trebala ikoga čekati s vlastitim generacijskim potezima.

Nacionalna strategija utemeljena u suverenom kretanju k vlastitom interesu, hrabrim iskoracima, konkretnim brojkama i, najbitnije, u određenom ekskluzivitetu sa snažnim partnerom - jedina može polučiti ono strateško, u istinskom značenju tog pojma.

U suprotnom se tek razbacujemo riječima, a riječi su u 2026., danonoćno nas to stvarnost oko nas uči - jeftinije i nebitnije no ikad.