Piše Gojko Drljača

Što smo naučili od nobelovaca?

Nordhaus i Romer dobili su Nobelovu nagradu zato što su povezali inače neekonomska pitanja
William Nordhaus i Paul Romer, dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju
 Mike Segar / Michelle McLoughlin / REUTERS

Ovo je kolumna o tome kako sam sa strašno kasnim paljenjem shvatio važnost ovogodišnjih dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, i to igrom slučaja.

S obzirom na to da sam se prošli tjedan ponajviše bavio pripremom velikog specijalnog izdanja na 150 stranica, Business Outlook 2019., nije mi nimalo čudno da sam se zasitio klasične ekonomije, a posebno ekonomskih prognoza. Gospodarstvo je jako bitno, pa je tako i ekonomsko vizionarstvo vrlo često uzbudljivo štivo, barem nama koje iz nekog razloga zanima svakakvo financijsko štivo. Mogu vam obećati da ćete u Business Outlooku, koji će izaći u četvrtak, pronaći mnoštvo vrlo intrigantnih prognoza, ali nekako ipak imam potrebu izreći da je ekonomija - ipak samo ekonomija. Suvremenu povijest ljudskog roda svakako definira ono što možemo nazvati privređivanjem za život odnosno ekonomijom, ali je povijest za čovjeka često bila predodređena ekstremnim događajima koji s dnevnim, godišnjim, mjesečnim… profitima ili gubicima nisu imali naročite veze. A tu su ovogodišnji dobitnici dali povijesni doprinos, iako mi se isprva učinilo da ovogodišnji Nobeli za ekonomiju nisu baš povijesni.

Danas, recimo, krizu iz 2008. u ekonomiji već tretiramo kao epski povijesni događaj, a ona je, ipak, u povijesti čovječanstva, čini mi se, nekako irelevantna. Osim ako me ne demantira neki budući slijed događaja.

Ako gledamo “suvremenu”, onu pisanu, povijest čovječanstva, za “krizu” iz 2008. mogli bismo reći da je mačji kašalj. Zamislimo tako davnu 536. godinu kad je misteriozna magla prekrila Europu i bila toliko tamna i gusta da je sunce naše svagdašnje jedva osiguravalo svjetlo više nalik mjesečini pa se temperatura ljeti spustila na prosječnih od 1,5 do 2,5 Celzijevih stupnjeva. Zamislimo, zatim, pošast kuge u Egiptu 541. ili tužnu 1349. godinu u kojoj je “crna smrt” pobila pola Europe te promišljamo kako je bilo biti mlado ljudsko biće 1918. kada je od gripe umrlo blizu 100 milijuna uglavnom mlađih. Niti kod vulkanske erupcije iz 536. godine, koju su tek nedavno dokazali glaciolozi McCormick i Majewski, kao ni kod gripe iz 1918., ekonomisti nisu bili od neke velike pomoći.

Isto tako, čini mi se da nam ekonomija, nastavi li ovako, nažalost, neće nešto naročito pomoći niti kod nekih drugih budućih velikih nevolja. U knjizi Martina Reesa “On the Future: Prospects of Humanity” možemo tako doznati da se statistički ne trebamo pretjerano bojati udara ogromnog asteroida koji bi nas izbrisao s lica Zemlje, ali ne bi bilo loše kad bismo malo razmislili o biotech terorizmu kao potencijalnoj strašnoj opasnosti pa čak i o preslagivanju kvarkova u “strangeletse” kao sasvim novoj hipotetskoj opasnosti koju može izazvati eksperimentiranje u Velikom hadronskom sudaraču čestica. Ukratko, teško da će nam ekonomija nešto naročito pomoći kod dosta bitnih stvari bilo da se radi o opasnosti iz svemira ili o tome da najpametniji znanstvenici možda ipak ne znaju što čine pa će eksperimentirajući stvoriti novu formu materije koja će spljoštiti cijeli planet na razinu sfere debele tek nekoliko stotina metara.

Pitate se gdje sam to zastranio? Ma nisam: sad već dolazimo do Williama Nordhausa i Paula Romera, znanstvenika koji su dobili Nobela zato što su povezali inače neekonomska pitanja s utjecajem na ekonomiju, odnosno na rast. Doista velika stvar. Interakcija klimatskih i inovacijskih procesa s gospodarskim rastom sigurno nije laka tema za ekonomiste, a već i površni uvid u to što su sve radili Nordhaus i Romer vrlo brzo navodi na jednostavan zaključak: doista su zaslužili tog Nobela.

Iskreno, nekako mi se čini da je sada već slavni Nordhaus vjerojatno zaslužio Nobela i za jedan svoj raniji pomalo nevjerojatan istraživački pothvat u kojem je pokušao utvrditi cijenu osvjetljavanja kroz povijest. Da, dobro ste pročitali: Nordhaus je otišao daleko unatrag u povijest ne bi li usporedio cijenu osvjetljavanja. Morao je stoga procijeniti trud uložen u paljenje logorske vatre, doznati koliko je koštalo kitovo ulje koje je u dijelu povijesti ponajviše služilo za rasvjetu, trebao je sračunati razliku uloženog rada u staromodne žarulje u odnosu na uloženi u današnje, mjerio je suvremenim Minoltinim svjetlomjerima osvjetljenje antiknih lampi… i dolazio je do zanimljivih zaključaka: u drevnom Babilonu trebali ste raditi cijeli dan da biste osigurali osvjetljenje sobe 10 minuta. Danas s jednim danom rada možete osigurati 10 godina svjetla.

Drugim riječima, samo je fanatični istraživač poput Nordhausa uspio složiti podatke koji će ekonomistima objasniti uzročno-posljedične veze klimatskih promjena i gospodarskog rasta; otkrio nam je zašto još ima nade za nas ljude, bez obzira na to kako smo se dosad ponašali prema prirodi. Zgodan je podatak, recimo, da se u Velikoj Britaniji emisija ugljičnog dioksida per capita prepolovila, ali se ekonomski output per capita utrostručio u realnim iznosima. Rast ne mora umrijeti čak ni u dugom povijesnom putovanju.

Podjednako je zanimljiv, iz sličnog razloga, i rad novog nobelovca Romera koji je proučio, pojednostavljeno prepričano, tko plaća za nove ideje i tko ima koristi od tih inovacija kad dođe do njihove realizacije. Romerov rad veliko je upozorenje da suvremeni sustav inovativnosti ne smijemo uzeti zdravo za gotovo; moramo ga njegovati poput osjetljivog djeteta. Ako ljudi raspolažu zadivljujućom domišljatošću, bilo bi mudro od policymakera da je usmjere prema onome što je doista potrebno čovječanstvo, recimo, sprečavanju nepoželjnih klimatskih promjena kojima se direktnije bavio Nordhaus.

Ukratko, Nordhaus i Romer na neki su način opomena; ekonomisti moraju postavljati nešto drugačija pitanja od onih koja se baziraju na prebrojavanju (ne)zaposlenih ili krivuljama ponude i potražnje.

Uostalom, možda će nemuštim političarima, koji redom imaju problema s pravim razumijevanjem složenijih ekonometrijskih modela, puno lakše biti ako im ekonomisti svijet svedu na ono što doista mogu razumjeti, a da je to nešto ipak nešto više od “u se, na se i poda se”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 17:22