Kojim sve osobnim podacima raspolažu najveće internetske kompanije?

Ja nisam čak ni povremeni korisnik Facebooka, najpreciznije bi bilo reći da sam nevoljki korisnik. Imam profil još od 2007. godine, ali rijetko išta objavljujem, najčešće fotografije s Instagrama koje istodobno dignem na Facebook (Instagram je, podsjetimo, u vlasništvu Facebooka). Povremeno projurim kroz Facebook i lajkam par stvari, preko fejsa šaljem poruke ljudima do kojih ne bih mogao doći na neki drugi način, a svoju medijsku dijetu konzumiram drugdje. Dakle, kada bismo razmišljali u racionalnim okvirima, fejs ne bi trebao imati neko osobito obilje podataka o meni.

Ali ima.

Kada sam prošao zapravo vrlo jednostavnu proceduru skidanja svojih podataka s te društvene mreže, na računalo mi je sletjelo oko 47 megabajta. Što je prilično malo, jer su neki drugi trolovi poput mene koji su napravili isto imali i po deset puta više. Da se odmah ogradim - prilično sam ambivalentan oko bure koja se podigla zbog skandala s Facebookom i Cambridge Analyticom. Naime, relativno sam svjestan načina na koji internetske kompanije funkcioniraju i na koji način zarađuju novac, pa sam stoga i pomiren s činjenicom da će većinu mojih osobnih podataka na neki način monetizirati. Facebook, Google, Twitter i ostali pružaju mi određenu uslugu, manje-više besplatnu, olakšavaju mi i obogaćuju život i imaju načine na koje to naplatiti od drugih. I ta trampa je, za mene, bila sasvim okej (naravno, konkretna situacija s Cambridge Analyticom apsolutno je neprihvatljiva, jer nitko od pogođenih ljudi nije pristao na to, barem ne svjesno, i takve situacije jednostavno ne smiju postojati). Ali unatoč mom budističkom pristupu, kada sam napokon krenuo češljati što točno Facebook na svojim serverima ima o meni, moram priznati da sam se na trenutke prilično iznenadio, da ne kažem šokirao.

REUTERS

Mark Zuckerberg

Meta oglasa

Kada sam skinuo sve podatke (u općenitim postavkama postoji link “preuzmite kopiju svojih podataka s Facebooka”, i to je sve što trebate napraviti) dobio sam mapu u kojoj su bile sve poruke koje sam ikada dobio od Facebooka, sve fotografije i svi video isječci koje sam ikada dignuo na Facebook i podmapa “html”. Preko nje se može doći do onoga što je za ovu priču bitno. Za početak, Facebook pamti i zadržava i one informacije o meni za koje sam odlučio da ih ne želim oglašavati na toj mreži. Recimo, moj broj telefona i moj rođendan. Neke od stvari koje Facebook zna o meni - ili, bolje rečeno, misli da zna o meni - naprosto su nebulozne. Na primjer, pod kategorijom omiljeni sportaš stoji samo - Novak Đoković. Nemam ništa protiv čovjeka, dapače, čini se kao zabavan tip i odličan tenisač, ali stvar je u tome da me taj sport ni najmanje ne tangira i nisam siguran da sam ikada pogledao Đokovićev meč. Jedino objašnjenje za ovo moglo bi biti to što sam prije nekoliko godina preko Facebooka slao poruke na Đokovićev profil tražeći intervju. Algoritam je to vjerojatno interpretirao kao da sam njegov obožavatelj. Gotovo na isti način moj omiljeni odjevni brend postao je - Verv Beograd. Samo što je ovdje situacija još luđa, jer je riječ o brendu čiji je vlasnik sestra moje Facebook prijateljice iz Beograda. S kojom nikada nisam razgovarao o Vervu, nikada nisam lajkao ništa vezano s Vervom. Moja jedina omiljena internetska stranica, prema Facebooku, je Index Vijesti (a nije). Postao sam i administrator jedne Facebook stranice, a da na to nikada nisam pristao niti sam to ikada tražio.

Naravno, većinu toga što radi Facebook radi zbog oglašivača. Pa tako postoji kategorija “ads”, odnosno oglasi, u kojoj je taksativno nabrojano 200-tinjak brendova pod egidom “teme oglasa”. Uglavnom su tu razni hrvatski i svjetski mediji, tehnološki brendovi, TV serije, filmovi. Na tom popisu nisam našao ništa iznenađujuće, ali zato jesam na sljedećem. Riječ je o popisu nazvanom, prevedeno, “oglašivači koji su podigli listu kontakata s vašim informacijama” (a te informacije mogu biti sve, od e-mail adrese i broja telefona do mog punog imena). Popis je sadržavao stotinjak imena, uglavnom je riječ o tehnološkim brendovima, medijskim portalima, turističkim organizacijama i slično. Radi se, dakle, o oglašivačima koji su Facebooku dojavili da bih ja - ili preciznije rečeno osoba mog profila - mogao biti zanimljiva meta za njihova oglase. Ti oglašivači, inače, do vaših informacija mogu doći i iz drugih izvora pa vas onda pronaći na Facebooku i ciljati oglasima. Recimo, od kompanija koje su specijalizirane upravo za takve usluge ili preko notornih “kolačića” na internetskim stranicama.

Stephen Lam / REUTERS

Mark Zuckerberg, Facebook

Google i o vama zna najviše

Naravno, postoji i potkategorija “friends”, gdje su pobrojani svi moji Facebook prijatelji skupa s datumom na koji smo prijatelji postali, ali ono što nisam očekivao jest da su zadržani i podaci o ljudima koje sam “odfrendao”, čiji sam “friend request” odbio i čiji zahtjevi još uvijek čekaju moje odobrenje ili odbijanje. Iako intrigantno nazvana, kategorija “security” na prvi pogled nije sadržavala nešto posebno zanimljivo - sve dok nisam shvatio da je tu logirana svaka IP adresa s koje sam se prijavio na Facebook u zadnjih godinu dana. Odnosno, nisam čak morao ni otvoriti Facebook - Facebook je IP adrese prijavio sam dok su komunicirali moj uređaj i njihov sustav. A naravno da je zabilježeno i točno koji uređaj sam koristio, jesam li na Facebook stupio preko aplikacije ili preglednika. Pod egidom “timeline” je cijela moja aktivnost na fejsu od trenutka kada sam otvorio profil, u “messages” su spremljene sve poruke koje sam razmjenjivao preko te mreže, pod “photos” su sve fotografije koje sam objavio, pod “video” svi video isječci.

No ono što me najviše frapiralo bila je kategorija “contact info”. Tu su apsolutno svi moji kontakti s apsolutno svih uređaja koje sam ikada imao od trenutka kada sam stupio na Facebook. Svi brojevi telefona koje sam spremio u imenik, svi prijatelji, suradnici, kontakti, novinarski izvori. Svi - ali doslovno svi - ljudi kojima sam ikada poslao ijedan e-mail, njihove adrese su na fejsovim serverima. Uredno, taksativno pobrojani. No najgore od svega ipak mora biti to što Facebook pamti svaki - ama baš svaki - telefonski poziv koji sam obavio s telefona u posljednjih, ako sam dobro shvatio, šest mjeseci. Kao i ama baš svaki SMS i MMS koji sam poslao. Uredno je navedeno na koji dan, u koje vrijeme, iz koje vremenske zone i na koliko dugo sam razgovarao i s kime. Na kraju su opet pobrojane sve IP adrese koje sam koristio. Sve u svemu, samo kategorija “contact info” zauzima točno 265 stranica u Wordu (i to kada font stavite na veličinu od 10 točaka). Sveukupno ima nešto oko 402.000 slovnih mjesta. Toliko ih otprilike ima prosječna knjiga od oko 250 stranica.

Sve u svemu, moja topla preporuka svakom korisniku Facebooka je da skine svoje podatke i prođe kroz njih. Ako ni zbog čega drugoga, radi terapije osvještenja o tome što privatnost na internetu danas znači. Zbog čega sam ja odlučio pozabaviti se podacima koje o meni ima kompanija za koju osobno smatram da je potencijalno višestruko veći i dramatičniji problem od Face­booka ako se pokaže da se podaci zloupotrebljavaju ili da mogu lako dospjeti u pogrešne ruke. Riječ je, naravno, o Googleu.

Do svojih podataka na Googleu može se doći pomoću alata Google Takeout, ali pripremite se na čekanje. Naime, Googleu treba i po nekoliko sati da zapakira sve vaše informacije. Zašto? Pa zato što je moj paket sadržavao - nije šala - 63 gigabajta. Okej, većina toga su sve fotografije i videi koje sam spremio na Google Photos (a ima ih zbilja mnogo), cijeli moj Google Drive, svi moji mejlovi… Ali, tu su i povijest svega što sam ikada čitao, popis svih aplikacija koje sam ikada koristio na nekom Android uređaju, svaki bookmark, popis svega što sam gledao na YouTubeu... Naravno, ponovno svi moji kontakti.

Pošto je riječ o čitavom moru podataka, još nisam prošao cijeli svoj Google dosje. Ali mi je kristalno jasno da na planetu ne postoji osoba ili organizacija koja o meni zna više od Googlea. Čak i ako samo letimično pogledate svoj pametni telefon (koji je u 80-ak posto slučajeva Android, što je još jedan Googleov proizvod), Google pamti gdje ste točno bili i s kime, ima cijelu vašu korespondenciju, zna koji su vam interesi, pamti sve pretrage koje ste radili na Googleu, uključujući i glasovne, zna na koje stranice idete - popis se nastavlja unedogled. Što ne znači da to Googleu zamjeram, jer sam na takav aranžman pristao sam, jer želim koristiti njihove usluge, a što više podataka o sebi pružim, to će ta usluga biti prilagođenija meni i time korisnija. Ali, previše ljudi na to je pristalo automatizmom, ne znajući do kojih ekstrema internetske tvrtke izvode invaziju u privatnost.

Stoga, dakle, postoji i taj pozitivan aspekt obnovljene rasprave oko privatnosti na internetu. Naime, korisnici interneta opće­nito, a društvenih mreža posebno, možda će napokon postati svjesniji razmjera do kojih se njihovi osobni podaci, koje često dijele bez ikakvih skrupula, koriste u širokom svijetu i često, nažalost, zloupotrebljavaju. Još važnije, možda će postati i savjesniji u brizi za vlastitu privatnost i sigurnost na internetu, jer postoje koraci koji se mogu poduzeti. Nisu brojni, nisu ni sveobuhvatni, ali je svakako bolje poduzeti sve što vam je na raspolaganju za vlastitu zaštitu nego ne poduzeti apsolutno ništa, a ništa je, nažalost, ono što većina nas po tom pitanju radi.

Priroda zvijeri

Jer, što ste zaboga mislili da Facebook i Google rade s vašim podacima? Niste valjda mislili da su toliki ljudi postali milijarderi zbog toga što mi na Facebook postavljamo fotke svojih mačaka? Naravno da nisu, jer oni zarađuju od proizvođača mačje hrane koji će se na vašem Facebook zidu oglašavati.

Uostalom, lijepo su vam rekli da će informacije o vama prepakiravati i prodavati oglašivačima. Kada su vam to rekli? Onda kada ste pristali na to, onoga dana kada ste potpisali sporazum o korištenju. Niste ni pročitali tu papazjaniju, kažete? Upravo tako. Malo tko jest.

I naravno da Facebook, Google, Twitter, Amazon, Apple - svi skupa - upravo na to i računaju. Ono što im izričito ne zabranite smatraju da smiju raditi i budite sigurni da će tu mogućnost iskoristiti do krajnjih granica. Postoje koraci koje možete poduzeti da se zaštitite, ali to će uvijek biti samo djelomično. Taj proces vam dodatno otežavaju stvarajući te postavke na način da vas se potpuno demotivira i da na kraju sasvim odustanete. A i ako napravite sve što je u vašoj moći da svoje osobne podatke što jače blindirate, nikada se ne može isključiti mogućnost neke Cambridge Analytice, koja će zaobići i pravila Facebooka i zakone kako bi postigla svoje ciljeve. To je, naprosto, priroda zvijeri.