Za oživljavanje domaćeg tržišta kapitala potrebne su sustavne promjene

Deset godina nakon izbijanja svjetske financijske krize američko tržište kapitala bilježi svoj najdulji uzlazni trend u povijesti, uz rast ključnog S&P 500 dioničkog indeksa većeg od 300 posto. Istovremeno, domaći Crobex se nakon sloma nije nikad uspio oporaviti te se njime danas trguje na gotovo 70 posto nižim razinama u odnosu na vrhunac dosegnut u siječnju 2008., dok je prosječni redovni dnevni promet dionicama smanjen za oko 90 posto.

I dok investitore u inozemnim krugovima sve više muči strah od rasta kamata, početka novog silaznog ciklusa i recesije, u domaćim investicijskim krugovima vode se rasprave o tome može li se i kako oživiti domaće tržište kapitala.

Domaća ekonomija zabilježila je rast 16 uzastopnih kvartala, oporavak investicija te snažan pad prinosa na državne obveznice, ali ništa od navedenog nije se uspjelo prenijeti na dioničko tržište. Koliko god želimo biti optimistični, činjenično je stanje kako sam oporavak ekonomije nije dovoljan da bi se pobudio interes investitora čija suzdržanost na domaćem tržištu dolazi kao posljedica pravne nesigurnosti i učestale promjene propisa, netransparentnosti poslovanja pojedinih izlistanih kompanija i manjka investicijskih mogućnosti.

Domaće dioničko tržište bilježilo je skroman oporavak sve do krize u Agrokoru gdje su udjeli manjinskih dioničara gotovo u potpunosti izbrisani te je trenutačno izvjesno kako će investitori ostati bez svih svojih ulaganja u te kompanije. Krajem 2017. tadašnji povjerenik Agrokora Ante Ramljak izjavio je kako su ulaganje u dionice i trgovanje na burzi vrlo rizični poslovni pothvati i da se s tim rizicima svi dioničari moraju znati nositi. Ipak, ista sudbina nije zadesila dioničare Mercatora u susjednoj Sloveniji pa nesklonost investitora novim ulaganjima na domaćem tržištu i nije iznenađujuća.

Zagrebačka burza je s krajem rujna ove godine ugasila CE enter segment tržišta te su kompanije kojima se trgovalo na tom tržištu delistane s burze. Tim je činom malim dioničarima onemogućena bilo kakva utrživost njihovih vrijednosnih papira, a institucionalnim investitorima dodatno je zakomplicirano ulaganje u ove papire.

Izuzev navedenog, postoji i niz primjera gdje su se većinom netransparentne kompanije odlučile maknuti s burze, čime je znatno zakomplicirano ostvarivanje prava od njihovih dotadašnjih dioničara.

Kompanije koje su bile među najviše trgovanima u pretkriznom razdoblju, poput građevinskih, posrnule su te se danas o njima ne može niti govoriti u kontekstu investicijskog trgovanja. Investitori su tako ostali i sa smanjenim obujmom investicijskih mogućnosti jer novih izlistavanja na burzi nema.

Istovremeno, jedna od najtrgovanijih domaćih kompanija, Hrvatski Telekom, koja je u vrijeme izlistavanja bila najveća inicijalna javna ponuda u regiji, odbila je prijedlog dioničara za povećanje dividende, usprkos visokoj poziciji novca u banci i blagajni a koji istovremeno plasira Deutsche Telekomu po kamatnoj stopi od gotovo 0 posto.

Niske razine likvidnosti na domaćem tržištu stoga ne dolaze kao iznenađenje i proteklih nekoliko godina je pokazalo kako makroekonomski uzlet nije dovoljan za oživljavanje domaćeg tržišta kapitala, već su potrebne sustavne promjene u pristupu kako prema investitorima tako i prema domaćim perspektivnim kompanijama. Kao dobra mogućnost povećanja interesa malih ulagača nameće se i izlistavanje pojedinih kompanija u državnom vlasništvu, primjerice HEP-a, koje je usvojila Rumunjska, gdje bi država i dalje zadržala većinski udio. Na taj način potaknulo bi se i transparentnije poslovanje tih institucija s obzirom na regulatorne zahtjeve za izvještavanje.

Na domaćem tržištu postoji niz uspješnih kompanija koje sredstva za financiranje prikupljaju i dalje klasičnim bankarskim kreditima, unatoč mogućnostima izlistavanja na burzi, te je ključno povećati atraktivnost ovakvog načina prikupljanja kapitala. To se može postići samo sustavnim povećanjem informiranosti kompanija, prezentiranjem prednosti koje izlistavanje na burzi nudi te osiguranjem stabilnog regulatornog okruženja. Istovremeno, potrebna je i bolja prezentacija postojećih kompanija na burzi u inozemstvu.

Nažalost, zasad nema naznaka za implementaciju bilo koje od spomenutih mjera. Zagrebačka burza i drugi akteri na tržištu svoj fokus stavljaju na listanje mikro kompanija i korištenje tehnologija poput “blockchaina”, bježeći u potpuno krivom smjeru jer ovakva listanja kompanija zanemarivih vrijednosti ne mogu generirati ikakve ozbiljne promete, ne mogu na burzu privući nove ozbiljne investitore, a nisu ni zanimljiva postojećim ulagačima. Dapače, vrlo je upitno kako nove tehnologije i/ili kriptovalute mogu zadovoljiti regulatorne zahtjeve potrebne kako bi investitori u njih mogli ulagati, a kamoli potaknuti oporavak investicijskog tržišta. Samo spominjanje ovakvih ulaganja u istom kontekstu s “tradicionalnim i reguliranim oblicima ulaganja” daje privid usporedivosti i ohrabruje needucirane investitore da trguju visokošpekulativnim proizvodima. Ovakvi trendovi zasigurno neće obnoviti narušeno povjerenje domaćih investitora.

Sve dok situacija ostaje ovakva, ne možemo se čuditi ako domaće perspektivne kompanije odaberu izlistavanje na nekoj od inozemnih burzi poput one u Beču, a ne možemo isključiti ni gubitak postojećih transparentnih kompanija u vidu izlistavanja na nekom drugom tržištu.