Zemlja za veliki odmor ili zemlja dobrog života

Zaraza na moru izaziva posebnu vrstu jeze, kada se mjesta užitka pretvaraju u zatvorske ćelije, a šaputanje o smrtonosnoj infekciji kruži hodnicima koji vode do kabina. Londonski Guardian veliku priču o budućnosti turizma započinje na moru, sa 14 mrtvih na kruzeru “Diamond Princess” i s trideset prokletih kruzera koji su jedva pronašli luke iskrcaja. Turizam je sklizak biznis.

Turistički sektor još je prošle godine vrijedio 1,7 bilijuna dolara. Danas je ta vrijednost nepoznanica, a sektor se bori za preživljavanje s procijenjenim vjerojatnim ovogodišnjim padom prihoda od 80 posto. U pitanju je sudbina 120 milijuna zaposlenih i njihovih obitelji.

Turizam Španjolskoj donosi 15 posto BDP-a, Italiji 13 posto. U Hrvatskoj, zbog loše strukturirane ekonomije, taj je udio već preskočio 20 posto i izravno zapošljava oko 110.000 djelatnika (više od 10 posto svih zaposlenih u Hrvatskoj), a s povezanim biznisima ta se brojka penje i do 330.000.

Problem je, piše Guardian, što turizam ovisi o ljudskoj mobilnosti. To znači da dijeli motor sa svakom putujućom zarazom. Istovremeno, najveći otrov turističkom biznisu je strah.

Život i statistika potvrđuju tezu Guardianovih autora. Sjećam se utorka, 16. rujna 2008. kada sam se, dan nakon propasti bankarskog dinosaura Lehman Brothers, zatekao u New Yorku zbog razgovora o pokretanju hrvatskog izdanja Forbesa (preživjelo je do 2016.), hoteli su se ispraznili, restorani više nisu tražili rezervaciju, barovi su navečer bili poluprazni, s tek ponekim depresivnim gostom za šankom. U dva dana rezervacije za međunarodna putovanja, sluteći krah, smanjile su se za četiri posto.

Godinu dana kasnije, kad je postalo jasno da je kriza prolazna, euforija je dovela do 6,7-postotnog rasta broja putnika. Osam godina kasnije, ulogu ubojice turističke industrije preuzeo je terorizam. Nakon serija napada u Turskoj, turisti su je te godine prekrižili kao destinaciju. Nije međutim bilo loše svima, tada je profitirala Španjolska, a koristi je imala i hrvatska obala Jadrana.

U svojem prilogu za think tank Polazišta i perspektive, iza kojega stoje bivši bankar Franjo Luković i Željko Ivanković, urednik (Banka) i bivši savjetnik hrvatskih diplomata u Japanu i Australiji, Željko Kukurin, predsjednik uprave Valamara piše kako “Hrvatska ekonomija ne može opstati bez turizma”, ali i da “za to nije kriv turizam već ostalo gospodarstvo koje se nije razvilo zajedno s turizmom ili paralelno s razvojem turizma”.

Kukurinov članak jedan je u seriji promišljanja o budućnosti turizma nakon Covida i, s obzirom na autorovu duboku uronjenost u praksu, vrijedan je čitanja. Čak i kad se s njim ne slažete, jer teško je prihvatiti tezu da je “turizam ključna strateška industrija za brzo pokretanje gospodarstva Hrvatske za vrijeme Covid krize”, u trenutku kada je turista manje nego ikad, a virus prijeti novim valom restriktivnih mjera.

Kukurin je, naravno, i sam toga svjestan, pa povratak na razinu iz 2019. najavljuje u razdoblju od sljedeće dvije godine.

Polazišta i perspektive nude nam, već drugi put zaredom, odličan pregled stanja domaće turističke industrije. Ako se prošlogodišnja studija “Ključna pitanja održivosti hrvatskog turizma” zbog neplanirane pandemije i sporosti statistike (većina brojki je iz 2016.) danas čini pregaženom, Kukurinov članak, a i nekoliko ostalih (ipak više teorijskih) daje nam mogućnost promišljanja novih smjerova razvoja, ne samo turističkog sektora, nego domaće ekonomije uopće.

Prva, možda i najvažnija točka za razmišljanje: “turizam je izvozna djelatnost jer preko 90 posto ukupne potražnje čine inozemni gosti”.

Prije aplauza, jer odlično je da imamo barem jedan veliki izvozni sektor, treba postaviti pitanje - zašto domaći gosti apstiniraju?

Odgovor je ujedno i dijagnoza loše politike. Domaćih gostiju nema jer većina nema čime platiti tih nekoliko dana odmora. To znači da je ekonomski razvoj, usmjeren prema Hrvatskoj kao “turističkoj velesili”, postavljen pogrešno. Da je ekonomija podijeljena na “donositelje deviza” i lokalne konobare, uz tanak sloj domaćih korisnika hrvatskih turističkih blagodati.

Odličan je podatak iz Kukurinove analize da i danas u vrijeme pandemije postoji interes stranih ulagača za ulaganja u hrvatski turizam. Postoji jer je cijela Hrvatska doista bogomdan potencijal za razvoj “relaksacijskih” biznisa. I to nesumnjivo treba koristiti.

Ono što nedostaje je ideja, a možda i znanje, kako taj prirodni raj, učiniti fantastičnim mjestom za rad i permanentni boravak. To više nije posao za Kukurina, koji odlično razvija Valamar, to može biti poticaj za neku novu seriju priloga nekog think tanka, to mora biti pokazatelj novoj vladi kojim smjerom treba krenuti.

Izbor je jednostavan. Možemo se zadovoljiti Kukurinovim zaključkom kako su, barem u turizmu, teze o “novom normalnom” prenaglašene i da nakon krize slijedi povratak na, možda ponešto popravljeno, ali ipak staro okruženje i vjerojatno ćemo se brzo vratiti u kolotečinu.

Ili možemo iskoristiti postojeći potencijal i zemlju transformirati u europski hub zdrave hrane, dobrog života i čiste industrije. Nije novo, nije revolucionarno, svi o tome pričaju, nikako da netko to i napravi. Pandemija nas je prisilila da stisnemo “reset”. Dobili smo priliku da ugradimo i novi sustav koji odgovara vremenu u kojem živimo.