Želimo li društvo bez gotovine?

Sve se više čini da će 2019. sa sobom donijeti poprilične promjene kad je riječ o navikama plaćanja hrvatskih građana. Nekako su se tijekom ove godine lagano gomilale informacije koje ukazuju na to da bi 2019. po pitanju plaćanja mogla biti vrlo drugačija godina; daljnji napredak tehnologija koje omogućuju elektronske transakcije, odnosno pojednostavljuju plaćanje bez gotovine, kao i najavljeni ulazak novih golemih kartičarskih igrača na naše dosta usko tržište, internet banke i nefinancijske kuće na financijskom tržištu sigurno će bankarima život učiniti puno uzbudljivijim, a mi, potrošači, posljedično ćemo se osjećati važnijima. Pomak na hrvatskom tržištu plaćanja sigurno će i dalje ići od gotovinskog prema elektronskom, što samo po sebi i nije poseban novum, ali vjerujem da ćemo sljedeće godine prvi put u hrvatskoj povijesti s visokom razinom ozbiljnosti početi prvi postavljati pitanje kad će naše društvo i njegov sustav plaćanja postati u potpunosti bezgotovinski.

Pritom valja istaknuti kako ne treba očekivati neke tektonske, revolucionarne pomake, nego ipak samo promjene čije je postupno gomilanje već sada dovelo do toga da horizont financijskih usluga izgleda potpuno drugačije nego prije samo desetak godina.

Primjer Ikee u Rugvici

Prvo, nemojte očekivati neku eksploziju inovativnosti u financijskim uslugama temeljenu na novim znanstvenim otkrićima. Tako goleme i naivne ekonomske promjene mogu funkcionirati samo u SF serijama poput “Zvjezdanih staza”, gdje su sintetizatori i replikatori eliminirali materijalnu neimaštinu, dok je slavni warp pogon omogućio praktično trenutačni transport ljudi, roba i usluga kroz prostor pa i vrijeme, a što je sve pak koncept slobodne trgovine, valuta i ljudskog rada zapravo učinio besmislenim. Međutim, mi u maloj i pomalo nazadnoj Hrvatskoj moramo biti svjesni da kod nas posluju veliki svjetski divovi koji sa sobom strelovito donose oluju brzih promjena te ponekad njihovi relativno jednostavni potezi mogu značiti goleme skokove, odnosno prave transformacije, čak i kad se implikacije isprva ne čine baš strašno važnima.

Tako u nekad potpuno beznačajnom zagrebačkom predgrađu danas posluje velika Ikea koja je prije nešto više od mjesec dana u nekoliko tisuća kilometara udaljenom švedskom Valbou provela vrlo intrigantan eksperiment; kako bi eliminirali trošak upravljanja gotovinom i smanjili rizik od pljačke te ubrzali transakcije, jednostavno su ukinuli mogućnost plaćanja gotovinom. U Švedskoj, gdje su građani najskloniji elektronskom plaćanju, Ikea zapravo nije imala naročitih problema s tako radikalnim potezom, osim što su zapazili da dio starije lokalne populacije dolazi u njihovu kafeteriju, a nemaju ni kartice niti mobitele kojima bi platili relativno jeftin zalogaj ili piće. Ikea je to riješila tako što im je počela dijeliti besplatnu hranu. Nesklonost značajnog dijela starije, pretežito ruralne populacije elektronskom plaćanju procijenili su kao marginalni problem koji će se, valjda, riješiti laganim izumiranjem.

Uostalom, u ovoj činjenici taj otpor baby boomera i tradicionalista novim načinima plaćanja u ovoj priči zaista nije toliko bitan, premda treba voditi računa da će taj otpor biti puno veći u Hrvatskoj nego što je u Švedskoj. Bitno je to da ideja bezgotovinskog dućana odnosno društva sa sobom donosi golemu promjenu u temeljnim mehanizmima suvremenih monetarnih sustava, a isti eksperiment kao u Švedskoj Ikea sutra može provesti i u Hrvatskoj.

Potpuno drugačija monetarna politika

Postoji cijeli niz načina kako digitalizacija plaćanja može promijeniti monetarni sustav. Osim svih potencijalnih teoretskih reperkusija koje može prouzročiti zamjena gotovine za elektronski novac, postoje i one koje se ne spominju tako često, a mogle bi nam preokrenuti financijske živote naglavačke: supstitucija posuđivanja od banaka s tzv. peer-to-peer kreditnom sustavu digitalnih platformi, zamjena bankovnih depozita i novčanica kriptovalutama ili pak supstitucija klasičnih bankarskih depozita depozitima kod centralne banke kao “univerzalnim rezervama”… Ako to zanemarimo, ključna bi promjena u teoretskoj supstituciji gotovine bezgotovinskim sustavom elektronskog plaćanja bila potpuno drugačija uloga monetarne politike, u kojoj se više od negativnih kamatnih stopa ne bi mogli zaštititi jednostavnim držanjem gotovine. No, takva supstitucija, da bi bila održiva, morala bi biti apsolutna i globalna, a čak ni vizija neke bezgotovinske eurozone danas se ne čini uopće uvjerljivom. Ipak, daljnji pad gotovine u M1, koji je od 80-e do nas otklizao sa 23 na 14 posto, mogao bi donijeti potpuno drugačiju prirodu financijskih i nefinancijskih tvrtki na tržištu plaćanja, a i centralne banke će vrlo vjerojatno doći u napast redefinirati svoje uloge.

Sve u svemu, nekako se čini da bi takav razvoj događaja mogao biti ponajviše guran od strane fiskalnih vlasti u ozbiljnim problemima kojima trebaju mehanizmi (negativne kamate, inflacija) za obezvređivanje dugova.

Europa još uvijek nije Švedska, ali to ne znači da ubrzo neće postati. Još lani 79 posto svih europskih transakcija obavljeno je gotovinom te su činile 54 posto vrijednosti ukupnih transakcija. Račune do 25 eura Europljani i dalje pretežito plaćaju gotovinom. I u takvoj Europi svijet POS-ova, kartica i beskontaktnog plaćanja raste takvom brzinom da ćemo i mi u Hrvatskoj, ponavljam tezu s početka teksta, u 2019. prvi put postaviti pitanje želimo li biti bezgotovinsko društvo.