Slučaj Uljanik

Vlada, srećom, nije nasjela zovu populista

Odluka oko Uljanika dodatno će popraviti percepciju zemlje te konsolidirati poboljšani investicijski rejting
Premijer Andrej Plenković u brodogradilištu Uljanik
 Goran Šebelić / CROPIX

Vladi premijera Plenkovića trebalo je previše vremena da donese jednostavnu i potpuno logičnu odluku, no, što se kaže, bolje ikad nego nikad.

Sad kad je jasno da Uljanik mora u stečaj jer vlasti neće podržati program restrukturiranja, možda je najkorisnije pobrojati poučke koje smo izvukli iz višegodišnje agonije Uljanika. Možemo pobrojati barem deset (10) poučaka:

Prvo, ideja “širih koristi” od financiranja neodržive odnosno neprofitabilne brodogradnje još jednom je pala na testu zdravog razuma. Plenkovićeva Vlada nije, srećom, zagrizla na demagoški zov “čuvanja radnih mjesta” ili “zadržavanja proizvodnje” koji poturaju radikalni populisti. Umjereni građani razumiju da je to nesuvislo.

Drugo, na ovom zadnjem slučaju naučili smo kako je ponovo filozofirati o onome što smo jednom već zaključili čisti gubitak vremena. A to da treba prekinuti vezu između državnih financija i brodogradnje shvatili smo još u 90-ima.

Treće, možemo uočiti kako je Vlada bezrazložno sklona kompliciranju čak i kad logična odluka uživa podršku većeg dijela javnosti. Na portalu novac.hr dulje vrijeme uporno smo držali znakovitu anketu među čitateljima s jednim jedinim pitanjem “Treba li država spašavati Uljanik?”. Čak 83 posto čitatelja poručilo je u toj anketi Vladi da je nova državna intervencija u škveru loša ideja te bi se veliko NE programu restrukturiranja moglo tumačiti i kao sasvim logično poštivanje riječi građana.

Četvrto, oporbene pozicije u Hrvatskoj i dalje ostaju apsolutno destruktivne. U pokušajima skupljanja jeftinih poena “lideri” urušenog SDP-a, Bernardić i Grčić, i dalje inzistiraju na nekakvom programu restrukturiranja, i to u situaciji kad njihovi potencijalni birači misle – suprotno. Posebno je otužno što ekonomist Grčić govori kako bi troškovi restrukturiranja bili manji od 7,5 milijardi kuna, kao da i 2-3 milijarde ne bi bili strašan teret za javne financije. Njima u SDP-u ništa izgleda nije puno niti previše, što pak objašnjava zašto su javne financije za njihova mandata bile u velikom neredu, a rejting zemlje u slobodnom padu.

Peto; i slučaj Uljanik potvrdio je kako sudovi u RH zapravo nisu sudovi nego mjesta gdje se čeka mišljenje Vlade. U suprotnom bi stečaj Uljanika bio davno otvoren.

Šesto, financijski kolaps pulskog brodogradilišta još jednom je prokazao menadžere u brodogradnji kao soj navikao da sve njihove propuste rješava novac iz državne blagajne. Ono što čitamo iz dokumenata koji su procurili u istrazi oko malverzacija u Uljaniku govori o čudnovatoj aroganciji direktora koji su potpisivali krajnje bizarne ugovore i odrađivali poslovne akrobacije s desecima milijuna eura kao da se radi o igrici u kojoj je bukvalno maksimalni ulog zdjelica kikirikija. Graditi brodove za naručioca koji vam obećava suvlasništvo u trećoj kompaniji, a ne nudi pokriće za proizvodnu cijenu broda, nešto je što sigurno ne bi činili ljudi koji se nazivaju menadžerima. Takvi bi odgovorno sami napisali prijedlog za pokretanje stečaja. Što su sve ugovorili i potpisali ‘menadžeri’ Uljanika, pravo je čudo. Ili su to ludo hrabri ljudi ili apsolutni neznalice. Režiseri opskurne poslovne farse.

Sedmo; slučaj Uljanik razbistrio je tko je tko u hrvatskoj (ne)održivoj brodogradnji. Brodosplit je, sada znamo, bio održiv iako je dobio negativne izvještaje državne tvrtke za praćenje brodogradnje jer je, gle čuda, bilježio dobit, a Uljanik je vodio neodrživ biznis jer je, opet gle ti tog čuda, proizvodio gubitke. Ako ništa drugo, vlasniku Brodosplita, Debeljaku, to je kakva-takva satisfakcija iako nije prošao kao novi strateški partner Uljanika.

Osmo, ugodan je osjećaj kad napraviš nešto što je OK, a ne što će za sobom izazivati nove probleme. Odluka oko Uljanika dodatno će popraviti percepciju zemlje te konsolidirati poboljšani investicijski rejting. Novo trošenje javnog novca za saniranje/spašavanje brodogradilišta otvorilo bi novu rupu u javnim financijama bez jamstva da će pothvat restrukturiranja u konačnici uspjeti.

Deveto, traženje alibija za brodogradnju uzaludan je trud. Uvijek je bio kriv netko drugi, a ne neodrživa brodogradnja; samoupravljanje, privatizacija, tečaj, ulazak u EU… Sve su to bile i ostale čiste floskule.

I deseto; ključno: još jednom se pokazalo da u Hrvatskoj nema i jednostavno ne može biti političke odgovornosti za ogromnu štetu u javnim financijama koja je uzrokovana neodgovornim financiranjem neodržive brodogradnje. S tim se poučkom Uljanika, izgleda, moramo pomiriti. To je kao Pavlovljev uvjetovani refleks. Dugo su nas dresirali prženjem para u brodogradnji, pa bi nam sad neka samovoljna ostavka zbog izgubljenog u brodogradnji bio nevjerojatni šok.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 05:32