Htjeli su me prevariti, ali najgora je bila epizoda s jednim bijesnim čovjekom...

Zbilja ne znam što me natjeralo da glumim mecenu, ali da sam znala koliko ću izgubiti živaca, dvaput bih razmislila prije nego što bih u rubrici “poklanjam” u oglasniku objavila da darujem stvari koje mi više ne trebaju.

No dobro, nisam se time bavila jer sam altruist nego mi se učinilo zgodnim spojiti ugodno s korisnim - riješiti se onoga što sam trebala izbaciti iz stana, a onda stvarima naći novog vlasnika, nekoga tko si ih inače ne bi mogao priuštiti. Pa sam stvari odlučila darovati umjesto da ih prodam, što je bila prva u nizu grešaka. Prije nego što sam predala oglas, pogledala sam što ljudi poklanjaju putem oglasnika. Ispostavilo se da je to doslovno sve.

Betonski stupovi za vinograd.

Firme.

Ručnici.

Papučice za psa.

Bor.

“Odlično”, razmišljam i počnem ispunjavati oglas. Prvo ću pokloniti jedan neugledni drveni stol, poprilično star, ali ne na onaj način da bi mogao zapeti za oko kakvim kolekcionarima.

Zamijenio vješalicu

Drugo - tri stare kaljeve peći koje ću zamijeniti centralnim grijanjem. I posljednje - usčuvani orbitrek koji je sportsku karijeru zamijenio poslom vješalice. S ovim prvim sam imala najmanje problema, iako su me svi uvjeravali da za njega nikad neću naći čovjeka.

Iskreno, i ja sam slično razmišljala. Bio je to ružnjikavi stol kojem su nedostajale ladice, izgreban, sa strane čak i prilijepljen selotejpom, ali i takav pun mana uspio je privući jedan telefonski poziv. Taj jedan bio je posve dovoljan - nazvao me čovjek i rekao da radi za vojsku, treba mu baš takav stol, ne smeta što je u lošem stanju, sutra bi došao po njega.

Pristajem i dajem mu adresu bez kućnog broja, a on me sutradan pet minuta iza osam sati zove da se parkirao u ulici. Puštam ga u ulaz, a on je stigao s prijateljem koji mu pomaže odvidati noge stola i utrpati ga u prtljažnik. “Hvala vam puno, bit će baš dobar”, govori mi i odlazi dok ja razmišljam za što će ga točno upotrijebiti.

Bilo je to ujedno i jedino ugodno iskustvo, moguće baš zato što je došlo kao posljednje, da baš ne izgubim svu nadu u dobročinstvo. Prvi slučaj poklanjanja zato nije prošao nimalo ugodno.

Oglasila sam da darujem tri kaljeve peći koje sam morala ukloniti iz stana, a kako sam pokušavala smanjiti troškove, učinilo mi se logičnijim da ih uzme netko kome trebaju umjesto da plaćam rušenje i odvoz.

Uostalom, u oglasniku je istovremeno bilo na desetke sličnih oglasa, zbog čega sam bila uvjerena da stare kaljeve peći - idu kao lude. Ispostavilo se da je to točno, ali da su gdjekad ludi i oni koji ih preuzimaju. Teror pozivima krenuo je jutro nakon što sam stavila oglas, a brzo sam shvatila da u svijetu oglasnika postoji tri tipa ljudi.

Preprodavači koji zovu za doslovno svaku stvar koja se poklanja. Oni koji su za poklonjene stvari škrti platiti telefonski poziv pa komuniciraju isključivo porukama. Oni koji su za poklonjene stvari škrti platiti telefonski poziv pa komuniciraju isključivo porukama i još traže da im se predmet pošalje o trošak darovatelja.

“Zainteresirani smo za peći, možete ih razmontirati i poslati u Slavoniju?”, stiže mi na WhatsApp, zajedno s još pedesetak SMS-ova te najmanje toliko poziva. Svaki luđi od prethodnog. “Vidjeli smo oglas za vaše peći. Zanima nas, a čemu one služe kad se razmontiraju?”, stoji u jednoj.

“Kad možemo doći po peći?”, šalje neki nadobudni, ali kasnije ne odgovara na poruke. Odlučujem da se neću dopisivati te da ću peći pokloniti prvom ozbiljnom pozivatelju. Ubrzo se javlja takav te se dogovaramo da će ih doći pogledati u sedam sati navečer. “Zovnem vas kad sam ispred zgrade”, kaže mi, a ja se kojih desetak minuta prije sedam sati već nalazim u stanu s jednim prijateljem.

19.05 - nema ga.

19.10 - još uvijek ništa.

19.15 - ne javlja se na pozive ni na poruke.

Čekam u stanu još 30 minuta pa bijesna odlazim kući jer me lik očito nasamario. Dva sata kasnije stiže poziv s njegova broja mobitela. Da je zapeo na poslu, da nije mogao do mobitela, da mu je strašno žao, ali neka mu dam priliku drugog dana točno u 12 sati.

Uvijek ista priča

Naivna kakva jesam pristajem, ali sljedećeg dana, logično, ponovi se ista priča. Sad sam već na rubu da skinem oglas i peći demontiram vlastitim rukama, ali pozivi ne prestaju pa se dogovaram s prvim sljedećim suvislim. Javi se i jedan takav, kaže da mu peći trebaju za viksu te da je spreman s prijateljima pokupiti ih istog dana.

Dogovaramo termin i oko 17 sati moj pozivatelj se doista pojavi pred ulazom s dvojicom prijatelja. Jedan će demontirati peći, a dvojica ih odnijeti u kombi, no posve su nepripremljeni. “Pa u čemu vi mislite odnijeti te peći i šutu?”, pitam ih, a jedan iz džepa izvlači papirnatu vrećicu.

Opet se osjećam kao naivac, ali odlučujem da peći večeras napuštaju stan pa im iz dućana donesem najlonske vreće. Demontaža traje nekoliko sati, a negdje oko devet u noći peći su u komadima, a stan prekriven šutom. “Mi ćemo danas odnijeti peći, a sutra se vratimo po ovu šutu...”, kaže mi jedan od likova, ali prijatelju koji je bio sa mnom odmah proradi kliker.

“Ma ne dolazi u obzir. Prvo nosite šutu, a onda uzimate peći”, autoritativno im kaže svjestan da su nas htjeli prevariti. Besplatno bi pokupili peći, a meni ostavili stan pun šute s kojom bih se borila danima. Stjerani u kut, mrzovoljno pokupe otpatke te ih odnesu u kamion, a potom se vrate po peći te ih odvezu u nepoznato.

“Pa ne možeš vjerovat’ kakvi su ljudi”, kaže mi prijatelj dok izlazimo iz stana. U to ću se još jednom uvjeriti, i to kad sam odlučila pokloniti orbitrek.Od trenutka kad sam u nedjelju u 23 sata u noći objavila oglas da ga darujem, sljedeća dva dana moj će telefon i mail biti zatrpani stotinama poziva, poruka i mailova.

“Gdje treba doći po orbitrek?”, “Jako sam zainteresiran za obitrek, možete ga poslati?”, “Ako ga niste već poklonili, ja bih ga uzela. Znate kako je, godine idu, a s njima i kile...”, nizale su se poruke na koje većinom nisam odgovarala.

Ne zato što sam nepristojna nego zato što sam si odlučila pojednostaviti život: orbitrek ću pokloniti prvom čovjeku koji me kontaktira, a to će biti stanoviti Branko koji mi se mailom javio pola sata nakon što sam objavila tekst. Dogovaramo se da nazove ujutro, što moj sugovornik i čini, a dan preuzimanja ugovaramo za utorak navečer.

Čovjek zvuči pouzdano i pristojno, ali do trenutka kad će ga preuzeti treba još izgurati cijeli ponedjeljak i utorak tijekom kojih mi telefon zvoni u prosjeku svake tri minute. Moj orbitrek, uspostavlja se, pravi je hit na oglasniku, najvjerojatnije iz razloga što je jedini takav koji se poklanja.

Sve pozivatelje do utorka stoga odbijam jer sam orbitrek već obećala, a ujutro gospodinu Branku šaljem poruku kako bih potvrdila naš dogovor za navečer. Prolaze sati, čovjek se ne javlja, ja sam sve nervoznija, a telefon usijan. Negdje oko 15 sati, kad zaključujem da se Branko očito neće javiti, dogovaram se s nekim čovjekom iz Krapine koji se obvezuje tu večer svojim kombijem stići po orbitrek. Sve dogovaramo, dajem mu adresu bez kućnog broja i zadovoljna poklapam slušalicu.

I tu počinju problemi kojima je, budimo iskreni, najviše kumovala moja brzopletost. Jer uspostavlja se da će se Branko, prema dogovoru, ipak javiti negdje oko 17 sati i biti posve razočaran kad mu kažem da sam orbitrek već obećala nekome drugome. “Ali to nije u redu, pa mi smo se dogovorili...”, poziva me na red, a ja se crvenim od neugode.

Tko je sad ovo?

Strašno mu je, čini se, stalo do tog orbitreka pa mu obećavam da ću otkazati onog čovjeka kojem sam ga u međuvremenu poklonila i prepustiti ga njemu, tu večer točno u osam sati. Tako i napravim. Skrušeno nazovem lika iz Krapine, kažem mu da ipak otkazujem cijelu stvar, on zbunjeno pristaje i vjerujem da sam sve riješila.

Branko točno u osam sati zvoni na vrata, preuzima orbitrek, strpa ga u karavan i odveze u nepoznato. Sretna što je cijela stvar napokon okončana, krenem uklanjati oglas, kad kroz prozor ugledam neki kombi krapinskih registracija. Parkira neposredno blizu mojeg prozora, izlazi iz automobila te stane pozivati.

Na ekranu mojeg mobitela počne svijetliti broj i ja shvatim da mi se pred stanom nalazi čovjek iz Krapine kojeg sam otkazala. “Isuse Bože, nisam valjda otkazala pogrešnom čovjeku?”, u strahu počinjem sumnjati pa zgrabim mobitel, pričekam da ovaj iz Krapine prestane zvati i pogledam brojeve.

Moji strahovi pokažu se opravdanim - među stotinama brojeva koji su me nazvali, ja sam orbitrek otkazala pogrešnom čovjeku, a njemu se pak nije dalo objašnjavati da se nikad nismo niti dogovorili da ga preuzme. Čovjek iz Krapine dotle poput morskog psa kruži oko zgrade, ljutit jer je već i njemu jasno da je nasamaren.

Nemam snage suočiti ga s činjenicom da je badava prešao put pa gasim svjetla u stanu, sjednem na kauč, čekam da se odveze, a ja nastavim s normalnim životom. Koji više nikad neće uključivati poklanjanje preko oglasnika. Badava ti altruizam, kad se na kraju osjećaš tako loše.