Riječ stručnjaka

Zbog procedure Marićevu poreznu reformu možda nećete osjetiti na plaći, već vaš poslodavac

Vrijeme je da napokon počnemo rješavati dugoročni problem održivosti mirovinskog sustava
Ilustracija
 Duje Klarić / Hanza Media

U posljednje su se vrijeme otvorile dvije teme vezane uz poreze i doprinose. Jedna je odustajanje od drugog stupa mirovinskog osiguranja i s tim povezane činjenice neodrživosti sadašnjeg mirovinskog sustava, a druga je višak u proračunu o kojem se odlučuje kako će se iskoristiti, odnosno koji će se porez ili doprinos smanjiti. Zašto te dvije teme ne bismo povezali?

Prve najave smanjenja poreznih obveza pojavile su se početkom lipnja ove godine. U petak se konačno, ali opet neslužbeno, pojavio prijedlog konkretnih mjera. Jedna od mjera, odnosno kombinacija ukidanja dvaju doprinosa i povećavanja doprinosa za zdravstvo, dovest će do smanjenja izdvajanja poslodavca za 0,7 posto bruto plaće. Prvo je pitanje hoće li poslodavci ispuniti obećanje izrečeno na skupovima HUP-a da će svaku uštedu na trošku rada prepustiti radnicima. Navedeno je, naime, obećano u kontekstu predloženih promjena poreznih stopa i olakšica. Kada bi se promijenile porezne stope i olakšice, tada poslodavci ne bi, ustvari, morali napraviti ništa. Kako bi sve plaće trebale biti ugovorene u bruto iznosu, jer je obveza ugovaranja bruto plaće, umjesto dotad uobičajenog ugovaranja neto plaće, uvedena još prije petnaest godina izmjenama Zakona o radu iz sredine 2003. godine, tako bi poslodavci samo nastavili isplaćivati ugovorenu bruto plaću, a radnici bi dobili veću neto plaću. Međutim, najavljene promjene znače da bi radnici i poslodavci morali mijenjati ugovore o radu, i to za povećanje bruto plaće od 0,7 posto. Medijalna bruto plaća za svibanj iznosi 7138 kuna, tako da bi većina radnika mogla dobiti povišicu od 50 ili manje kuna bruto, odnosno manje od 30 kuna neto. Promjena svih ugovora o radu tehnički je zahtjevan posao, tako da će i tu možda doći do određene odgode primjene. Poslodavci nikako nisu homogena i jedinstvena skupina te se može očekivati da znatan dio radnika uopće neće osjetiti koristi predloženih mjera.

Povećanje plaće od 30 ili manje kuna stvarno zvuči beznačajno, međutim, na godišnjoj razini riječ je o gotovo 800 milijuna kuna manje u državnom proračunu, a ja, načelno, podržavam svaku mjeru kojom se smanjuje ukupno opterećenje rada i gospodarstva. Moram reći i da me aktivnosti ministra Marića sve češće ugodno iznenađuju. Mislim da nikada nismo imali ministra koji je tako dosljedno smanjivao porezno opterećenje. Prejednostavno bi bilo reći da se nakon dugo godina jedan ministar financija našao u situaciji zamjetnog gospodarskog rasta i viška u proračunu. To je točno za period od 2009. do danas, ali je potpuno netočno za razdoblje od sredine devedesetih do 2008. U tih desetak godina hrvatski je BDP rastao još višim stopama nego danas, ali je proračun hrvatske države rastao još brže! Kad god se pokazao višak u proračunu, radio se rebalans kako bi se taj višak potrošio.

Uz sve pohvale ministru Mariću, ipak se stječe dojam da ne postoji dugoročna strategija, da nisu definirani ciljevi i prioriteti te da nema dostatnih argumenata zašto se upravo ukidaju doprinosi za zapošljavanje i za zaštitu na radu te zašto se diže doprinos za zdravstvo za točno 1,5 posto. Zašto ne jedan posto ili dva posto? Kada ciljevi i planovi nisu postavljeni jasno, onda je lako osporavati predložene mjere, kakve god one bile, jednostavno postavljanjem drugačijih ciljeva. Pa tako i ja mogu biti slobodan i reći da bi dugoročno bilo bolje za Hrvatsku i hrvatske državljane da se smanjenje doprinosa, kao i svako buduće moguće smanjenje poreznog opterećenja, ne prelije poslodavcima ili radnicima, nego da se uloži u drugi stup mirovinskog osiguranja! Da se, dakle, doprinosi koje sada plaća poslodavac promjene u doprinose u drugi stup.

Koliki će biti saldo vašeg mirovinskog fonda na kraju vašeg radnog vijeka, nikako nije moguće precizno procijeniti. Prije svega zbog činjenice da će se iznos vaše plaće sigurno mijenjati, prinosi mirovinskih fondova mogu biti svakakvi, a i inflacija može imati značajan utjecaj. No, ako za primjer uzmemo osobu koja ima točno medijalnu bruto plaću, što znači da jednak broj radnika ima višu plaću i nižu plaću od nje, da joj se plaća neće mijenjati, da će dugoročno prinos mirovinskih fondova biti 5,5 posto godišnje, što je nekakav prosjek koji su ostvarili u proteklih petnaestak godina, te ako zanemarimo utjecaj inflacije, onda se može izračunati da će se onih beznačajnih mjesečnih 30 kuna neto, odnosno 50 kuna bruto na kraju radnog vijeka od 40 godina uplatom u drugi mirovinski stup pretvoriti u 91.797 kuna! Vrijednost ulaganja u drugi mirovinski stup bez te će uplate biti 655.699 kuna, a s njom 747.496 kuna.

Vrijeme je da napokon počnemo rješavati dugoročni problem održivosti mirovinskog sustava.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 17:19