Uvijek će biti potrebno kritički procijeniti razinu kvalitete izvještaja tvrtki

Kvaliteta korporativnog upravljanja pojedine kompanije određuje i kvalitetu financijskog izvještavanja. Još je svjež primjer propusta regulatora u smislu izostanka pravodobne analize korporativnog upravljanja kao i razine kvalitete financijskog izvještavanja Agrokora. Kada investitori, analitičari i gotovo svi ostali dionici govore o poslovanju kompanija, fokusiraju se na usporedbu kvantitativnih pokazatelja profitabilnosti, likvidnosti, solventnosti/zaduženosti, efikasnosti. Vrlo često se kvaliteta financijskih izvještaja neoprezno i ponekad bez osnova podrazumijeva sama po sebi. Time se potvrda realnog ocrtavanja ekonomske stvarnosti unutar kompanije oslanja isključivo na revizorsko mišljenje.

Drugim riječima, olako se i prebrzo “uskače” u analizu poslovanja i vrednovanja kompanije kroz raščlambu brojki u bilanci, računu dobiti i gubitka i novčanom tijeku, a uz zanemariv ili nikakav trud uložen u pronalaženje sitnih signala koji bi mogli ukazivati na nelogičnosti u financijskom izvještavanju kompanije, odnosno na skrivene detalje koji u određenim dijelovima poslovanja ne prikazuju realnu ekonomsku sliku, a ne krše nužno računovodstvena pravila. Postoji cijeli niz primjera u kojima su brojke unutar financijskih izvještaja bile manipulirane od strane menadžmenta, a revizori to jednostavno ili nisu uspjeli detektirati ili su “gledali kroz prste” posebnom klijentu.

Rastom broja dioničkih društava uvrštenih na burzu i sve većim udjelom prihoda tih kompanija u ukupnim prihodima svih kompanija raste i tzv. principal-agent problem odnosno situacija u kojoj menadžeri koji za račun dioničara kompanije upravljaju resursima kompanije u prvi plan stavljaju svoje osobne interese. U slučajevima manipuliranja a u cilju prikazivanja izvedbe kompanije, a tako i svojih sposobnosti boljima od realne slike stanja, menadžment pribjegava neprikladnoj klasifikaciji i nepravilnom priznavanju/bilježenju računovodstvenih stavki.

Ove dvije osnovne kategorije osim reklasifikacije zaliha, troškova, nerealnih rezervi, leasing tretmana – obuhvaćaju i agresivno/konzervativno priznavanje prihoda koje u suštini povećava/smanjuje prikazani prihod, profit, imovinu i vlasnički kapital. Neprimjerena (re)klasifikacija je, prema empirijskim istraživanjima često zastupljena i među kompanijama uvrštenim na vodećim burzama, a signali o nepravilnostima za vanjske dionike prepoznatljivi su tek nakon nekoliko izvještajnih razdoblja.

Kako umanjiti opasnost od manipuliranja izvještajima i zaštititi investitore s obzirom na činjenicu da uz svu profesionalnost i učinkovitost revizora (plaćeni od strane kompanije čije izvještaje revidiraju) ipak postoji velik broj primjera kompanija koje su godinama prikazivale nerealnu sliku svojeg poslovanja?

Europsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržišta kapitala (ESMA) nastoji kroz proces promoviranja usklađenog nadzora primjene međunarodnih računovodstvenih standarda izgraditi jedinstven pristup u postupku i načinu djelovanja nacionalnih regulatornih tijela. U tom smislu, ESMA daje nacionalnim regulatornim tijelima (HANFA u RH) upute o načinu na koji izdavatelji (uvrštene kompanije) moraju unutar standardiziranih okvira dostavljati podatke o poslovanju. Područja prioriteta na kojima je ESMA prošle godine inzistirala u smislu kvalitetnijeg nadzora i standardiziranog izvještavanja odnosili su se na IFRS 15 - priznavanje prihoda, IFRS 9 - financijski instrumenti (njihov obračun i prikazivanje) i IFRS 16 - leasing.

U praksi to znači da nacionalna regulatorna tijela moraju od uvrštenih kompanija dobivati dodatne podatke i obrazloženja u standardiziranom formatu a za navedena područja, i to je korak u pravom smjeru. Ipak, ono što velik broj nacionalnih regulatora još ne radi u punom opsegu a u smislu kontrole kvalitete financijskog izvještavanja jest razvoj i sustavna upotreba dovoljno fleksibilnog modela za prepoznavanje primjene agresivnog računovodstva. HANFA se u tom smislu nastoji ojačati i dodatno razviti segment nadzora pravilnosti odnosno kvalitete financijskog izvještavanja koji nadilazi zadovoljavanje kodeksa korporativnog upravljanja.

Naime, moguće je uz postojeću bazu financijskih i drugih podataka o svakoj uvrštenoj kompaniji kreirati relativno jednostavne, ali učinkovite modele koji upozoravaju na prevelika odstupanja, a time i na moguću eroziju kvalitete izvještavanja pojedine kompanije. Jedan od primjera je jednostavno praćenje i usporedba (pasivnog) vremenskog razgraničenja po razdobljima u odnosu na imovinu kompanije ili u odnosu na prosječnu neto operativnu dobit. Dobiveni podaci i njihova eventualna prevelika odstupanja mogu se uspoređivati na razini cjelokupnog tržišta, pojedine industrije kao i kroz vremenski niz pojedine kompanije. Naime, pasivna vremenska razgraničenja u suštini predstavljaju zaradu koja u biti i ne mora biti ostvarena u novčanom iznosu koji je rezerviran razgraničenjem a neto dobit raste ako se pasivnim razgraničenjem manipuliralo. Potrebno je utvrditi prosječnu, uobičajenu razinu pasivnih razgraničenja kako bi se utvrdila ona koja nastaju iz neuobičajenih transakcija odnosno “agresivno-kreativnog računovodstva”.

Tako je američka Komisija za vrijednosne papire (SEC) kategorizirala kompanije prema kojima one od veće važnosti učestalije i proaktivnije nadzire te je razvila “Accounting Quality Model”, koji provjerava i gore navedeni na način da se ukupna razgraničenja gledaju kao funkcija niza faktora koji predstavljaju dio normalnog/uobičajenog razgraničenja i neočekivanog/abnormalnog razgraničenja gdje se potonji koristi za provjeru kompanija koje “pumpaju” zaradu primjenjujući računovodstvene standarde na agresivan način.

Uvijek će biti potrebno - bez obzira na stupanj proaktivnosti regulatora - kritički procijeniti razinu kvalitete izvještavanja.