Izdvojeno mišljenje

Što Finci znaju, a mi ne znamo? Pa, pogledajte samo ovaj primjer iz područja zdravstva...

Finski premijer dao je ostavku nakon što je uvidio da ne može progurati reformu zdravstva
Panorama Helsinkija
 Profimedia, Tetra Images

Jučer se u Finskoj dogodilo nešto što bi u Hrvatskoj bilo čudo neviđeno: finski premijer Juha Sipilä dao je ostavku nakon što je postalo jasno da reformu zdravstva ne može progurati kroz finski parlament.

Pustimo sad to što dosad u Hrvatskoj nije pala niti jedna vlada zbog toga što nije uspjela provesti važnu i najavljenu reformu. U Hrvatskoj su vlade odavno izgubile bilo kakav osjećaj odgovornosti za provođenje reformi. Možda ga čak nikad nisu imale. U Hrvatskoj danas čak ni oporbene stranke nemaju neku naročitu potrebu najavljivati bio kakve ozbiljne reforme temeljene na koliko-toliko održivim odnosno logičnim planovima. Ma nemaju potrebu čak niti lagati da će provesti reforme. U političkom životu Hrvatske danas je sasvim dovoljno pričati bedastoće, prodavati demagogiju i optuživati. Možda je beznadežno, ali ipak smatram da je važno pojasniti zašto nam je finski primjer političke odgovornosti za neprovođenje reformi vrlo važan. Važnost odgovornosti za reforme je višedimenzionalna.

Prvo i osnovno; u zemlji u kojoj nije svejedno provodite li ili ne provodite reforme, šanse za rast raznih zloćudnih malformacija u funkcioniranju političko-ekonomskog sustava sasvim su sigurno puno manje nego tamo gdje nema takve odgovornosti. Bukvalno: bez odgovornosti za neprovođenje reformi, reformi i ne može biti, ili barem ne onih delikatnih, odnosno doista bitnih.

Finska je po broju stanovnika nešto malo veća od Hrvatske, ali je zato mjereno BDP-om oko dva i pol puta bogatija. Finska je zemlja s izrazito visokim zdravstvenim standardom kakav inače karakterizira savjesne i bogate skandinavske države. Međutim, Finska je isto tako, baš kao i Hrvatska, sve starija nacija u kojoj dramatično rastu troškovi zdravstvenog sustava, a projekcije vrlo uvjerljivo ukazuju na neodrživost dostignutog standarda bez krupnih reformi. I tako jako bogati Finci već godinama raspravljaju o novom modelu zdravstvenog sustava koji će kroz uštedu od oko 3 milijarde eura donijeti održivost uz kakvo-takvo zadržavanje već dostignute kvalitete zdravstva. Finska vlada pokušala je naći rješenje u tzv. modelu slobode izbora, kojim bi se potaknula privatna inicijativa u zdravstvu. Isto tako, zbog zdravstvene reforme pripremili su sveobuhvatnu administrativnu reformu osnivanjem osamnaest novih okruga koji su trebali postati odgovorni za organizaciju i financiranje učinkovitih i širokoj javnosti dostupnih zdravstvenih usluga.

Zapravo zvuči ljepše nego što jest. U suštini Finci kao i mnoge druge ostarjele europske nacije moraju kontrolom rasta troškova u zdravstvu očuvati dugoročnu stabilnost svojih javnih financija jer, zapravo, nemaju izbora.

Ključnu razliku između Finske (i drugih naprednih europskih država) i Hrvatske ne treba tražiti u prijedlozima rješenja i postojećim modelima. Ključna razlika između Finske i Hrvatske jest u tome što su bogati Finci i te kako svjesni da se moraju suočiti s teškim odlukama te naći najmanje bolno rješenje. I očito su došli do zaključka da davanjem povjerenja privatnoj inicijativi, koja će donijeti višu učinkovitost, mogu proći puno bolje nego ako nastave gledati urušavanje dosadašnjeg modela koji iz dana u dan postaje sve krhkiji i time opasniji za sve Fince. Puno opasnijim od činjenice da će uz viši udio privatnog u kolaču nacionalnih zdravstvenih usluga Finci morati plaćati višu cijenu zdravstvenog osiguranja ako žele isti ili (pojedinci) možda viši standard zdravstvene zaštite.

Najvažnija razlika između stanja u finskim i hrvatskim glavama jest u tome da su finske glave u puno višem postotku među policy makerima svjesne goleme opasnosti izostanka reforme, a hrvatske glave u spomenutom soju to jednostavno nisu.

U Hrvatskoj jednostavno ne postoji politička klima koja bi natjerala bilo kojeg policy makera da agresivno krene u reforme kako bi osigurao zdravstveni sustav koji je orijentiran prema klijentu/pacijentu, bolje upravljan i koordiniran te stoga i neusporedivo učinkovitiji troškovno.

Zamislite da kojim slučajem premijer Andrej Plenković osvane u prime timeu na HRT-u te nam priopći kako njegova vlada daje ostavku jer više ne vidi šansu za izglasavanje zdravstvene reforme u sabornici. Vrlo vjerojatno mu nitko živ ne bi povjerovao, a najugledniji bi se politički komentatori raspisali o “pravim” odnosno “skrivenim” razlozima Plenkovićeva odlaska: mjesto u Bruxellesu, Vasina ucjena nekim prljavim materijalom, kletva Brace sa Srebrnjaka… U Hrvatskoj bi sve bilo uvjerljivije od iskrenog poriva za provođenjem bilo kakve suštinske reforme.

Zašto je tako? Nekako mi se čini da je Hrvatska na zamišljenoj vremenskoj traci prilagodbe zdravstvenog sustava činjenici starenja populacije još jako daleko u prošlom stoljeću u odnosu na suvremenu Finsku. Ako, recimo, pogledamo pravila igre koja definiraju ulogu privatnika u hrvatskom zdravstvu, onda je jasno da u Hrvatskoj ne postoje čak ni predispozicije za kvalitetnu javnu raspravu o ulozi privatnog sektora u zdravstvu, pa stoga nema niti bilo kakve šanse za bilo kakvu transformaciju (čitaj modernizaciju) sustava prema sferi održivog.

Primjerice, tek sam nedavno naučio kako mi u Hrvatskoj uopće nemamo pravih privatnika u zdravstvu. Čini vam se čudnom teza? Ma nije. Zakonodavac je davno propisao da nitko u zdravstvu, pa tako niti privatne zdravstvene ustanove, ne smije isplaćivati dobit vlasnicima, nego sve mora investirati u poslovanje. Time je dokinut sam pojam privatnog vlasništva u zdravstvu koje bi trebalo ciljati što uspješnijem poslovanju kako bi baš kao bilo koja druga firma mogli isplatiti dobit svojim vlasnicima. Sve skupa je velika farsa. Domaći privatnici u zdravstvu, naravno, pronalaze načina da se domognu zakonito stečenog novca, a inertne vlasti godinama ne mijenjaju bizarno-besmislene zakonske odredbe koje su se dogodile davno, još za Hebrangova vremena. Da su privatnici u zdravstvu poduzetnici drugog reda (nipošto ravnopravni) može se vidjeti i u aranžmanu koji su hrvatske vlasti sklopile s Europskom unijom, a prema kojem samo javne zdravstvene ustanove smiju konkurirati za sredstva EU. Zašto je bilo potrebno spriječiti da žilava hrvatska privatna inicijativa povuče europski novac i razvije moćnu logistiku zdravstvenih usluga koja bi mogla postati vodeća nacionalna izvozna industrija uz turizam, to nitko živ i racionalan u ovako staroj Europi u kojoj raste potražnja za zdravstvenim uslugama sebi ne bi mogao objasniti.

Toliko smo zacementirani u dogmama davno urušenih sustava da je potpuno jasno zašto u Hrvatskoj nikog nije briga za reforme, čak niti one male zahvate koje bi trebalo, što bi rekli Englezi, just do it.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 14:50